Kakao brauni, i nekad i sad

kakao brauni

Po povratku sa književne večeri, na kojoj sam imala prilike da upoznam jednog od mojih omiljenih pisaca, trenutno veoma perspektivnog američkog autora, otišla sam kod dece u sobu da im poželim laku noć. Bila sam veoma uzbuđena, to veče je pomenuti pisac pričao o svom detinjstvu, odrastanju u tadašnjem Sovjetskom Savezu, posle o odlasku u Ameriku, negde sam se pronašla u njegovoj priči. Kada sam imala priliku da mu se obratim, pomenula sam da sam iz Srbije, jel’ iz Beograda, pitao me je sa kezom, da, odgovorila sam. E, samo da znaš da je super što si pomenuo u svom romanu one rakete po dečijim igralištima, ja sam ih imala u svom obdaništu i obožavala sam da se pentram po njima. Znaš, kada sam se vratio u Rusiju, svuda sam ih tražio, više ih nigde nije bilo, reče on, isto, kažem ja, ali onda sam se setila da sam pronašla jednu, baš sam bila pokušala da se popnem na vrh, ali bila sam suviše velika za tu usku konstrukciju, zaglavila sam se kod prvog sprata.

Cici, kažem ja mom sinu, moram nešto važno da ti kažem pre nego što zaspiš, moram da ti ispričam kako je bilo kad je mama bila tvojih godina. Znaš, kad sam ja bila mala, nisam se ja tu previše pitala, roditelji su bili neprikosnoveni autoriteti, misliš da su oni lupali glavu kako da me zabave, ne, ja sam morala samu sebe da zabavljam, niti su me vodili na razna mesta kao što mi vas vodimo, odlazak u restorane, igraonice, parkove, muzeje, daleka putovanja, itd, to je bilo veoma retko. Mi smo sve vreme bili izvan kuće, igrali smo se sa decom iz okolnih zgrada, kad padne mrak tada bi došli kući, roditelji su imali svoje brige i vrlo su malo vremena provodili sa nama. 

Moji roditelji su saznali da umem da čitam od vaspitačice u obdaništu, misliš da je neko vežbao sa mnom čitanje svaki dan kao što mi to radimo. Prvi dan u školi, doduše imala sam sedam godina, mama me je odvela u školu, a zatim otišla na posao. Ja sam morala sama da se vraćam kući, a kuća uopšte nije bila blizu, i tek smo se bili preselili.

Setila sam se jednog događaja od letos. Prijateljica i ja sa decom smo na malom parkingu, iza njene kuće, društvo nam prave mala deca iz kraja. Jedno dete vozi bicikl, ima samo pet godina, kaže prijateljica da su ta deca po ceo dan napolju, majke uopšte ne brinu o njima, očeve da ne pominjem, ako uopšte žive sa njima, samo ih tako puste. Kad sam čula da žive par blokova udaljeni tu sam se zapanjila. Pustiti tako malu decu da borave napolju sama u ne baš tako bezbednom kraju, pa koji to roditelj može da uradi. I onda se setim sebe kada sam imala pet godina i kako sam svuda zujala po naselju, ali, tada je ipak bilo veoma bezbedno, ili bar na vestima nisi mogao svašta da čuješ i vidiš. Osim toga cela zajednica je brinula o deci, komšija bi bez problema mogao da te prekori, ako si pravio gluposti, kaže tvojima, sada se svi plaše da ne uvrede druge.

Mama je imala samo jednu loptu koju je delila sa bratom, ne kao ti, ti imaš posebu loptu za fudbal, košarku, bejzbol, odbojku, američki fudbal, itd. Da, ima i krpenjaču, zimus smo napravili sinu loptu od čarapa na koju smo vrlo ponosni, to je kao neki mali bunt prema potrošačkoj kulturi.

U školi nas je bilo preko trideset u odeljenju, a samo jedan učitelj, a ne kao kod vas, četrnaestoro i dve učiteljice. Misliš da smo bili tretirani kao vi danas, ne, učitelj je fizički kažnjavao decu ako su bila bezobrazna, doduše samo dečake. Opet, imam najlepše uspomene vezane za tog čoveka kome smo bili poslednja generacija.

Skoro pričam sa prijateljicom, pitam je zašto nije upisala svoju decu u obližnju školu, kaže, zamisli u odeljenju ima više od dvadeset đaka, ja joj kaže, big deal, u mom je bilo preko tideset, i u mom, reče ona, pa, u čemu je problem, mislim se ja. Da, nisam pomenula da roditelji non-stop vise u školi pomagajući učiteljicama i deci. Ne znam kako je u državnim, ali u privatnim školama mora da se odradi oko 20 volonterskih sati godišnje, ili uplaćujete dodatni iznos novca. I najmanji praznik ne može da prođe bez žurke sa raznim poslasticama, poklonima, raznim aktivnostima, posebnom odećom i odgovarajućom dekoracijom. Pravo da vam kažem žao mi je tih učiteljica što moraju toliko da se trude, ja sam sigurna da bi mnogo skromnije aktivnosti odmorile i njih i roditelje a deci bi bilo isto.

I da znaš, Cici, u školi je bila samo tabla i krede, i biblioteka, i to je sve. Neki dan odvedem ćerku u tu istu školu gde ide i moj sin i zateknem učiteljicu kako drži violinu a deca prevlače gudalo preko nje, strune skoro sve popucale. A ne, samo violina nije dovoljna, na stolu je i viola, i nju će deca da sviraju kasnije. Nabasam i na kofu sa glistama, sve sa zemljom, i njih će tog dana da proučava grupa sastavljena od trogidišnjaka. Da ne pričam kako učiteljica pravi palačinke za njih na času, i ko zna šta sve ne rade da bi deci bilo zabavno.

Malo sam se uznemirila kada sam bila na večeri sa prijateljicama, posle razgovora sa jednom od njih koja trenutno traži školu u koju će upisati svog sina. Ona je otpisala jednu državnu školu zato što su tu prema njenom mišljenu deca previše dresirana, teraju ih previše da se drže pravila. Jel to sve, pitam je ja, da, reče ona. Onda ide beskrajna priča o potrazi za najboljom mogućom školom, nešto od toga možete da pročitate ovde, valjda sve u cilju da se pokaže da najbolju školu za svoje dete mogu da nađu samo najbolji roditelji, oni koji mesecima promišljaju, porede, razgovaraju sa drugima, obilaze sve moguće škole. Iskreno, ne razumem tu opsesiju školama, ok, kad je koledž u pitanju, jer od toga puno zavisi u životu, ali osnovna škola, to je malo previše. Razumem i to da su neka deca posebno osetljiva, stidljiva ili sa problemima sa učenjem, ali danas su nastavnici mnogo paživljiviji i sa mnogo više razumevanja nego ikada, i to u svim školama. Iskreno, takvi ljudi me teraju da pomislim da možda ja nisam dovoljno dobra mama čim me ne tangiraju toliki detalji vezani za školovanje moje dece, ali brzo odagnam takvu misao, jer pre svega ne volim da budem deo hajpa, drugo, sigurna sam da postoji mnogo drugih stvari koje utiču na razvoj dece pored škole, na primer porodica. Osim toga ja dosta stvari uzimam zdravo za gotovo, neki ljudi moraju da ulože u to poseban napor. Na kraju svako radi ono što misli da je najbolje, iako i dalje ne razumem tu histeriju. Nekad je to bilo, moje dete je najbolji đak, a sad je, ja sam najbolji roditelj.

I neko sad kaže kako su deca danas mnogo pametnija, pa kako i ne bi bila kada su bukvalno okružena “pametnim” stvarima, svuda su bili i svašta su videli, i posvećuje im se toliko pažnje. Iskreno, mene mnogo zanima kako će ova generacija da ispadne kad poraste. Baš sam radoznala da vidim to. Politički korektna, generacija  okružena bezgraničnom ljubavlju, u društvu gde se svi bore da im ne bude dosadno i sve bude potaman.

Lično mrzim dosadu, ali ona nije ni tako loša, ne mora nužno da znači da tera decu da prave gluposti, možda u pokušaju da zabave sami sebe rodi se nešto lepo i važno. I žudnja… kako će deca poželeti nešto više, šta će ih motivisati, ako imaju sve, i to na tacni.

Završavam razgovor sa sinom, vidim da je skoro zaspao. Ipak, hoće nešto da mi kaže. Mama, to je very difficult story!Nije, sine, samo je bilo drugačije.

Kakao brauni

Moja deca obožavaju ovaj kolač, valjda zato što je tako jednostavan i pun je čokolade. Možete u njega da stavljate razno koštunjavo ili suvo voće, ima na blogu jedan stari recept za brauni, sa suvim trešnjama u rakiji.

Samo da znate da pored braunija postoji i blondi kolač, ali nije tako popularan.


Sastojci:
50g brašna
Prstohvat soli
115g putera
200g šećera
80g kvalitetnog kakao praha
2 jajeta, hladna
1 kašičica ekstrakta vanile
Četvrtasti pleh dimenzija 20x20cm.
Priprema:

Zagrejte rernu na 165C (325F). Obložite pleh aluminijumskom folijom, ili papirom za pečenje, ali tako da vire krajevi par cm od testa, da biste posle lakše izvadili brauni kad se ispeče.

Prosejte brašno i dodajte mu so. Na blagoj vatri, u šerpi srednje veličine, zagrejte puter, dodajte mu šećer i kad se on otopi stavite prosejani kakao prah. Kad ste dobili ujednačenu smesu sklonite šerpu sa vatre i u nju dodajte hladna jaja, jedno po jedno, dok sve intezivno mešate. Smesa će se zgusnuti. Dodajte ekstrakt vanile i brašno. Sve dobro izmešajte varjačom i sipajte smesu u pleh.

Pecite brauni 25-27 minuta, čačkalica bi trebala da bude čista kad se zabode u testo, ako je dobro pečen. Izvadite ga iz rerne, neka se u plehu ohladi. Onda ga uz pomoć papira stavite na površinu gde ćete ga seći. Brauni se očajno seku tako da nemojte previše da se nervirate oko toga, trebalo bi da dobijete 16 četvrtastih komada.


Summary
recipe image
Recipe Name
Kakao brauni
Published On
Preparation Time
Cook Time
Total Time
Average Rating
51star1star1star1star1star Based on 13 Review(s)

Zavirite i u ove recepte:

26 Comments

  1. Toliko polemike oko roditeljstva danas! Svi se ubise da zabave i zadovolje decu i sta na kraju – nsgomilano zadovoljstvo, hocu jos, daj, daj, daj novu igracku, novi crtani film, novi zabavni park, u skoli ne sme biti dosadno….ne smemo da vicemo, nikako da udarimo…onda deca preuzimaju manipulaciju i pa nam nije jasno gde smo pogresili. Toliko smo ljubavi i sadrzaja dali.

  2. Toliko polemike oko roditeljstva danas! Svi se ubise da zabave i zadovolje decu i sta na kraju – nsgomilano zadovoljstvo, hocu jos, daj, daj, daj novu igracku, novi crtani film, novi zabavni park, u skoli ne sme biti dosadno….ne smemo da vicemo, nikako da udarimo…onda deca preuzimaju manipulaciju i pa nam nije jasno gde smo pogresili. Toliko smo ljubavi i sadrzaja dali.

  3. Uh, kad procitam ove tvoje redove, shvatim kako je situacija u Holandiji puno, puno opustenija. Iz mog (oskudnog) iskustva mogu samo da kazem da mi se sistem u ovdasnjim skolaama jako dopada – insistira se na igranju napolju, bez obzira koliko je hladno. Jedino ako ako kisa pada, deca ne idu napolje. Skola u koju moj sin ide (radi se o Montesori skoli) radi na samostalnosti dece, pa cak i deca od 4 godine sve hoce da rade sami bez icije pomoci. I ovde se svi praznici obeleze, ali nikada osim za Bozic se ne nose slatkisi, stvar je da deca sama nesto naprave od materijala koji imaju u skoli i da se fino zabave. Nekad uskoce roditelji da pomognu uciteljici, meni je to bilo bas zabavno. Cak se za rodjendane insistira da deca ne donose slatkise, vec voce (mada su jednostavni kolaci napravljeni u kucnoj radinosti dobrodosli). Pokloni uciteljima se ne daju (to znam i od drugih mojih prijatelja, koji imaju mnogo vise iskustva). Za Bozic su sva deca u razredu mog sina dobila simpaticno zvonce-lampioncic od uciteljica, naravno sa rucno napisanom porukom. Znam da deca od tzv. treceg razreda (nas prvi) dobiju i pernicu sa olovkama, da ne bi bilo takmicenja medju decom (i roditeljima) ko sta ima… Mi platimo godisnji doprinos skoli, ali to je uglavnom za neki potrosni materijal. Kalvinisticki mentalitet ima i svojih prednosti 🙂
    Srecom nisi postala deo hajpa! Bas u tome je i poenta biti dobra mama.
    I konacno komentar na recept: braon, cokolada, znaci dva osnovna preduslova da moj 'jesni' sin ove kolacice proba. Danas je trazio da pravimo Rudolfove 'pescane' kolacice…

  4. Uh, kad procitam ove tvoje redove, shvatim kako je situacija u Holandiji puno, puno opustenija. Iz mog (oskudnog) iskustva mogu samo da kazem da mi se sistem u ovdasnjim skolaama jako dopada – insistira se na igranju napolju, bez obzira koliko je hladno. Jedino ako ako kisa pada, deca ne idu napolje. Skola u koju moj sin ide (radi se o Montesori skoli) radi na samostalnosti dece, pa cak i deca od 4 godine sve hoce da rade sami bez icije pomoci. I ovde se svi praznici obeleze, ali nikada osim za Bozic se ne nose slatkisi, stvar je da deca sama nesto naprave od materijala koji imaju u skoli i da se fino zabave. Nekad uskoce roditelji da pomognu uciteljici, meni je to bilo bas zabavno. Cak se za rodjendane insistira da deca ne donose slatkise, vec voce (mada su jednostavni kolaci napravljeni u kucnoj radinosti dobrodosli). Pokloni uciteljima se ne daju (to znam i od drugih mojih prijatelja, koji imaju mnogo vise iskustva). Za Bozic su sva deca u razredu mog sina dobila simpaticno zvonce-lampioncic od uciteljica, naravno sa rucno napisanom porukom. Znam da deca od tzv. treceg razreda (nas prvi) dobiju i pernicu sa olovkama, da ne bi bilo takmicenja medju decom (i roditeljima) ko sta ima… Mi platimo godisnji doprinos skoli, ali to je uglavnom za neki potrosni materijal. Kalvinisticki mentalitet ima i svojih prednosti 🙂
    Srecom nisi postala deo hajpa! Bas u tome je i poenta biti dobra mama.
    I konacno komentar na recept: braon, cokolada, znaci dva osnovna preduslova da moj 'jesni' sin ove kolacice proba. Danas je trazio da pravimo Rudolfove 'pescane' kolacice…

  5. Odlično si ovo napisala. Sjećam se da nisam imala naviku ići u gimnaziji na nešto što su roditelji kao trebali doći svaki mjesec i s razrednikom ozbiljno razgovarati. Zašto? Jer ni moji roditelji nisu hodali stalno u gimnaziju. Ako bih baš zaradila koju lošu ocjenu, zatajila sam im i roditeljski do ispravka! Smatrala sam to nepotrebnim. Rekli su da nedolaskom pokazujem da nisam zainteresirana za školovanje svoje djece!?! Dakle, sistem se prilagodio najgorim roditeljima i učenicima, ne najboljima. Kasnije su roditelji išli i na upise za fakultet sa svojom djecom!!! Nisam mogla vjerovati. Moja su mi djeca sve na svijetu i od njihovog rođenja stalno pričam s njima i znam kakvi su – puštam ih da imaju svoj stav, svoju privatnost i poštujem ih. Pametniji su od nas zato što su samostalni i zato što se snalaze u ovom užasnom, kaotičnom svijetu. Osobno, smatram da su roditelji opsjednuti stalnim sudjelovanjem u dječjim životima loši roditelji. Live and let live.

  6. Koji je pisac u pitanju? 🙂 Pitam zbog preporuke…
    Imamo decu sličnog uzrasta… I ovde ima dosta bespotrebnog filozofiranja oko škola, mada ispada najbitnije ko je učitelj/ica, jer od nje/njega najviše zavisi kako će dete prihvatiti školu. Drugi problem je nedostatak aktivnosti kod dece. I kad ih izvedemo iz stanova i odvedemo na neki sport, budu zatvoreni u četiri zida, i to je to. Svežeg vazduha samo na relaciji od-do… I time se niko ne bavi… Pa ni mi sami, uglavnom…
    PS. U brownies ne ide nimalo čokolade?

  7. Koji je pisac u pitanju? 🙂 Pitam zbog preporuke…
    Imamo decu sličnog uzrasta… I ovde ima dosta bespotrebnog filozofiranja oko škola, mada ispada najbitnije ko je učitelj/ica, jer od nje/njega najviše zavisi kako će dete prihvatiti školu. Drugi problem je nedostatak aktivnosti kod dece. I kad ih izvedemo iz stanova i odvedemo na neki sport, budu zatvoreni u četiri zida, i to je to. Svežeg vazduha samo na relaciji od-do… I time se niko ne bavi… Pa ni mi sami, uglavnom…
    PS. U brownies ne ide nimalo čokolade?

  8. Ja sam mislila da su se kalvinizam i puritanizam lepo primili i u Americi, ipak ovde ima dosta preterivanja. To važi i za te školske aktivnosti, nekad pomislim da mi treba sekretar samo da prođe kroz papire koje dobijamo iz škole, pa još da me podseti na raspored aktivnosti. Mi imamo Montesori školu u ulici, i odgovarala bi mi zbog blizine, ali je problem što je veoma skupa, pogotovo za dvoje dece. Mislim da nema potrebe da trošim toliki novac kada su i druge znatno jeftine škole sasvim ok. Osim toga mojoj deci treba škola koja je dosta struktuirana, i traži disciplinu, inače moja deca mogu lako da se popnu drugima na glavu. Oni su dosta dobri u školi tako da ja tu ne bih ništa menjala. Moj jedini problem je što muče roditelje i nastavnike da se previše trude oko dece, bespotrebno, i što malo padne sneg odmah se zatvaraju, da ne pominjem da mesečno imaju bar jedan dan off, zbog treninga ili ko zna čega. Ali tako rade sve škole, i to je pakao za roditelje koji oboje rade puno radno vreme. Možda sam previše konzervativna kada je škola u pitanju, ali meni je drago kada vidim starije učenike njihove škole koji izbacuju đubre posle nastave, pomažu deci i roditeljima oko prelaska ulice, ili pomažu mlađim učenicima u raznim situacijama. Postoji knjižica sa svim mogućim pravilima kako funkcioniše škola, tako da nema nesporazuma, tačno se zna šta se očekuje od učenika. Ipak, to je mala škola, više je kao neka porodica, nastavnici tu predaju godinama, neki su čak išli u tu istu školu, vrlo su predani i požrtvovani, iako im je plata više nego skromna, znači to rade iz čiste ljubavi. Ipak, dobro je da postoji izbor i svako može da pošalje decu u školu za koju misli da je najbolja za njihovo dete.

  9. Moraš da budeš srećna što su ti deca samostalna i dobra, zamisli da te stalno cimaju da dolaziš u školu i da gubiš živce zbog njihovih loših ocena ili lošeg vladanja. I moji roditelji retko da su dolazili na roditeljski kad sam išla u gimnaziju, nisam ih obaveštavala, kapirala sam da imaju dosta svojih briga, ja sam ionako bila dobar đak, nije bilo potrebe da dolaze, razrednoj bi rekla da nisu mogli da dođu. To je bilo ono ludo vreme 90-tih kad nije bilo ni kreda u školi. Majko mila, u kakvim uslovima smo mi odrastali. Inače, sistem treba da bude kreiran prema proseku, njih ima najviše, ne za najgore a ni za najbolje, oni se bar lako snađu i ne treba da ih neko gura. Isto mislim da previše mešanje u dečije živote nije ok, mislim, i mi roditelji imamo naše živote, ne mora sve da se vrti oko dece, zadovoljan roditelj, zadovoljno dete. Ja sam bila srećna i dalje to najviše cenim kod svojih roditelja što se nisu previše mešali u moj život, nisu me smarali svojim ambicijama, i pogledima na život, možda zato što im ja nisam dozvoljavala, a možda su imali puno poverenja u mene.

  10. Moraš da budeš srećna što su ti deca samostalna i dobra, zamisli da te stalno cimaju da dolaziš u školu i da gubiš živce zbog njihovih loših ocena ili lošeg vladanja. I moji roditelji retko da su dolazili na roditeljski kad sam išla u gimnaziju, nisam ih obaveštavala, kapirala sam da imaju dosta svojih briga, ja sam ionako bila dobar đak, nije bilo potrebe da dolaze, razrednoj bi rekla da nisu mogli da dođu. To je bilo ono ludo vreme 90-tih kad nije bilo ni kreda u školi. Majko mila, u kakvim uslovima smo mi odrastali. Inače, sistem treba da bude kreiran prema proseku, njih ima najviše, ne za najgore a ni za najbolje, oni se bar lako snađu i ne treba da ih neko gura. Isto mislim da previše mešanje u dečije živote nije ok, mislim, i mi roditelji imamo naše živote, ne mora sve da se vrti oko dece, zadovoljan roditelj, zadovoljno dete. Ja sam bila srećna i dalje to najviše cenim kod svojih roditelja što se nisu previše mešali u moj život, nisu me smarali svojim ambicijama, i pogledima na život, možda zato što im ja nisam dozvoljavala, a možda su imali puno poverenja u mene.

  11. Apsolutno se slazem da je dobro da postoji izbor i da svako moze da izabere skolu za koju misli da je najbolja. Ovde kod nas skolovanje dece do 16 godina je besplatno, bez obzira koja se skola izabere (osim nekoliko u citavoj zemlji – poput British school – koje se placaju). To se odnosi i na Montesori, Dalton, Jena i sve ostale skole.Mi placamo nesto sitno (50 eura godisnje) za izlete, proslave itd. I skola mog sina je mala, prava jedna porodica, gde se sva deca poznaju. Ne znam zbog cega vlada misljenje da Montesori nema struktura, ja poznajem 10-toro dece (sve sada srednjoskolce ili studente) koji su zavrsili Montesori, tako da iz prica njihovih roditelja, a i materijala (knjizica) koje imam iz skole mog sina mogu da zakljucim da i Montesori i te kako ima strukturu, samo tu strukturu ne namece sistem ili skolski program, vec sprovode nastavnici uz saradnju sa decom i roditeljima. Inace, sto se roditelja tice, sami mogu da doziraju koliko ce biti ukljuceni u rad skole. Iskreno receno, ja uzivam u svkom momentu tamo, tako da pokusavam da se ukljucim sto vise mogu, naravno da sam limitirana jer radim puno radno vreme. Ali, uzmem ponekad slobodan dan da bih pomogla u skoli.Dok lupis dlanom o dlan, vec su srednjoskolci, i mama im ne treba u skoli…

  12. Apsolutno se slazem da je dobro da postoji izbor i da svako moze da izabere skolu za koju misli da je najbolja. Ovde kod nas skolovanje dece do 16 godina je besplatno, bez obzira koja se skola izabere (osim nekoliko u citavoj zemlji – poput British school – koje se placaju). To se odnosi i na Montesori, Dalton, Jena i sve ostale skole.Mi placamo nesto sitno (50 eura godisnje) za izlete, proslave itd. I skola mog sina je mala, prava jedna porodica, gde se sva deca poznaju. Ne znam zbog cega vlada misljenje da Montesori nema struktura, ja poznajem 10-toro dece (sve sada srednjoskolce ili studente) koji su zavrsili Montesori, tako da iz prica njihovih roditelja, a i materijala (knjizica) koje imam iz skole mog sina mogu da zakljucim da i Montesori i te kako ima strukturu, samo tu strukturu ne namece sistem ili skolski program, vec sprovode nastavnici uz saradnju sa decom i roditeljima. Inace, sto se roditelja tice, sami mogu da doziraju koliko ce biti ukljuceni u rad skole. Iskreno receno, ja uzivam u svkom momentu tamo, tako da pokusavam da se ukljucim sto vise mogu, naravno da sam limitirana jer radim puno radno vreme. Ali, uzmem ponekad slobodan dan da bih pomogla u skoli.Dok lupis dlanom o dlan, vec su srednjoskolci, i mama im ne treba u skoli…

  13. E, pa vi ste Evropa, a mi smo Amerika. Ovde se sve plaća, ok, ima besplatnih biblioteka, poneki bazen…rekla bih da siromašna deca dosta toga dobijaju besplatno. Skoro sam čitala, da ovde neke škole služe kao sirotišta, deca su po ceo dan u školi, uključujući boravak posle nastave, dobijaju besplatnu hranu kao i uniforme, roditelji gotovo da upšte ne brinu o njima… to je bilo povodom ogromne rupe u budžetu grada vezano za prosvetu, a taman su izglasali da je dozvoljeno otvaranje kockarnica u Baltimoru, glavni razlog je bio taj da će sav porez od toga ići u prosvetu, ali i pored tih prihoda ostao je ogroman manjak. Sad se svi čude odakle to, ali ne shvataju da škole ovde ne služe samo za edukaciju nego bukvalno sve vreme brinu o deci. Nama je teško da zamislimo da postoji toliko disfunkcionalnih porodica, čak nije toliko ni do novca, koliko do nepostojanja kulture života, ne znam kako bih to nazvala, ali sigurna sam da kapiraš o čemu pričam. Zato u gradu svi zaobilaze državne škole. Baltimore i dalje ima veliki procenat siromašnog stanovništva, to je ona niskokvalifikovana radna snaga koja više ne može da nađe posao pa i ako ga nađe plate su jako male, i onda postaju socijalni slučajevi. Mislim da iste probleme imate i vi u Zapadnoj Evropi. Kriminal da ne pominjem, posebno onaj među decom, ne možeš ni tinejdžerima da ih nazoveš jer toliko su mala, a već se hvataju za pištolj. Pokušala sam ukratko da ti opišem zašto decu ovde šalju u privatne škole. Sad sam se setila ima i ovde jedna državna Montesori škola, ali teško je ući u nju, postoji lutrija, a i mislim da nema neki dobar rejting. Uglavnom, ovde su Montesori škole prestižne, ne znam da li je to zbog toga što su toliko skupe ili je njihov metod nastave toliko superioran. Ne idu tu samo deca dobrostojećih, ipak ovde postoje još skuplje škole, već i deca roditelja kojima je baš stalo da im dete ide u tu školu i dosta se finansijski žrtvuju, to se retko dešava kad postoji dva ili više deteta. I ovde postoji taj metod ranog osamostaljivanja, ali ono što posebno prodaje školu jeste kompletna nastava na kineskom ili španskom jeziku. Pošto Amerikanci retko kad pričaju neki drugi jezik jako im je stalo da im bar deca budu poliglote. Imam prijateljice čija deca idu tamo tako da mi je to zapalo za oko. Inače, ja jedva čekam da mi deca porastu, ne znam baš sa malom decom, ali volim da provodim vreme sa odraslom, sa njima je lakše da se komunicira, razumnija su, manje su zavisna… ne znam, meni je baš bilo teško da brinem o mojoj deci dok su bila baš mala, nekako su sa godinama sve bolja i razumnija. Recimo sinoć kad su deca krenula da spavaju, ja kažem mom sinu da je super što je taj dan uradio tako dobro test iz matematike i engleskog… moj sin i dalje misli da ide u školu da bi naučio kako da bude nice, a ne da nauči gradivo, njemu je više stalo kakvu će boju dobiti za ponašanje nego kako je uradio testove, a stvarno ih driluju samo tako, ipak on ima još uvek pet godina… i on kaže meni, mama, jesam li ti rekao da ću uraditi sve tačno? I ja se tu momentalno raspilavim, jer shvatam da on zna da je meni stalo do toga da on dobro uradi test, čak i ako njemu nije, i hoće da me obraduje. To su te finese koje volim kod dece kad malo porastu, tu interakciju.

  14. E, pa vi ste Evropa, a mi smo Amerika. Ovde se sve plaća, ok, ima besplatnih biblioteka, poneki bazen…rekla bih da siromašna deca dosta toga dobijaju besplatno. Skoro sam čitala, da ovde neke škole služe kao sirotišta, deca su po ceo dan u školi, uključujući boravak posle nastave, dobijaju besplatnu hranu kao i uniforme, roditelji gotovo da upšte ne brinu o njima… to je bilo povodom ogromne rupe u budžetu grada vezano za prosvetu, a taman su izglasali da je dozvoljeno otvaranje kockarnica u Baltimoru, glavni razlog je bio taj da će sav porez od toga ići u prosvetu, ali i pored tih prihoda ostao je ogroman manjak. Sad se svi čude odakle to, ali ne shvataju da škole ovde ne služe samo za edukaciju nego bukvalno sve vreme brinu o deci. Nama je teško da zamislimo da postoji toliko disfunkcionalnih porodica, čak nije toliko ni do novca, koliko do nepostojanja kulture života, ne znam kako bih to nazvala, ali sigurna sam da kapiraš o čemu pričam. Zato u gradu svi zaobilaze državne škole. Baltimore i dalje ima veliki procenat siromašnog stanovništva, to je ona niskokvalifikovana radna snaga koja više ne može da nađe posao pa i ako ga nađe plate su jako male, i onda postaju socijalni slučajevi. Mislim da iste probleme imate i vi u Zapadnoj Evropi. Kriminal da ne pominjem, posebno onaj među decom, ne možeš ni tinejdžerima da ih nazoveš jer toliko su mala, a već se hvataju za pištolj. Pokušala sam ukratko da ti opišem zašto decu ovde šalju u privatne škole. Sad sam se setila ima i ovde jedna državna Montesori škola, ali teško je ući u nju, postoji lutrija, a i mislim da nema neki dobar rejting. Uglavnom, ovde su Montesori škole prestižne, ne znam da li je to zbog toga što su toliko skupe ili je njihov metod nastave toliko superioran. Ne idu tu samo deca dobrostojećih, ipak ovde postoje još skuplje škole, već i deca roditelja kojima je baš stalo da im dete ide u tu školu i dosta se finansijski žrtvuju, to se retko dešava kad postoji dva ili više deteta. I ovde postoji taj metod ranog osamostaljivanja, ali ono što posebno prodaje školu jeste kompletna nastava na kineskom ili španskom jeziku. Pošto Amerikanci retko kad pričaju neki drugi jezik jako im je stalo da im bar deca budu poliglote. Imam prijateljice čija deca idu tamo tako da mi je to zapalo za oko. Inače, ja jedva čekam da mi deca porastu, ne znam baš sa malom decom, ali volim da provodim vreme sa odraslom, sa njima je lakše da se komunicira, razumnija su, manje su zavisna… ne znam, meni je baš bilo teško da brinem o mojoj deci dok su bila baš mala, nekako su sa godinama sve bolja i razumnija. Recimo sinoć kad su deca krenula da spavaju, ja kažem mom sinu da je super što je taj dan uradio tako dobro test iz matematike i engleskog… moj sin i dalje misli da ide u školu da bi naučio kako da bude nice, a ne da nauči gradivo, njemu je više stalo kakvu će boju dobiti za ponašanje nego kako je uradio testove, a stvarno ih driluju samo tako, ipak on ima još uvek pet godina… i on kaže meni, mama, jesam li ti rekao da ću uraditi sve tačno? I ja se tu momentalno raspilavim, jer shvatam da on zna da je meni stalo do toga da on dobro uradi test, čak i ako njemu nije, i hoće da me obraduje. To su te finese koje volim kod dece kad malo porastu, tu interakciju.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *