Američka pita od bundeve (Pumpkin Pie)

američka pita od bundeve

 

Decembar. Za nekog najzabavniji, za druge najstresniji mesec u godini, bar ovde u Americi. I nekako baš kratko traje, treba otići i organizovati sva ta praznična dešavanja, obaviti kupovinu, slikati decu sa Deda Mrazom, poslati čestitike, dekorisati kuću i okućnicu, i još puno toga. Na sve to i žurke u školi, koje uglavnom roditelji organizuju. Na kalendaru, koji mi visi na zidu u kuhinji, za ovaj mesec skoro svaki dan je ispunjen. Kod Amerikanaca se bar sa prvim januarom sve završava, dok mi još treba da sačekamo naš Božić.

Prošle godine sam preskočila, ali ove godine sam ponovo pravila praznično okupljanje za moje drugarice. Ovog puta nije bilo kolača i keksića, već samo slatke pite, nešto mi se svidela ta ideja. Sad ću vam reći šta sam pravila, ali moram da priznam da sam se malčice razočarala pošto se nisu pili moji omiljni napici. Možda zato što je ovde neverovatno toplo vreme za ovo doba godine, ali vino je bilo mnogo popularnije od mog kuvanog vina, kao i začinjenog sajdera.

Spremila sam i moje omiljene biskvite iliti američke pogačice sa domaćim puterom sa začinskim biljem. Da se zna da sam koristila začinsko bilje iz moje bašte, eto, toliko je ovde toplo.

Od pita sam pravila Američku pitu sa višnjama i trešnjama, imala sam zalihe smrznutih bugarskih višanja pa sam htela da ih iskoristim, zatim Pitu sa makom, to je bila neka moja kreacija, malo je bila jaka, ali sasvim solidan dezert, ipak bila sam zapanjena kada su to moje američke drugarice opisivale kao savory stuff, kako može da bude slano kad je slatko. Zatim sam pravila Boston pie, što i nije prava pita više je kao neka vrlo jednostavna torta sa kremom od vanile i ganašom kao glazurom, ima već na blogu recept za Boston pie kapkejkse. I pravila sam klasičnu pitu od bundeve. Veoma se jednostavno pravi, to je na kraju  klasik američke kuhinje, pa neka se nađe i na mom blogu.

Sve pobrojano je bilo više nego dovoljno za petnaestak osoba, apsolutni favorit je bila Pita sa višnjama i trešnjama.

Američka pita od bundeva

Inače, Pita od bundeve se u Americi najčešće pravi za Dan zahvalnosti i Božić. Pre nego što pređete na recept postoje četiri stvari na koje treba da obratite pažnju:

I U ovom receptu je korišćeno kondezovano mleko, koje je ovde vrlo pristupačno, ali nisam sigurna da je tako i drugde. Probajte da ga sami napravite, ima dosta recepata na domaćim blogovima.

II Mešavina začina za kolače iliti Pumpkin pie spices je mešavina cimeta, on dominira, muskatnog oraščića, karanfilića i đumbira u prahu. Ovu mešavinu začina možete sami da napravite. Amerikanci je svuda koriste, bilo da je dodaju kafi, ili je stavljaju u medenjake, Gingerbread cookies. Recept za ovu mešavinu možete naću u  mom  Američkom kuvaru, strana 188.

III Pire od bundeve najčešće kupujem u konzervi. Ukoliko ne možete da ga nabavite napravite ga sami. Ispecite bundevu na kriške, odstranite koru, i u blenderu sa malo vode napravite pire od nje.

IV Pita od bundeve se po pravilu pravi samo sa donjom korom. Iako ima da se kupi ja bih uvek radije pravila domaću, mnogo je bolja. Detaljan opis pravljenja kore za američke pite pogledajte ovde.

 Američka pita od bundeva

 

Recept za sličnu pitu sa bundevom, ali sa dodatkom krem sira (Creamy Pumpkin Swirl Pie), možete naći u Američkom kuvaru, strana 158.

Pita od bundeve-1

Continue Reading

Mirisni kolač sa jabukama

 

Vikend je bio tužan. Zapravo veoma uznemiravajuć. Ne samo zbog samog događaja, već zato što sam čitala razna mišljenja na tu temu, a nije trebalo. I jutros sam ustala i samo mi je bila jedna misao u glavi, ja i dalje volim ljude, bez obzira na sve. Ne, ne mislim da je čovečanstvo pred krahom, ne želim da se odselim u divljinu, što dalje od ljudi, ne mislim da zbog onih koji su neljudi treba da mrzim celu ljudsku populaciju, i da osećam krivicu. 

Ja verujem u male stvari, u obične ljudske živote, neopterećene ideologijama i mržnjom. Radovati se malim stvarima, možda to nekima nije dovoljno cool, čak zvuči konformistički, ali za to treba puno volje i truda. Dati svom životu iznova smisao svaki put kad se probudite, uraditi nešto, makar to bio najmanji mogući projekat, obradovati njime svoje ukućane, prijatelje ili komšije, to su mali koraci ali čine da se osećamo bolje, i da imamo vere u sebe i druge.

Kolač sa jabukama

A sad natrag na male stvari…

Nazvala sam ovaj kolač Mirisni kolač sa jabukama zato što predivno miriše. Zamislite samo pomešane mirise jabuka, cimeta i putera. Inače je divnog ukusa. Malo podseća na našu lenju pitu, ali je rastresitiji i sočniji.


Kolač sa jabukama

Sastojci za fil od jabuka:
 
3 krupnije jabuke, oljuštene, očišćene i iseckane na manje komade
120ml vode
½ kašičice cimeta u prahu
100g šećera
2 kašike putera
2 kašike gustina
 
Za testo:
 
400g brašna
1 kašičica praška za pecivo
½ kašičica sode bikarbone
Prstohvat soli
115g hladnog putera, iseckanog na manje kocke
2 krupna jajeta, umućena
150g šećera
250ml jogurta
1 kašičica ekstrakta vanile
Za posip:
 
70g brašna
70g šećera
50g hladnog putera, iseckanog na manje kocke
 
 
Priprema:
Zagrejte rernu na 175C.
 
U šerpici zagrejte iseckane jabuke, vodu i šećer, kad smesa počne da ključa, stavite poklopac i pirjanite sve oko 10 minuta. Stavite cimet, puter i umešajte gustin. Kad se smesa zgusnula sklonite je sa vatre.
 
U velikoj posudi promešajte prosejano brašno, prašak za pecivo, sodu bikarbonu i so.  Dodajte hladan puter iseckan na kockice i prstima ga umešajte u brašno. U drugoj posudi pomešajte jaja, šećer, jogurt i ekstrakt vanile. Drugu smesu dodajte prvoj, mešajući drvenom varjačom, ali tek toliko da se brašno ne vidi, grmuljice su u redu.
 
U manjoj posudi napravite posip tako što ćete u smesu sa brašnom i šećerom umešati iseckani puter. Provlačite puter prstima, dok ne dobijete grmuljavu smesu.
 
U pravouganom plehu, dimenzija oko 33x22cm, koji ste obložili papirom za pečenje, stavite jednu polovinu testa, preko njega smesu sa jabukama, pa onda ponovo testo. Nema veze, ako ne možete da pokrijete sve, jer ćete preko svega staviti posip. Kad se kolač ispeče testo će značajno da nadođe.
Pecite kolač oko 40 minuta.
 
Služite ga uz kafu. 


Kolač sa jabukama


Continue Reading

Špageti od tikve

Špageti ot tikve

 

Sećate se, letos sam pravila fenomenalne Špagete od tikvica, ovog puta takođe vam spremam alternativne špagete ali od tikve, i to one “špagetare”. U pitanju je izdužena tikva žute boje koju ovde zovu Spaghetti Squash, možete da vidite na sledećoj slici kako ona izgleda. Moram da priznam da sam ubek podozriva prema alternativnim jelima, ali ovo je sjajna hrana, čak se i mom mužu veoma sviđa. Vrlo se lako pravi. Beli luk, ruzmarin, maslinovo ulje, so, biber, i pinjoli su sve što vam treba, i malo strpljenja dok se tikva peče u rerni.  Ovo je odličan prilog uz neko meso. Takođe, možete da ih kombinujete sa bolonjez sosom i onda dobijate potpuni obrok.
 
Meni je najinteresantniji deo kada, pošto je tikva pečena, viljuškom povlačim rezanca, čista magija. Po pravilu tikva se seče dužom stranom, ali ja to radim koristeći kraću stranu, jer sve mislim da tako dobijam duže rezance:)
Ukoliko možete da nabavite tikvu špagetaru obavezno napravite ovaj recept, oduševićete se. Da ne pominjem koliko je jelo zdravo.

Špageti od tikve špagetare

Tikva špagetara

 


Sastojci:

 
1 „Špagetara“ tikva (spaghetti squash)
3 čena belog luka, iseckanog na listiće
2 kašičice iseckanog svežeg ruzmarina
2 kašike maslinovog ulja
½ kašičice soli
¼ kašičice mlevenog crnog bibera
2 kašike maslinovog ulja, ili putera
2-3 kašike prepečenih pinjola, opciono
 
 
Priprema:
 
Zagrejte rernu na 200C (400F).
 
Prepolovite tikvu i kašikom je očistite od semenki. Po unutrašnjosti rukama nanesite so, biber, ulje, iseckan ruzmarin i dobro ih utrljajte. Stavite u pleh i pecite u rerni, na srednjoj pregradi, oko 50 minuta, dok tikva ne omekša.
 
Kada je tikva ispečena, ostavite je oko 10 minuta da se prohladi, a zatim viljuškom izvlačite „rezanca“. Ovo je najbolji deo. 
 
Na kraju dodajte još malo maslinovog ulja, soli i bibera, ukoliko je potrebno. Pospite špagete prepečenim pinjolima i služite ih dok su još tople. Naravno, možete uvek da dodate rendani parmezan. 

Continue Reading

Izvrnuti kolač sa jabukama, i na farmi

Kolač sa jabukama

 

Jesen volim zbog odlaska na farme. Farme volim zato što što živim u gradu i nedostaje mi selo i širina polja i pogled koji puca. Osim toga na farmi može svašta da se doživi, kao recimo vožnja traktorom, branje jabuka, ispijanje vrućeg sajdera i grickanje krofni. A za decu tek koliko ima aktivnosti.

Čula sam se skoro sa mojom mamom, i pita me šta radim, i ja joj kažem da obilazim farme, a ona će na to, ah, ja bih toliko volela da idem na te farme, ali ovde toga nema. Kako nema, mislim se u sebi, odlazak na farmu, to svuda može da se primi, pogotovo pored većih gradova. Roditelji rado vode svoju decu na takva mesta, osim ako imaju babe i dede na selu, ali to je nekad bilo.

Ako stvarno takva mesta ne postoje kod nas, eto odlične ideje za biznis. Ipak, morate imati veliko seosko gazdinstvo blizu velikog grada.

U Merilendu ima dosta takvih farmi, ljudi koji ih poseduju pored regularne proizvodnje hrane imaju par hektara na kojima su organizovane razne aktivnosti. Svaka farma ima nešto po čemu je drugačija od ostalih, neke nude veći izbor jabuka, na nekima možete da kupite odlične slatke pite, sećam se jedna koja se spcijalizovala u pravljenju krofni od sajdera, na nekoj smo imali sjajnu vožnju traktorom kroz manju reku, neke imaju odlične tematske parkove za decu, u drugima se prodaje meso sa farme, itd.

Ako ste već počeli da razmišljate o pravljenju jedne takve farme za posetioce, evo par ideja koje možete da pokupite sa američkih farmi.

Ovu su slike se jedne farme gde sam nedavno bila. Možda ima i lepših, ali meni je i ovakva dovoljno lepa i atraktivna.

Lavirint u kukuruznom polju, corn maze, je nezaobilazni detalj svake veće farme. Nekad lavirint prave od bala slame, za manju decu.

U nekima skoro da možete da se izgubite.

Takođe, veoma je popularno spuštanje niz padinu, za tu priliku se obično sedi na džakovima.

Svaka farma ima domaće životinje, koje deca često maze, najpopularnije su koze, ovce, krave, magarci, bikovi, svinje, kokoške, patke, ćurke, ima i ponija koje deca mogu da jašu.
Nisam stigla sve da uslikam, ali zaista ima mnogo aktivnosti za decu, kako onu veliku tako i malu.

Ovo stvaranje muzike uz pomoć starih tiganja, šerpi i ostalih alatki iz kuhinje je jedan od originalnijih vidova zabave.

I onda svi sednu u traktor i voze se do polja sa bundevama ili voćnjaka.

Tu se odaberu bundeve, i one se plaćaju posebno, prema težini.

Neko, kao ja na primer, najviše voli branje jabuka. Obično je naznačeno koja je vrsta. Isto se naplaćuje prema veličini kese ili gajbice koje dobijete na ulazu.

Onda kad se umorite od svega toga, svratite u objekat u kome se pradaje razna hrana, između ostalog, pite i krofne, i tu jedete, obično uz zvuke neke kantri grupe. Zatim polako krećete kući.

Još da dodam da se ulaznice naplaćuju na ulazu, cena može puno da varira, na ovoj farmi je bila oko $10, po osobi. Dobijate neku vrstu narukvice, tako da nema potreba za nekim zagrađivanjem. Iako je obilazak farmi najpopularniji u oktobru, možete da ih posećujete i tokom leta, kada je sezona jagoda, borovnica ili breskvi. Čak i zimi, oko Božića, ljudi dolaze na farme da seku božićno drvo, na fotografijama možete da vidite mlade jelke, uzgajane za tu priliku. Pored individualne posete ovde se praktikuje kolektivne posete škola tokom radne nedelje. Ako ovakva farma već postoji kod nas, ili neko planira da je pravi, javi te mi da pošaljem mamu:)
Pogledajte ovde moj prošlogodišnji članak o obilasku jedne druge farme.

Izvrnuti kolač sa jabukama

Sa jabukama koje smo doneli sa farme napravili smo ovaj kolač. Zaista ne preterujem, ovo je meni bio savršen kolač za ovo doba godine, vrlo je jednostavan, najviše vremena će vam oduzeti seckanje i ređanje jabuka. Ranije sam uvek pravila testo sa puterom kad sam pravila izvrnute kolače, kao ovaj sa ananasom, ali ono je prilično gusto, i fali mu vazdušasta tekstura, tako da sam se odlučila za ovaj sa uljem.

Iako se smeđi šećer karamelizuje tokom pečenja, pri dnu pleha, ja nisam mogla da izdržim a da ne stavim na kolač i butterscotch preliv.


Sastojci:
1 kašika putera za mazanje pleha
100g smeđeg šećera
1 kašičica cimeta u prahu
2 veće jabuke, seme uklonjeno, iseckane na tanke kriške
200g brašna
Prstohvat soli

1 kašičica praška za pecivo

4 jajeta
150-200g šećera
1 kašičica ekstrakta vanile
120ml ulja
250ml jogurta
Za služenje: prepečeni pikani, umućena slatka pavlaka ili butterscotch preliv.
Okrugao pleh, prečnika oko 23cm

Priprema:

Zagrejte rernu na 200C (395F).
Najpre pleh dobro namažite puterom, dno i ivicu, zatim, ga ravnomerno pospite smeđim šećerom koga ste pomešali sa cimetom. Onda poređajte naseckane jabuke kao na slici.

Mislim da nije loše da se jabuke stave u rernu na par minuta dok ne omekšaju, a onda da se preliju testom.

U jednom sudu pomešajte prosejano brašno, prašak za pecivo i so.

U dubljem sudu mikserom umutite jaja i šećer dok se smesa ne utrostruči. Dodaje smesu sa brašnom, jednu polovinu, i mešajte varjačom a ne mikserom, zatim dodajte ekstrakt vanile, jogurt i ulje, i na kraju preostalu polovinu brašna.

Jabuke u plehu prelijte ovom smesom i pecite oko 40 minuta. Proverite čačkalicom da li je dovoljno pečen. Izvadite kolač iz rerne, posle par minuta pažljivo prevrnite pleh preko tanjira za služenje. Pokrijte pleh vlažnom krpom, i posle par minuta ga uklonite. Sačekajte da se kolač ohladi i onda ga služite, najbolje uz prepečene pikane, i umućenu pavlaku ili butterscotch preliv.

Čuvajte kolač u frižideru. Sutradan će testo biti vlažnije, mada to ništa ne smeta.


 

 

Continue Reading

Kapkejksi od pistaća i badema sa kardamonom, i komšijska žurka

Kapkejksi sa čokoladnim frostingom

Onog tamo vikenda smo imali block party iliti komšijsku žurku i ovi kapkejksi su pravljeni za tu priliku. Možda su izgledali malo svečanije od ostalih đakonija na posluženju, ali što da ne, neka i komšije uživaju u njihovom ukusu, kombinaciji neobičnih sastojaka, ne mora sve i uvek da bude casual, pa ni za američki block party. Ne moram da vam govorim da su divnog ukusa i da su odmah planuli.

Pronašla sam recept u kuvaru Ovenly, napisan od strane vlasnica istoimog lanca pekara u Njujorku. Ne nalazim često dobre i interesantne kuvare, ali ovaj mi se baš svideo, kao i autorke, ipak više o njemu drugom prilikom. Originalni recept je prilično izmenjen, moji kapkejksi jedva da liče na one iz kuvara, pre svega zbog drugačijeg frostinga, u originalu je korišćen običan ganaš, i u mojima ima brašna od badema, kojeg vi možete da izostavite.

Ovaj čokoladni frosting od putera, chocolate buttercream, je moje skorašnje otkriće, obožavam ga, sasvim sam slučajno došla do njega, greškom sam koristila posoljen puter, u Americi se često takav prodaje, i onda sam shvatila da so zasta daje nešto posebno slatkim stvarima. Takođe, prestala sam da koristim čokoladu, već kvalitetan kakao, ovde ga zovu dutch process cocoa. Čini mi se da ću na blogu da posvetim ceo jedan post frostingu, kako se pravi i kako se njime dekoriše. Zaista zaslužuje posebnu pažnju.

Imajte na umu da sa istim sastojcima možete umesto kapkejska da napravite celu tortu.




Kapkejksi od pistaća i badema sa kardamonom

 


 

Sastojci za 12 biskvita:

150g samlevenog neposoljenog pistaća (najbolje da ga sameljete u multipraktiku)
50g brašna od badema (ovde pronađite kako se pravi, ako ne možete da ga kupite)
80g brašna
1/2 kašičica soli
2 kašičice praška za pecivo
2 kašičice kardamona, istucanog u avanu
1 kašičica kore od limuna, narendane

140g putera, na sobnoj temperaturi
150g šećera
3 jajeta, na sobnoj temperaturi
1 kašičica ekstrakta vanile
3 velike kašike kisele pavlake

Sastojci za čokoladni frosting:

115g putera, na sobnoj temperaturi
60-80g kvalitetnog kakaa
250-300g šećera u prahu
1 kašičica ekstrakta vanile
1/4 -3/4 kašičice soli, prema ukusu
3-6 kašika mleka ili slatke pavlake

Za dekoraciju: grubo iseckani pistaći.

 

Priprema:

Zagrejte rernu na 175C (350F). Stavite korpice u pleh za mafine.

U jednoj posudi pomešajte sve tri vrste brašna, so, prašak za pecivo, koru od limuna i kardamon.

U drugoj većoj posudi, mikserom umutite omekšali puter i šećer dok ne dobijete kremastu ujednačenu smesu. Dodavajte jedno po jedno jaje dok mešate smesu, na kraju umešajte ekstrakt od vanile i kiselu pavlaku. Postepeno dodavajte smesu sa brašnom mešajući mikserom na najslabijoj brzini, ili ručno, uz pomoć varjače. Na kraju smesu koju ste dobili rasporedite po korpicama u plehu, ravnomerno, i stavite u zagrejanu rernu da se peče 18-20 minuta. Kada su ispečeni stavite biskvite na rešetku da se ohlade.

Dok se peku i hlade biskviti vi napravite čokoladni frosting. Mikserom umutite omekšali puter i postepeno mu dodavajte šećer u prahu i kakao koji ste nekoliko puta prosejali. Dodajte ekstrakt vanile i soli prema ukusu. Na kraju dodajte mleko ili slatku pavlaku da bi dobili smesu prave gustine. Količina može da varaira u zavisnosti koliko ste stavili drugih sastojaka. Frosting stavite u dresir vrećicu, dobro je zatvorite i ostavite u frižideru da se krem stegne.

Nanesite frostig na ohlađeni biskvit, i na kraju sve pospite iseckanim pistaćima.


Block party

Konačno smo dočekali komšijsku žurku u našem bloku, uvek treba da se nađe neko ko će da organizuje sve to, a to nije lako. Jednog dana smo dobili u poštanskom sandečutu skoro pa misteriozno pismo o žurci, sve sa instrukcijama, pre svega da se tog dana pomere kola sa ulice. Onda su usledila druga pisma, pa je čak palo i ulepšavanje bloka za tu priliku. Blok je deo ulice između dve poprečne ulice, čisto da se zna naš je jedan od najdužih u celom kraju.

Žurka je bukvalno trajala od devet ujutro do devet uveče. Dovučeno je dobro ozvučenje, dvorac za naduvavanje za decu, donete su stolice i stolovi, razne ulične igre, i, naravno, piće i hrana. Uspela sam nešto od te ponude hrane da uslikam, imajte na umu da se moj komšiluk loži na zdravu hranu i zdrav način života. Sećam se za prošli Noć veštica, jedna porodica je pripremila svoj deci u bloku paketiće, ali sa zdravim slatkišima, kad su ih deca ugledala nije im palo na pamet da ih probaju.

 

 

Pulled pork sendvič,  krompir salata sa mirođijom i humus od boba sa pinjolima

Na žurci je bilo dosta ljudi iz okolnih blokova, mada primetno je odsustvo nekih vrlo živopisnih likova iz naše ulice, kao što je recimo Sharky, tako je svi zovu jer joj to ime piše na registarskim tablicama. Možete samo da zamislite njen fizički izgled, strah i trepet u ulici, radi za vojsku, taj dan je bila na nekoj vežbi u Koreji.

Samo da znate ovo nije prva komšijska žurka, redovno se one prave, ali do sada nikad nije bila zatvorena ulica. Kad sam videla koliko je naša ulica široka, bez parkiranih kola, mene je sve vreme držala jedna luda misao, da imam neki snažan šmrk i da celu ulicu lepo operem. Naravno, mnogobrojna deca su okolo išla bosa, vukla su se po zemlji sve sa hranom koju su jeli, i kad je meni bilo nelagodno da ih gledam, mogu da zamislim kako bi bilo tek našim ljudima, koji su generalno vrlo osetljivi na takve stvari.
U našem bloku se dešavaju i spontana okupljanja, leti, obično petkom uveče, ljudi sednu na svoja stepeništa, iznese se pivo ili vino, i zabava počinje. Deca voze bickle ili se jure po ivičnjaku, neka i puze.

Skoro smo imali i izlazak nas žena na večeru da se bolje upoznamo. Ukapirala sam da sam prilično izvan glavnih tokova, teško mi je da pratim priče jer ja ne mogu ni dobro imena da zapamtim, a i ogovaranje me se tiče samo ako je na nivou duhovite anegdote. Osim toga, moja deca su među najstarijama, i nekako time gubim motiv da se previše družim sa ostalim parovima, osim sa mojim prvim komšijama, neko mora da mi zaliva baštu kad nisam kod kuće:) Takođe, moja prva komšinica, izuzetno outgoing osoba, je moj glavni izvor informacija, moje oči i uši, i sve preko nje saznajem.

Iako nisam preterano aktivna u druženju sa komšilukom, iskreno, ne mogu da postignem, imam već puno prijatelja, meni je komšiluk veoma važan, i veoma cenim kada ljudi učestvuju u raznim akcijama sa ciljem da se unapredi kvalitet zajedničkog prostora, pogotovo u gradu. Kako da vam kažem, dobro organizovan i funkcionalan komšiluk to je za mene civilazacijska tekovina. Community work, tako ga ovde zovu, iliti volonterisanje za zajedničko dobro, se u Americi veoma ceni. Nešto moraš da doprineseš društvu, ne nužno komšiluku, ali ako ne učestvuješ u tome onda i nisi neka “faca”. Community lideri se uglavnom regrutuju iz starije populacije, ali ne mora da znači, postoji puno raznih programa volonterisanja u koje se uključuju mladi.
Tipična party hrana

 

 

Kapkejksi sa puterom od kikirikija
Već sam pisala ranije koliko su dobri komšijski odnosi tipični za Baltimor, i to uopšte ne čudi kada se uzme u obzir ko sve živi u njemu. Kao i u svakom velikom američkom gradu život u njemu nije lak, pre svega zbog bezbednosti, zato se ljudi drže jedni drugih, pomažu se. To nije kao u Srbiji gde se komšije znaju ceo život, ne, ovde su ljudi mnogo mobilniji, stalno se sele (pronađite članak o selidbi), na novom mestu nemaju taj krug najbliže porodice, rođaka, dugogodišnjih prijatelja, i zato im preostaje komšiluk. Naravno, nisu svi zainteresovani da budu aktivni u njemu, ali ako ste vlasnik kuće, stalo vam je da kraj u kome živite bude čist i bezbedan, ako ne ništa ono zbog toga da posle lakše prodate svoju kuću kad se ponovo budete selili.
Moram sad da pomenem i popularnu aplikaciju Nextdoor, koja pomaže boljoj komunikaciji komšiluka. Naime, to je kao neka društvena mreža gde se šalju i dele razne informacije, od toga da pauk nosi nekome auto, ili da su na parkiranim kolima uključeni farovi, ili da je neko izgubio mačku, neko pak traži dobrog majstora, neko hoće da proda komad nameštaja, do onih vrlo ozbiljnih tema kao što je prisutan kriminal… čim neko primeti sumljiive tipove kako se motaju oko kola ili pokušavaju da otvore vrata, odmah se postavlja na aplikaciju. Ja dobijam informacije samo jednom dnevno, ali ima ljudi koji su opasno navučeni na to i samo čitaju i komentarišu poruke na sajtu. Ipak, moram da priznam da nivo komunikacije na Nextdoor-u je vrlo civilizovan i konstruktivan.

E, na toj aplikaciji je, sutradan posle naše komšijske žurke osvanula tema Block party&vandalizam. Neka “zakerala” su se žalila kako, eto, block party služi samo tome da se na njemu svi napiju i da prave haos oko parkiranja. Ne mogu da kažem da se nije pilo, pogotovo uveče, ali osobe koje su ostavile dva auta parkirana u našem bloku dok je trajala žurka, a nedelju dana su stajala obaveštenja na svakom drvetu u ulici da se pomere kola, su to potpuno ignorisale. I naravno kada se zagrejala atmosfera predveče, skupila se hipsterska ekipa, mladići s čudnim brkovima i bradama, i hop, preneše jedan auto na trotoar, sutradan je bio blokiran parkiranim kolima, i ne znam kako se iskobeljao. Druga kola su pak oblepili svim onim obaveštenjima koja su bila zalepljena po drveću. Niko nije objavljivao slike sa tog događaja, svi su se pravili ludi.

Evo, sad će uskoro da bude Noć veštica, pošto je u subotu sigurno će da bude velika žurka u kraju, ovog petka organizuje se srpska žurka, tek saznadoh, početkom novembra slavimo indijski Divali, i tako… treba to sve postići.

Continue Reading

Kolač sa tri vrste mleka (Tres Leches Cake) i gastronomska avantura u Beogradu

Kolač sa tri vrste mleka

 

Ovaj kolač sam poslednji put jela u Beogradu, gde i kako pročitajte u članku ispod. To me je inspirisalo da ga stavim na blog. Tres leches (Kolač sa tri vrste mleka) je onako baš američki dezert, jedu ga u Južnoj, Centralnoj i u Severnoj Americi. Mislim da je nastao u Meksiku. Mene najviše podseća na naš Koh od griza, jedino je kora čvršća, ne raspada se, a i aromatičniji je zbog tri vrste mleka kojima se preliva.

Kolač se dosta jednostavno pravi, međutim problem je naći sve potrebne sastojke. Zbog tople klime, kondezovano mleko je na američkom kontinentu, tačnije u njegovom toplom pojasu, veoma popularno, jer je to nekada bio jedini način da se mleko sačuva. Kod nas, sa druge strane, retko ima gde da se nađe. Na internetu postoje neki domaći recepti za pravljenje kondezovanog mleka, ne znam kakvi su, ali poenta je da se dugim kuvanjem dobije koncetrovano mleko. Kondezovano mleko je znatno gušće i zašećereno je. Ispareno mleko je slične gustine kao slatka pavlaka i bez šećera. Istu upotrebu kondezovanog i isparenog mleka naći ćete i kod drugi popularnih poslastica iz toplih krajeva američkog kontinenta kao što su Karamel flan i Pita od limete.

Da bih malo oživela kolač odlučila sam se da mu dodam odličan butterscotch preliv, recept preuzet odavde, jedino što sam ga ja pravila sa tamnim smeđim šećerom. Mislim da ćete praveći ovaj preliv shvatiti razliku u ukusu između belog i smeđeg šećera. Takođe, služila sam kolač uz jagode i male listiće matičnjaka. I bila sam veoma zadovoljna na kraju.

Kolač sa tri vrste mleka

kolač sa tri vrste mleka

Sastojci:

170g brašna
1 kašičica praška za pecivo
Prstohvat soli
115g putera, na sobnoj temperaturi
130g šećera
5 jaja, na sobnoj temperaturi, žumanca odvojena od belanaca
2 kašičice ekstrakta vanile
1 (400g) konzerva kondezovanog zaslađenog mleka
1 (350ml) konzerva isparenog mleka (evaporated milk), ili punomasno mleko
125ml slatke pavlake
125ml punomasnog mleka

Za šlag:

240 – 350ml slatke pavlake

4-5 kašika šećera u prahu

Baterskoč preliv (Butterscotch sauce):

55g putera
180g tamnog šećera
1/4 kašičice soli
150ml slatke pavlake
1 kašičica ekstrakta vanile
Za služenje: jagode i listići matičnjaka

Priprema:

Zagrejte rernu na 175C (350F). Najbolje da patišpanj pečete u staklenom ili keramičkom sudu dimenzija 20x30cm.

Pomešajte prosejano brašno sa praškom za pecivo, i tome dodajte soli.

Mikserom umutite omekšao puter i šećer sve dok ne dobijete ujednačenu kremastu smesu. Dodajte žumanca i ekstrakt vanile sve vreme mešajući. Postepeno dodavajte brašno.

U drugoj većoj posudi umešajte belanca dok ne dobijete čvrst sneg. Na kraju umešajte ulupana belanca u prvu smesu, i to varjačom, iz tri puta. To se radi da bi se dobilo rastresitije testo.

Smesu stavite u pleh, koji ste predhodno namazali puterom i posuli prezlama, i pecite oko 25 minuta. Kad je patišpanj gotov ostavite ga da se ohladi, i čačkalicom ili viljuškom ga izbockajte dobro.

Pomešajte kondezovano, ispareno mleko, slatku pavlaku i obično mleko i time prelijte patišpanj. Stavite kolač u frižider da prenoći. Za to vreme testo će da upije mleko, ali ne skroz.

Sutradan napravite šlag od slatke pavlake i šećera, i njime premažite kolač. Isecite kolač na kocke. Prilikom serviranja, pospite kolač zagrejanim baterskočom koji se pravi na sledeći način.

U šerpici zagrejte tamni šećer, puter, 60ml slatke pavlake i so. Promešajte i kad dobijete ujednačenu smesu ostavite je na vatri da se krčka 3 minute. Sklonite sa vatre sos, dodajte mu preostalu slatku pavlaku, 90ml, i ekstrakt vanile.

Kolač sa tri vrste mleka

Gastos u Beogradu

 

Ovaj članak je objavljen u septembarskom broju magazina Mezze. Iz mnogo razloga želela sam da se nađe i na mom blogu.

 

Gastronomska ponuda beograda

Kao i svaki gasarbajter kad konačno obilazi svoj houmlend njegov boravak počinje gastro avanturom u velikom stilu. Jedva što smo sleteli avionom kad nas je dočekala velika gozba sve sa tortom. Hrana samo pristiže, potpuna razneženost posle prvog gutljaja domaćeg soka od višnje na rastvaranje.  Ništa se nije promenilo, mislite u sebi, ali kasniji izlazak u grad vas uverava u nešto sasvim drugo. 

 

Roštilj u Beogradu

Primećujete da se ionako velika ponuda pekara multiplikovala, sad su počeli i kafu tu da prodaju. Puno ima i malih prodavnica, čak i u njima sad prodaju peciva. Mesta sa brzom hranom su na svakom koraku, i po pravilu tu ima najviše ljudi, zato ne čudi što nacija više ne izgleda tako vitko, mada to je i dalje daleko od onoga što viđam u Americi.

 

Pekara (1 of 1)

Puno novih restorana se otvorilo, i iskreno, super izgledaju. Mislim da je to najlepše što Beograd trenutno može da ponudi. Vrlo su maštoviti, hrana je dosta dobra, i cene su veoma prihvatljive za nekog ko dolazi sa strane.

Restorani u Beogradu
 
Čini mi se da sam se tokom mog boravka u Srbiji po prvi put osetila kao turista. Čak sam pre putovanja imala spisak restorana i mesta u koje sam htela da odem, što inače često radim kad putujem negde, to mi se ranije nije dešavalo. Naravno, puno toga nisam uspela da vidim, ali uspela sam da posetim dosta različitih i zanimljivih mesta, da probam autentična jela kao što su riblja čorba, sarmice sa zeljom, pastrmka na žaru, bila sam i na nekim fensi mestima, sve u svemu, mislim da sam dovoljno upoznala gastronomsku ponudu srpske prestonice.
Sava mala 5 (1 of 1)

Na prvom izlasku smo se zadesili na Savamali, čula sam da je to postalo popularno mesto za izlazak. Nešto me nije ostavio pod utiskom onaj stari deo, nekako i dalje loše izgleda, ali onaj deo tik uz Savu, gde su ranije bili nekakvi magacini, mi se dosta svideo. Nije baš bilo lako da se odlučimo gde ćemo da odemo, jer svi restorani izgledaju isto, ali smo otišli u mesto koje se zove Sofa, jer imaju domaću pastu a ona nam se baš jela. Hrana (Pasta sa tartufima i Pasta sa teletinom i vrganjima) i usluga su bili dobri, pasta doduše suviše al dente, ali dezerti su ipak bili najbolji (Mus od lešnika i Korpica sa maskarpone kremom i voćem). Inače, tu je i Ambar, isti onaj restoran u koji smo išli na Kapitol Hilu, u Vašingtonu.

InstagramCapture_3a19b10d-cd01-4f62-a018-2d25d69a3837
Belgrade restaurant 2 (1 of 1)

Hteli smo da probamo i neko old skul mesto, i  bili smo veoma iznenađeni saznanjem da državni restorani još uvek postoje, završili smo u restoranu Doma vojske Srbije, u Zemunu. Ne znam, ali kad sam ugledala kolica, koja je gurao konobar, sa pastrmkom na žaru, šopskom salatom i lučanom ljutom paprikom, neka trenutna toplina i zadovoljstvo su me preplavili. Da, jeli smo i teleću čorbicu. Šta da kažem, neprocenjivo iskustvo. Tu blizu, kod zemunske pijace, sam primetila restoran Ćiribu–Ćiriba, služe iznutrice, između ostalog sušena svinjska crevca sa podvarkom, moje omiljeno jelo koje nisam jela godinama, ali na veliku žalost nisam uspela da odem tamo.

 

Belgrade restaurant 5 (1 of 1)

Kad smo kod starih mesta na hotelu Moskva su probili nekakva monumantalna vrata sa stepeništem. Jela sam njihov popularan kolač, Moskva šnit, i opet, po ko zna koji put, shvatila da se tamo ne ide zbog kolača nego zbog lokacije i pogleda. Isto važi za razne kafee u kojima smo bili, pogotovo posle boravka u Italiji, ukus kafe je uglavnom bio osrednji, trebalo je da naručujem samo tursku kafu. I sad razumem zašto više ne pijem neskafu.

 

InstagramCapture_0b87bd2e-2b6f-41c3-9a67-0c2295e16b25

Ada je leti zaista divno mesto, posebno makiška strana. U vreme kad sam ja bila tinejdžerka to je bila divlja obala sa jednom česmom i jednim prodavcem kokica.  Sad tu postoji ogromna ponuda restorana i kafea, i ne morate da se zlopatite na peškiru i da vas žulja kamenje. U kafeu Bikini sam pila kapućino uz kruške i šljive iz bašte mojih roditelja, neprocenjivo, a u Smokovici sam jela Streusel Cake sa jabukama, sve sa kuglom sladoleda.  Bila sam zapanjena da imaju u ponudi tako tipičan američki dezert, morala sam da ga naručim da vidim da li je to to, i jeste.

Ada ciganlija (1 of 1)

Onda sam jedno veče završila u restoranu Passangers Bar, na Dorćolu. Muž je tu imao večeru sa svojim društvom, kaže da je hrana bila odlična, i taman da krenemo kad neki mladić, koji tu radi, ubedi me da naručim dezert, kaže ja ću da izaberem umesto tebe, oduševićeš se. Mnogo mi se svideo njegov nastup, rekoh, Donesi.  Doneo on kolač i kaže, ne verujem da ćeš pogoditi šta je to, a ja mu kažem, Znam, to je Kolač sa tri vrste mleka, i on se baš iznenadio. Znaš, ja sam jedna iskusna food blogerka, osim toga živim u Americi. Moram da priznam da sam i ja bila veoma iznenađena zato što jedem Tres Leches Cake u sred Beograda. Inače, to je dosta popularan meksički kolač u Americi.

 

Homa 1 (1 of 1)

Jedno od mesta koje sam pažljivo planirala da posetim bio je restoran Homa (srpska Noma). Imala sam velika očekivanja, živo me interesovalo kakva izgleda inovativno-minimalistička kuhinja u Srbiji, vebsajt i rejtinzi su obećavali puno. Možda zbog velikih očekivanja, ali mesto me nije ostavilo bez daha. Ne mogu da kažem da je hrana bila loša, daleko od toga, samo nedovoljno dobra za tu cenu. Mislim, bar u Beogradu, možete da mnogo dobro jedete, za znatno manji novac, bilo da je u pitanju hrana domaće ili strane kuhinje. Iskreno, ne znam šta bi prosečnog turistu privuklo da ode na takvo mesto. Ovakve restorane sa popularnim industrijskim dizajnom i sličnom ponudom možete često da vidite u većim američkim gradovima, jedino što je u Homi sve jeftinije.

 

Homa 4 (1 of 1)

Super su im hlepčići sa brusnicama, ali humus koji ide uz njih prilično je čudan izbor, pri tome ima zbunjujuć ukus i teksturu, neki namaz sa krem sirom bi bilo mnogo bolje rešenje. Takođe salata sa rukolom i čeri paradajzom u koju su stavili svež ruzmarin, isto je jedan od čudnih izbora. Oboje, i rukola i ruzmarin, imaju vrlo intezivne arome i ja ih još nikada nisam probala zajedno. Za glavno jelo moj muž je imao biftek, ja svinjski vrat sa pratećim sosevima i prilozima, bilo je tu interesantnih detalja kao što su mali paketići blitve punjeni mesom, i meni omiljeni pire od paškanata, ali sve zajedno to nije bilo to.

 InstagramCapture_1ab27a7e-5036-4bb5-81ad-1567fc79f216

U tom restoranu smo naučili da sad i u Srbiji postoje male pivare, probali smo jedno njihovo pivo, kao i Pinot Noir vinarije Aleksandrović, koju svi tako puno hvale.

InstagramCapture_71840bc0-971f-43bc-85a0-9a8545fbb5d3

Iako je roštilj dominirao u našem jelovniku tokom boravka u Srbiji, mi smo se zapanjili kada smo u povratku shvatili da nijednom nismo pojeli pljeskavicu, a to nam se već dešavalo. Doduše, ćevape smo probali. Burek, još jedna nedostajuća hrana, nas je pomalo razočarao. Nismo našli dobar burek, a to je onaj što nije ni suv ni masan, kome je kora sa jedne strane vrlo tanka i hrskava, i divno se topi u ustima, a sa druge strane nešto deblja, ali ne previše, ne kao da je guma, da jedva možeš da je žvaćeš. Čula sam da su se pojavili razne vrste bureka, sad postoji i sa šunkom i kačkavaljem, ali meni je i dalje prazan zakon. U lancu pekara Hleb i kifle smo otkrili mnogo novih peciva. Sinu se puno svideo burek, a ćerka je otkrila đevrek i žu-žu. Da, nisu hteli da jedu čokoladne bananice, ni lubenicu ni grožđe zato što imaju koštice, u Americi se prodaju bez koštica. I mnogo su se iznervirli kada su u jednom vračarskom kafeu, Moment, probali kekse sa komadićima čokolade a ustvari nisu imali ukus onih američkih, mada su meni bili super. Zovu se Đavolčići, ili tako nešto.

InstagramCapture_96b8beab-cee8-4bb5-9a4c-00ebe244016d

Organizovali smo i krštenje moje ćerke tokom boravka u Srbiji, i za tu priliku sam imala vrlo jasnu viziju tradicionalne trpeze za taj prilično intiman događaj. Poželela sam celo pečeno prase na stolu zajedno sa pratećom tradicionalnom hranom, gibanicom, sirom i kajmakom, kupus salatom, i slično. Međutim, desilo se nešto vrlo neobično. Ljudi iz pečenjare, kod kojih smo naručili prase, su nas ubeđivali da je bolje da prase ispeku dan pre, da bi se ohladilo, i hteli su da ga iseku, kažu, tako svi rade.  Pomislila sam u sebi, zar je moguće da više niko ne želi celo pečeno prase na svojoj trpezi, i to toplo, šta, zar je toliki problem iseći mlado prase, zar to nije nešto najtipičnije za našu kuhinju? Srećom, ispalo je kako smo planirali. Naravno, prase je bilo zvezda gozbe, postavili smo ga u divan izdužen zemljani sud, sve sa jabukom, deca su bila neizmerno uzbuđena i odmah su navalila da ga jedu.

 
Gozba (1 of 1)
 

Bili smo i na dva interesantna mesta u okolini Beograda. Jedno je Bojčinska koliba, ili koleba, kod sela Progar, i tu smo jeli riblju čorbu od 100 dinara, za nepoverovati. Posle duge vožnje biciklom po najvećoj vrućini, super smo se osećali u hladu šume u kojoj je restoran smešten.  Mesto je zanimljivo, ima taj etno fazon, i hrana je dosta dobra. Tu je i mala farma svinja sorte mangulica od kojih u restoranu prave kobasice.


 
Drugo je isto neko etno mesto na Zabranu kod Obrenovca. Tu smo jeli samo palačinke, ali meni se dopalo kako je mesto sređeno, ima puno aktivnosti za decu. Osim toga pored Save je a ja mnogo volim tu reku.
 
 
Zabran (1 of 1)
 

Posle mog boravka u Srbiji, nekako mi je najveći utisak da se uticaj američke kuhinje baš proširio, eto kako izgleda globalizacija na delu.  I ne mislim da je to nešto loše, nego je neobično. I nije da to važi samo za restorane po Beogradu, nego isti osećaj se ponavlja kad odete kod nekoga u goste a on vam servira tursku kafu sa mafinima.

 
 
Zbog užasne vrućine koja je vladala tokom celog našeg boravka u Srbiji, nekako nam se smanjio apetit, pa smo se kući vratili sa manje kilograma nego što smo imali kad smo otišli, što je, priznaćete,  neverovatno. Gde bi nama kraj bio da nas je vreme poslužilo.
Srbija cilim (1 of 1)
 

I moram na kraju da pomenem još neka divna gastronomska otkrića u kojima smo tako uživali a to su: Marijina orahovača, Sandrin kolač sa višnjama, Zlatkova kajsijevača, Lucijine pogačice sa dimljenim kobasicama i sirom, i mamine projice sa blitvom.

 
Continue Reading

Neodoljive tikvice-špagete

Špagete od tikvica

Čitala sam skoro neki članak u Vašington Postu, što je dokazano i opsežnim istraživanjem, da loš izbor hrane utiče na gojaznost a ne nedostatak fizičke aktivnosti. Mogli su i mene da pitaju, ja bih im isto to rekla, i sama sam došla do istog zaključka. Nema veze koliko ste fizički ativni ako ne sredite ishranu tj. smanjite unos kalorija, ništa od “zmijskog tela”. A često se dešava da vam baš zbog te fizičke aktivnosti telo traži, jaču, kaloričniju hranu.

Pre desetak dana sam učestovala na nekom događaju, zove se Warrior Dash. Iako se skoro desio slabo ga se sećam, bila sam pod takvim adrenalinom da mi cela trka izgleda kao u nekoj sumaglici. Pre par meseci nas je drugarica, koja puni 45 godina, pozvala da učestvojemo u njoj. Ovde je to popularan način proslavljanja značajnih brojki, u fazonu “i dalje se ne dam”. Neko je rekao, kada smo pričali o knjizi Hunger Games na sastanku mog kluba knjige, Ivana bi pobedila na jednom takvom takmičenju, i priznajem, primila sam se, prihvatila sam rado poziv. Dva dana pred početak trke, kada je trebalo da dam saglasnot da organizatora oslobađam bilo kakve obaveze ako mi se nešto desi, pa i ono najgore, tu mi je već zastala knedla u grlu. Onda mi je muž saopštio da je skoro na tom događaju neki lik preminuo, zbog srca, tu sam već počela da paničim, Bože, ko me natera da se upuštam u ovu trku! Pogledala sam nekoliko videa da vidim na šta liči trka, i bila sam baš preplašena. Ta trka se sastoji od 12 prepreka, plus preskakanje vatre, i one mnogo gore izgledaju uživo nego na videu. Samo polako, rekla sam sebi i krenula na trku.

Evo kako su izgledale neke od prepreka: u rupi punoj blata pokušavate da se uspenjete na neverovatno strmo brdašce, a posle par sekundi stajanja u mestu više ne možete da izvučete noge iz blata, oko 50 metara puzite po blatu jer tik iznad vas je bodljikava žica, pentrate se po svim mogućim konstrukcijama, verete uz konopac, prelazite preko klizave grede a ispod vas ambis, onda monkey bars, i svašta još, kao što rekoh slabo se sećam. Uz to sve vreme trčite uglavnom kroz šumu, nizbrdo i uzbrdo, kroz blato, ono duboko, pa kroz potok, a baš bilo upeklo taj dan. Bila sam skroz prekrivena blatom, najteže mi je palo pranje hladnom vodom posle trke. Tu sam videla devojku sa polomljenom rukom, samo su joj privezali granu drveta. Kažem vam, prave Hunger Games. Tokom trke viđate raspale patike i delove odeće. I nije bilo samo do snage, kada se verete po konopcima, spretnost je vrlo važna. Viđala sam muškarce-snagatore kako samo što ne zaplaču dok neuspešno pokušavaju da savladaju prepreku. Uspela sam da ih sve savladam, i sreća da sam bila u grupi, pa smo jedni druge čekali, jer ko zna kako bih završila. Kada ste tako puni adrenalina ništa vam ne izgleda nemoguće. Više se ne plašite i ne razmišljate o potencijalnom riziku, nego samo gledate kako da savladate prepreku, korak po korak.

Razmišljala sam o tome kad sam poslednji put bila tako blatnjava, kad sam izgledala tako divlje i “oslobođeno”, verovatno u detinjstvu, ili je to ipak bilo kasnije, pala mi je na pamet eksurzija u Stražilovu i kupanje u Savi na blatnjavoj obali.

Posle trke rekla sam mužu, idemo da se negde ubijemo od hrane. Chick-fill-A mi nije baš bio na umu, ali bila je provala oblaka pa nismo imali puno opcija. Ipak sam se “ubila” od pomfrita i verovatno nadoknadila sve izgubljene kalorije od trke.

Ipak, meni fizička aktivnost mnogo znači. Jeste, od nje mi raste apetit, ali zadovoljstvo je neizmerno. Joga, trčanje, pa čak i taj intezivni barre traning, nešto kao pilates, doprinose mnogo mom dobrom fizičkom i mentalnom stanju. Za to ne postoji alternativa.

Ništa, jedino što mi preostaje je da se ovog leta fokusiram na niskokalorične i zdrave obroke. Ovo jelo sa tikvicama je jedno od njih. Delim mišljenje moje prve komšinice i mog muža da je to najbolje jelo sa tikvicama koje sam u životu jela.

Fora je u tome što su one divno hrskave, i iskreno svi sastojci savršeno idu jedni uz druge. Sos od jogurta i bulgar su odlični prilozi za ovo jelo.

Ovo jelo je još jedan od dokaza koliko je tekstura važna, i kako jedan te isti sastojak varira od toga kako je isečen ili oblikovan, pomislite samo na testeninu. Takođe, na kvalitet jela utiče i to da što su korišćene veoma mlade tikvice, a one su tako dobre, skoro sirove mogu da se jedu. Brzo i lako se spremaju, najviše će vam vremena otići na seckanje tikvica, ali videćete vredi.

Tikvice-špagete sa sosom od jogurta i začinskog bilja

 


 

Sastojci za 4 osobe:

1 šaka sirovog badema
750g mladih zukini i žutih tikvica
1 kašičica soli
2 kašike maslinovog ulja
2 velika čena belog luka, iseckana na tanke listiće
1/4 kašičica bibera
1 šaka sveže izrendanog parmezana

Sastojci za sos:

1 šolja jogurta
1/2 šolje pavlake ili grčkog jogurta
1 kašika iseckane sveže mirođije
1 kašika iseckanog peršuna
1 kašika isckanog vlašca
1 kašika soka od limuna
So i biber

Prilog: bulgar

Priprema:

Najpre badem istucite kuhinjskim čekićem u zatvorenoj kesici i onda ga pecite na tiganju, nekoliko minuta, dok ne pobraoni.

Napravite sos od jogurta tako što ćete pomešati sve sastojke.

Tikvice isecite na vrlo tanke i duge trake da izgledaju kao špagete. Pomešajte ih sa solju i ostavite u đevđiru da ispuste tečnost, oko 30 minuta. Zatim probajte rukama da iscedite preostalu tečnost iz njih, nemojte previše da ih stiskate jer ćete im uništiti oblik.

U dubljem tiganju ili voku zagrejte maslinovo ulje na jakoj temperaturi, dodajte mu iseckan belik luk, samo da zamiriše, i stavite četvrtinu tikvice da se proprže. Dakle, nemojte stavljati celu količinu, jer onda tikvice neće biti hrskave. Pržite oko 3 minuta uz mešanje. Ponovite isto sa preostalim tikvicama. Kada se skuvali tikvice umešajte sveže izrenadan parmezan, mleveni biber i so, ukoliko je potrebno.

Pospite tikvice prepečenim bademom, i služite ih uz preipremljeni bulgar i sos od jogurta i začinskog bilja.


Continue Reading

Savršena limunada

Savršena limunada

Iliti limunada sa voćem i začinskim biljem. Ovo je trenutno najpopularnije piće u našoj kući. Skoro svaki dan ga pravimo. Deca obožavaju da prave ovakvu limunadu, a i da je piju. I ranije smo je rado pravili i konzumirali, jedino smo odskoro počeli da dodajemo voće, i to razno, bobičasto voće, grejpfrut, ananas, itd. Došli smo do zaključka da su ipak maline najbolje. Mi koristimo smrznute, jeftinije su a i dodatno hlade napitak.

Bili smo skoro u nekom fensi restoranu u Njujorku, i probali smo nešto slično, zapravo isto, samo što su korišćene izgnječene kupine. Ipak, naša limunada je još ukusnija, jer smo dodali bosiljak, pored nane. Da, on se super slaže sa limunom, i malinama. Takođe, koristili smo tajlandski bosiljak, on ima malo slatkastu aromu. Ja bih stavila i matičnjak, ali nije mi nikao ove godine.

I mi uvek mešamo limun i limetu. Ja obožavam limetu, pogotovo u koktelima, savršeno ide uz skoro sve. Tu je i đumbir, sitno iseckan, daje dobar ukus a i veoma je zdrav.

Izbegnite šećer i dodajte med, ukoliko hoćete zdravu varijantu. Meni je dobra i kad nije zaslađena uopšte.

Sastojci:

1/2 limuna ili limete po osobi
1 manji komad svežeg đumbira, očišćenog i sitno iseckanog
Šećer ili med prema ukusu
3-4 kašike listića svežeg začinskog bilja (nana, matičnjak, bosiljak)
2 pune šake zamrznutih malina
Puno kocki leda
Voda

Priprema:

Iscedite limun i limetu u većem bokalu. Dodajte iseckani đumbir, i šećer tj. med. Dobro promešajte dok se šećer ne rastvori. Dodajte začinsko bilje i krajem od varjače probajte da ga malo izgnječite, da bi pustilo aromu.
Stavite maline, njih takođe možete da malo izgnječite, ili ih ostavite cele. Promešajte sve. Dodajte puno leda i na kraju vodu. Još jednom promešajte limunadu i služite je.
Možda nije loše da stavite u čaše, pored slamčica, i izdužene kašičice, da bi lakše nahvatali voće.

Sledeći put vam pravim još jedan savršen napitak, koji nikad ne stignem da uslikam jer se odmah popije. U pitanju je koktel sa izblendanim ananasom, đumbirom i sokom od limete, belim rumom i šampanjcem. Nazvalali smo ga Sponge Bob (Bob Kockalone) i sad ga uvek pravimo kad su neka veća okupljanja, gosti ga obožavaju.

Pade mi na pamet i ovo piće sa voćem i bosiljkom, pronađite ga ovde.

 Uživajte!

Continue Reading

O Baltimoru iz prve ruke, i prolećni takosi

prolećni takosi

 

Volim Baltimor, grad u kojem živim, čini mi se još više od pre neki dan kad se desilo ono o čemu svi pišu i komentarišu. Bili smo pre neki dan u Njujorku, i svi su nas, saznavši odakle dolazimo, zapitkivali: Iz Baltimora ste, kako je sad tamo?Dobro je, mislim, uobičajno. Na doručku, u hotelu, uključeno nekoliko televizora, i opet vesti iz Baltimora. Definitivno ljudi vole da prežvakavaju jednu te istu temu po sto puta.

Baltimor je grad krovnih terasa, sa kojih je najbolji pogled. Desno je simbol grada – plava kraba.
I dok sam se ja već jutro posle događaja osećala ok – sažvakala sam lošu noć i pljucnula je, što je veoma tipično za mene, neki bi to nazvali mehanizmom odbrane – drugi su bili pod mnogo većim utiskom. Moja komšinica kaže da je to bio njen najjači utisak u životu posle 11. septembra. Ipak, to je nije omelo da sutradan rano ode sa porodicom na doručak u restoran, i u inspekciju kraja. Kaže da je kod nas sve u redu.

Srećem drugu prijateljicu, Mercedes, iz Argentine, živi u kraju koji je bio zahvaćen nemirima, kaže, stvarno ne znam zašto su se svi tako uzbudili, koliko sam ja takvih nereda preživela u Buenos Airesu. I ja isto, mislim se u sebi. Možda su me ti raniji događaji ojačali, pa se sada lako ne uzbuđujem i ne pravim paniku.

Moj omiljeni deo grada, Butchers Hill.

 

Događaj se desio u prošli ponedeljak, nisam ni htela da pišem o tome, kako da vam kažem, imam osećaj da se svi grebu o tu priču, i novinari, razni analitičari i političari, svi u tome vide neku duboku filozofiju, iskreno na ovome se grade karijere. Ustvari sam događaj nije bio toliko strašan, ima mnogo potresnijih priča širom sveta, i stvari su mnogo jednostavnije od onoga kako se predstavljaju. Osim toga, mislim da ljudi koji nisu iz Baltimora nemaju pravu predstavu o tome šta se tu zapravo desilo.

Dakle, pre toga događaju su danima bile manje demonstracije zbog pogibije mladića za čiju smrt se smatralo da su odgovorni policajci. Jednog dana su se stvari otele kontroli, nedovoljan broj policajaca na ulici, i protest je prerastao u vandalizam, jednostavno huligani su iskoristili situaciju i počeli da prave haos, uništavaju i kradu, pa i da fizički ugrožavaju druge. Dosta godina sam provela na ulicama na demonstracijama pa mislim da mogu da napravim razliku između opravdanog protesta i besmislenog nasilja. Srećom nije bilo nijedne žrtve, i to je najvažnije.

U mojoj ulici.
Ono što je izazvalo toliko veliku pažnju medija širom sveta, pored nereda i angažovanja nacionalne garde, jesu slike neverovatnog siromaštva i zapuštenosti pojedinih delova Baltimora, i to u jednoj od najbogatijih zemalja na svetu. I ja sam imala sličan utisak kada sam se po prvi put našla u propalom delu jednog grada u Njudžersiju, kolima smo prolazili, posmatrala sam ljude na ulici, očima nisam mogla da verujem. Sada znam šta je uzrok tome, jednostavno ovde ima vrlo različitih ljudi, sa različitim vrednostima, kulturom, ambicijama, itd, otuda i tako velike razlike među njima.
Pošto su danima kružile slike one ružnije strane Baltimora, mislila sam da nije fer da ga ljudi tako zapamte,  otuda moja potreba da nešto kažem – slikom i rečima – u njegovu odbranu.  Baltimor, koga još nazivaju i Charm City (Šarmantni grad),  je poseban grad, sa dugom i turbulentnom istorijom, a pre svega su posebni ljudi koji u njemu žive, koji se toliko trude da grad bude bolji, koji vredno rade da unaprede ovu zajednicu, i prava je šteta da se to ne ispriča.
Pored opasnih, u Baltimoru postoje i jako lepi delovi, pogotovo oni uz vodu. Ni u jednom američkom gradu nisam videla tako lep Waterfront (priobalje), to je pravi grad na vodi. Ovde se završava veliki Chesapeake zaliv i zbog mirne vode tu je mnoštvo marina sa prelepim brodićima. Postoji dugo šetalište uz obalu, kilometrima prati gradski zaliv, idealno za rekreaciju. Trčim tuda često i to mi je kao izlazak u grad, mnogo lepo obučenih ljudi, razni mirisi iz restorana koji se mešaju sa mirisom mora (da, ponekad miriše na more), blagi vetrić, sve to me uverava da je dobro što živim u ovom gradu i da tako treba i da ostane.
A život u američkim gradovima uopšte nije tako jednostavan. Za to treba dosta truda, velika tolerancija i da si ok sa činjenicom da plaćaš veći porez nego ljudi u predgrađu a zauzvrat dobijaš mnogo lošije komunalne usluge. To je sasvim drugačije nego kod nas.
Pogled na glavnu luku, stecište mnogobrojnih turista.
Ako malo pročeprkate po istoriji Amerike tokom druge polovine dvadesetog veka, shvatićete zašto je u gradovima koncentracija siromašnog stanovništva i kriminala velika. Jedna od ključnih godina iz tog perioda je svakako 1968, kada je ubijen Martin Luter King, što je izazvalo veliki bunt crnačkog stanovništva po gradovima širom Amerike. Mislim da je to veoma dobro opisano u knjizi Middlesex, u pitanju su nemiri u Čikagu. U tim nemirima Baltimor je dosta stradao, i to donekle objašnjava zašto su skorašnji događaji ostavili dubok utisak na mnoge – to je uvek tako kada se istorija ponavlja. Posle haosa kasnih šezdesetih, grad je počeo da propada, mnogo belačkog stanovništva je pobeglo u predgrađe, ostavljajući brojne kuće u gradu da zvrje prazne, a tom talasu migracije je dodatni podstrek dala dobro razvijena mreža puteva i dostupnost automobila. Prosto rečeno, život je postao lakši, jednostavniji i sigurniji van gradova. Sa stanovnicima su se iselili i biznisi, nikli su šoping molovi, škole, bolnice… a gradovi su postali naseobine siromašnih, zapušteni i štrokavi, puni kriminala. Ljudi iz predgrađa su retko zalazili u njih.
Na to treba dodati još jedan veoma važan detalj. Nekako paralelno sa tim događanjima došlo je do smanjivanja broja niskokvalifikovanih poslova, čak i pre autsorsinga koji će se pojaviti 90-tih godina, jednostavno uvedena je automatizacija, i više nije bilo posla za toliko ljudi. Nekada se i bez škole jako lepo zarađivalo u Americi, a onda je tome došao kraj.
Nezaposlenost je dovela do još većeg kriminala, a osamdesetih se pojavio krek, vrsta jeftine droge, koja je bukvalno dokrajčila gradsku populaciju. Iz gradova je nestao život.
Onda dolaze 90-te i sa njima polako počinje interesovanje za povratak u gradove, uglavnom među mlađom populacijom. I Baltimor je počeo da se izgrađuje, kao i drugi veći gradovi, deo uz vodu gde je bila luka puna stovarišta i magacina je preuređen do neprepoznatljivosti. Izgrađeni su luksuzni stanovi i kuće, hoteli, muzeji, čuveni akvarijum, kvartovi su počele da se revitalizuju, i grad je uspeo da izbegne sudbinu Detroita. U Baltimoru je posle 2000. godine došlo i do velikog baby boom-a, pre neki dan smo brojali, u mom bloku, gde postoji ne tako veliki broj kuća, ima čak 14-oro dece starosti ispod sedam godina. Grad je prepun mladih bračnih parova sa malom decom. I to se sve dešava u boljim krajevima, tamo gde je sirotinja stanje nikako ne ide na bolje.
Harbor East, novi fensi centar.
Zaista je teško pomoći ljudima iz tih krajeva jer siromaštvo je kao začarani krug. Tu se tek vidi koliko okolina utiče na život pojedinca. Zamislite ogroman broj porodica gde imate samohrane majke sa puno dece koja odrastaju bez očeva, veliki procenat trudnoće među tinejdžerkama, zamislite populaciju punu dilera i uživaoca droge, zamislite veliki broj dece koja napuštaju školovanje pre vremena, zamislite decu prepuštenu ulici, koja jako rano bivaju uvučena u raznorazne kriminalne aktivnosti i zbog toga završavaju u zatvoru, a posle toga je vrlo teško vratiti se u normalan život, zamislite ljude gde postoji veliki broj ubistava, obračuna gangova, i što je najgore, svi oko vas tako žive, nemate izmešanu populaciju, ne znate za bolje, eto to je takav život.

I znate šta, ja sam ovih dana puno čitala o tome šta se sve pokušavalo sa ciljem da se stanje tih siromašnih zajednica popravi i jedva da je bilo nekog uspeha. Grad je potrošio mnogo novca u izgradnju novih i lepših stvanova za siromašne, iskreno, mnogi naši ljudi bi bili presrećni da imaju takav smeštaj. Posle Njujorka i Bostona, Baltimor je grad koji najviše troši na obrazovanje, a rezultati su više nego poražavajući. Da ne pominjem razne projekte koji pomažu tim ljudima. Iako tako ne izgleda, ali ovde se dosta studiozno pristupa rešavanju ovog problema, ima puno istraživanja, raznih ideja i projekata, nije baš da su ti ljudi prepušteni sami sebima. Evo danima već čitam u Washington Post-u o ideji da se porodice iz tih siromašnijih krajeva izmeste iliti dobiju vaučere da žive u boljim krajevima. Već su radili na tome, ali nije bilo rezultata, jer su deca bila starija, već oformljena kao ličnosti, sad hoće da pokušaju sa porodicama sa mlađom decom.

Takođe, pored socijalne pomoći, koja jeste mala ali je to ipak pomoć, deca iz siromašnih porodica u školi dobijaju besplatnu hranu, uniforme i produženi boravak, tu su i bonovi za hranu, ponegde besplatan prevoz, itd. I znate ko sve to plaća, plaćaju ljudi iz boljih krajeva kroz poreze, i da se ne lažemo to nisu nikakvi bogataši, već srednji sloj. U interesu grada je da takvih ljudi bude sve više, jer tako se ima više para za pomoć siromašnima, ali teško da će sa ispadima poput ovog od pre neki dan, ljudi dolaziti ovamo, jer niko neće da rizikuje svoju bezbednost. Taman je počelo sve da se menja na bolje u gradu i sada će opet trebati mnogo godina da se promeni percepcija ljudi sa strane.

 

Ovde je moja teretana, druga kuća.
Kad bolje razmislim, ceo događaj je bio proizvod pogrešnih odluka, kako od onih koji su rušili grad, tako i onih koji upravljaju gradom. Tako, recimo, učesnici nemira su najviše uništavali kraj u kome žive, tek sad neće biti prodavnica, apoteka i ostalih biznisa, ionako ih ima jako malo, a to će ih sigurno pogoditi. Jedna od tužnijih stvari je to što je zapaljen dom za stare u izgradnji, a neki ljudi su u vatri izgubili i svoje domove. Huligani su čak sekli creva koja su vatrogasci koristili da ugase požar.
Možda na najbolji način ovo društvo opisuje genijalna TV serija Žica ili The Wire, napisao ju je novinar Baltimore Sun-a, koji je radio na ulicama Baltimora izveštavajući o kriminalu. Vrlo potresna ali istinita priča o tome kako funkcionišu stvari od vrha, mislim na političare, pa do dna, mislim na obične ljude.
Ima jedan deo serije kada Karketi (Carcetti) neočekivano pobeđuje na izborima za gradonačelnika Baltmora. Na početku je pun entuzijazma, ima viziju o boljem i lepšem gradu, želi da svi u njemu imaju podjednake šanse, hoće da pomogne siromašnima, ali stvarnost je drugačija, previše interesa postoji u politici, svako vuče na svoju stranu, više se ne bavi onima kojima je pomoć najpotrebnija, sva svoja obećanja je pogazio, i tako Karketi postaje još jedan u galeriji otužnih i nesposobnih gradonačelnika ovog grada. Da, to je fikcija, ali ona nepogrešivo opisuje stvarnost.
Levo, čini mi se najuža kuća u Baltimoru.

 

Tako je i sadašnja gradonačelnica grada razmišljala nekada. U međuvremenu se više puta pokazala kao nedorasla svom zadatku. Iskreno, ja uopšte ne pratim televiziju, ne gledam lokalne vesti, možda je i bilo dobrih stvari koje je uradila, istina u Baltimoru se veoma puno gradi i mnogo se na bolje promenio, i naravno nije lako biti na čelu jednog tako podeljenog grada sa toliko problema, ali bilo je par gafova sa njene strane koje nikako ne mogu da razumem.

Najveći je, naravno, onaj koji je izavao skorašnji haos. Za razliku od naše zemlje, ovde gradovi kontrolišu policiju, gradonačelnica je direktno odgovorna za dešavanja u policiji. Incident je mogao da se izbegne da su ispoštovana pravila, ali nisu. Stradali čovek, pa bio on najveći kriminalac, nije zaslužio takvu smrt. Dešava se, nekad se stvari otmu kontroli, ali nasilja nije smelo da bude, ni od strane policije ni od strane huligana. Gradonačelnica se i dalje dobro drži, izgleda da ima podršku svoje stranke, što i ne iznenađuje jer protivnička stranka je poslednji put vladala ovim gradom 1967. godine.

Drugi gaf, možda će se vama učiniti smešan ali mi koji finansiramo gradski budžet ne mislimo baš tako, se zbio kada smo pre par godina dobili mesečni kalendar velikog formata od grada. Bio je već mart mesec, malo se zakasnilo, a u njemu fotografije gradonačelnice sa đubretarima, u raznima situacijama, izvan đubretarskog kamiona, u njemu, i taj rad. Ona je stvarno lepuškasta žena, ali ko želi da mu takve slike vise na zidu? Takođe, uz kalendar su išle nalepnice da obeležiš kojim danima da iznosiš đubre, kao da je problem da se zapamti da u sredu ide regularno a u petak đubre za reciklažu. Kalendar je iz poštanskog sandučeta otišao direktno u đubre za reciklažu. I dalje nam stižu kalendari, istina na početku godine, tema sa đubretarima je uvek prisutna. Uverena sam da se radi o nameštanju posla nekoj štampariji ili “genijalnoj” marketinškoj agenciji koja je ovaj vid promocije osmislila. Štampanje nekoliko stotina hiljada kalendara o trošku poreskih obveznika – nije loša tezga, zar ne?
Još jedan razlog, nešto ličniji, da budem nezadovoljna gradonačelnicom je i to što biblioteka u našem delu grada ne radi već tri i po godine, navodno se renovira, ne znam u čemu je problem, tako da moja i druga deca iz kraja nemaju pristup knjigama, a zna se koliko je to važno u tom uzrastu. I nije samo zbog knjiga, u našoj biblioteci smo imali sjajne programe za bebe i malu decu koje je vodila jedna fenomenalna osoba po imenu Glorija. Ne mogu da vam opišem koliko je meni značio taj program, iako nikog nisam poznavala kada sam došla u Baltimor zahvaljujući njemu upoznala sam toliko ljudi, neki su mi postali veliki prijatelji. To je bilo sjajno mesto za druženje i razmenjivanje saveta vezanih za decu, tu su deca učila pesmice i igrala se sa vršnjacima. Novim roditeljima je to iskustvo uskraćeno, iako se najviše novca od poreza dobija upravo iz našeg dela grada.
E sad ću da vam pričam o tome zašto je ovaj grad tako izuzetan i zašto volim njegove stanovnike.
Zamislite subotnje prolećno jutro, vi  u gradu, krenuli ste malo da prošetate sa decom, srećete puno ljudi jer su svi krenuli na branč, tu nedaleko od vas grupa žena je montirala sto na trotoaru ispod lipe, sede i štrikaju dok ispijaju kafu, to im je sastanak kluba. Tu pored njih je moja omiljena antikvarnica, mesto gde obično nabavljam posude u kojima fotografišem jela, volim da svratim jer žena koja je vlasnica ima dve mačke a deca vole da se igraju sa njima. Nastavljamo šetnju ka malom trgu gde je pijaca. Tu obično kupimo neko pecivo, a ima i dobar hleb da se nađe, nešto povrća i voća, sednemo da odslušamo živu muziku, neki i igraju uz nju. U međuvremenu smo sreli puno poznatih lica, poznanike i prijatelje, malo popričli sa njima, onda nastavili šetnju. Obično u ovo vreme godine ima dosta događanja, parade na ulicama, razni koncerti po parkovima, manifestacije u čast raznih istorijskih događaja, ne bi bilo čudo da naiđemo na tako nešto. U to vreme svi restorani i bašte su puni, svi uživaju u lepom danu. Opet, ima dosta ljudi koje trče ili voze bajs. U Baltimoru ima dosta mladih ljudi. Krećemo ka parku, idemo ulicom sa kaldrmom i tragovima šina, nekada su ovde prolazili tramvaji, sa desne strane je obala, posmatramo taksije na vodi koji se pune turistima, tu je i veliki “gusarski” brod, koji redovno operiše svaki dan, tokom dana na njemu ima najviše dece, noću se tu voze stariji i konzumira se alkohol. Dok se vozite njime, dobar je pogled sa vode na grad.
U parku ima puno dece. To je pravi internacionalni park jer često u njemu ima roditelja i dece iz raznih delova sveta, čini mi se iz Evrope ponajviše. Mnogi od njih rade za Džons Hopkins, jednu od najvećih i najboljih bolnica u Americi, ona privlači dosta doktora i istraživača iz celog sveta. To je ovde u gradu i najveći poslodavac, čini mi se.
U tom istom parku, jutro posle haosa u gradu, sam provela veći deo dana sa decom, jer škole su bile zatvorene taj dan. Tu su bile moje prijateljice pa smo pričale o burnoj noći. U nekom trenutku nam se pritajeno približava novinar Vašington Post-a, i onako preko plota nas tihim glasom pita za utiske. Srećom, nemam poseban utisak, po pravilu sam poslednja saznala za nemire, tek onda kad mi je muž poslao poruku da se ranije vraća sa posla, i kad sam čula helikoptere iznad sebe shavtila sam da nešto nije u redu. Malčice sam se uplašila kad sam čitala postove ljudi iz Baltimora na FB, dosta njih je unosilo nepotrebnu paniku. Da, i u jednom trenutku smo saznali preko Next Door-a, vrlo korisne aplikacije zahvaljujući kojoj vam stižu poruke za sva dešavanja u komšiluku, da se ljudi okupljaju da brane kraj, što srećom nije bilo potrebo. Ipak, pojavila se grupa maskiranih tinejdžera koji su išli okolo i pokušavali da obiju radnje, između ostalog je stradao jedan hipi bike shop, nešto kao simbol kraja.
Moja drugarica je rekla novinaru da su te noći ti isti mladići udarali nogama o njena vrata, njena kuća je na uglu i uvek je meta razih budala, oni su posmatrali sa sprata. U jednom trenutku komšija preko puta izlazi iz kuće, inače neki ratni veteran, i počinje da ih grdi i viče na njih, oni da bi mu se osvetili uništavaju dva automobila ispred njegove kuće, iako kola naravno nisu bila njegova.
Čitava priča sa novinarom je izgledala nekako nadrealno, kao scena iz serije House of Cards, valjda zato što je jedna scena snimljena u ovom parku, u trećem delu. Moram da vas razočaram, ta serija nije snimana u Vašingtonu, iako se dešava tamo, već u Baltimoru.
Odlazak na posao brodićem, na drugu obalu zaliva.
Tog jutra moj FB se preplavile slike prijatelja koji su se slikali sa pripadnicima nacionalne garde i poruke ljudi da se organizuju da pomognu ljudima čiji su kuće i biznisi stradali. Ne znam, ja bih očekivala bes i tugu, ipak stanovnici Baltimora su bili iznad toga, stvarno su se organizovali i pomogli onima kojima je trebala pomoć, čak su kupovali kafu pripadnicima nacionalne garde i vatrogascima.
Kad smo već kod toga, stanovnici Baltimora su stvarno specijalna sorta ljudi i sad ću vam dati primer. Kad je skoro u požaru stradao mali kafe u blizini, komšije su za par dana skupile oko 10.000 dolara i vlasniku koji živi sa majkom na spratu dali novac. Nije imao osiguranje, uskoro ponovo otvara kafe. Ovde se veoma podržavaju lokalni biznisi, čak i kada su usluge skuplje nego drugde. Nekada ih je u gradu bilo mnogo više, o tome svedoče izlozi na kućama koje su u međuvremenu preuređene u stambene jedinice. Zato su radnje koje su preostale – ili nove koje se otvore – toliko dragocene.
I da, uvek tu postoji rasno pitanje, a to je po pravilu magnet za medije. Moje iskusutvo je da to nije problem u Baltimoru, iako to svi potenciraju. Nerviraju me novinski članci u kojim kažu da su eto belci u Americi odahnuli zato što su među optuženim policajcima pola njih crne rase. Mislim da to nije fer zato što na vodećim funkcijama u gradu nisu belci, a oni su i znatna manjina u populaciji grada. Istina je da ovde ima dosta međurasnih brakova, imate dosta uspešnih crnaca, ne samo u sportu i zabavi, a neki su potekli upravo iz tih siromašnih krajeva.
Nekada je život crnaca u Americi bio tragičan, ali stvari su se dosta promenile. Šta više, govor mržnje je ovde jako neprihvatljiv, eto, recimo, nije smelo da se kaže za izgrednike da su huligani već protesnici. Ovde se jako pazi da se crnačka populacija ne uvredi, valjda je razlog tome white guilt, osećaj krivice belaca, novi izraz koji sam od skoro naučila. I uopšte tolerancija je ovde na veoma visokom nivou, jer zamisliti kako bi izgledalo da je drugačije, kada ovu zemlju čini toliko nacija, vera i rasa.
Primetila sam da ljudi koji dolaze sa strane imaju drugačiji odnos prema tom problemu. Na kraju, mi ne nosimo taj teret prošlosti. Jednom prilikom sam radeći na projektu vezanom za Bili Holidej, koja je živela u mom kraju, predlagala idejna rešanje za majce sa njenim likom, i onda sam pomenula verziju belog printa njenog lica na crnoj majci, i onda su svi skočili, ne, nikako… ne razumeš ti to.
Kad smo već kod mog komšiluka moram da pomenem i našu mesnu zajednicu, ali nije to kao kod nas, to su više neformalne organizacije u kojima se volontira. Da vidite samo sa kakvim profesionalizom one funkcionišu, koliko je tu uloženo vremena i rada, neverovatno. Naša organizacija ima sastanak jednom mesečno u školi, i sastanak traje u minut. Tu se raspravlja o raznim idejama, problemima, dolaze investitori, jer njihova rešenja moraju da prihvate stanovnici kraja, i tu se pojavljuju funkcioneri grada da odgovore na razna pitanja. Svaka organizacija ima svoje manje grupe i projekte, recimo kod nas postoji grupa za baštovanstvo, koja se okuplja oko javne gradske bašte, pa Bili Holidej projekat, pa ona za ulepšavanje kraja, itd. Redovno izlazi i distribuira se glasnik sa najvažnijim temama i najavama. Godišnja članarina je 10 dolara. Da, često se organizuju “patrole”, više kao šetnje sa decom i kučićima, da bi se ljudi osetili bezbednije u kraju.
Popularno mesto za venčanja i fotografisanje.
Jedan od razloga zašto mi se Baltimor dopada je i prisna atmosfera, kao kod nas u manjim gradovima. Recimo, ovde ljudi obožavaju da “vise” na stepenicama ispred svoji kuća (stoops), tu sreću komšiluk, ćaskaju. Neki čak iznesu bazen za decu na trotoar pa se ona tu brčkaju, neki pak ogroman televizor na kome prate važne utakmice. Drugi ljudi iznesu gitare pa sviraju i pevaju. U Baltimoru su vrlo česti događaji koji se zovu block party, gde se okupi komšiluk pa se jede i sluša muzika. Jednom sam videla veoma interesantnu stvar, u nekoj maloj uličici postavljen sto celom dužinom bloka, i tu ljudi sede i jedu, još jedan block party.
Za Baltimor kažu i da je “grad komšiluka”, i to je zaista tako. Svako ko se iseli odavde, pogotovo u predgrađe, to oseća, i najviše mu to nedostaje, ta povezanost i prisnost zajednice. Toga u Americi nema puno i kao što rekoh, zato je ovaj grad poseban.
Toliko sam se raspisala a nisam vam rekla još mnogo toga što čini ovaj grad. Nisam pomenula da je ovo grad sa dugom istorijom, mnogo prvih i važnih stvari se desilo baš u njemu, da ima divne besplatne umetničke muzeje svetskog ranga, pune zaostavština bogatih porodica koje su nekada ovde živele, da ima divna mala pozorišta, i umetnička scena je veoma živa, ima vrhunske univerzitete, i još puno toga.
Ove fotografije koje vidite su napravljene u radijusu od oko kilometar od moje kuće, znači samo mali deo onoga što možete da vidite u Baltimoru. Uživajte u njima.
Istorijski deo grada, Fells Point.
Ova zgrada je nekada bila skladište sada je u njoj hotel.
Levo, zgrada u kojoj je snimana čuvena serija Homicide, sad se pretvara u hotel.

 

 

Još jedan simbol Baltimora, Pagoda, nalazi se u  Patterson park-u.
Baltimor posle vatrometa u čast 4. jula.
U Baltimoru se nalazi ogromna marina. Brodići mu dođu više kao vikendice, u njima vlasnici često prenoće za vikend, slabo ih voze po zalivu.

Prolećni takosi

Sjajno lagano jelo za tople dane. Nije nužno da pripremljenu hranu stavljate u tortilje, možete da ih jedete i bez njih, ali u tom slučaju obavezno dodajte Feta sir, ali ne onaj naš, već grčki.

Varivo sa leblebijama

U dubljem tiganju na maslinovom ulju dinstajte ceo luk, iseckan na rebarca. Posle 10 minuta dinstanja na umerenoj vatri dodajte mu jedan sitno iseckan čen belog luka, neka se kuva 1 minut, i zatim dodajte veliku zelenu baburu, iseckanu na tanke komade. Nakon 5 minuta kuvanja dodajte leblebije iz konzerve. Posolite i pobiberite jelo i dodajte 1/2 kašike istucanog kumina. Neka se jelo krčka još par minuta, na kraju umešajte sitno iseckan peršun, ili lišće korijandera, i iscedite pola limete. Jelo sklonite sa vatre.

Pirinač sa začinskim biljem

Dok pravite glavno varivo skuvajte pirinač. Operite pirinač, najbolji je onaj dugog zrna, u nekoliko voda, da što više skroba izađe iz njega, to je ono belo što izlazi u vodi. U manjoj šerpici stavite pirinač u hladnu vodu, koja prekriva pirinač oko 4-5cm. Posolite vodu i poklopite šerpu poklopcem. Kad voda počne da vri smanjite dosta vatru i ostavite pirinač da se kuva dok ne postane dovoljno mekan. Kad je pirinač skuvan procedite ga u hladnoj vodi. Oceđenog ga pomešajte sa sitno iseckanim lišćem korijandera i francuskim peršunom. Dodajte mu malo istucanog kumina, so i biber.

Tortilje, pšenične ili kukuruzne 

Najbolje je da ih zagrejete u tosteru ili rerni.
 
Prilog: kisela pavlaka, avokado, rotkice i sok od limete.
Continue Reading

Babka-Hala hleb sa čokoladom i cimetom

Slatki hleb sa čokoladom

Pekara u Americi ima jako malo. I ne samo to, one uopšte ne liče na one naše. Kod njih je Bakery više radnja u kojoj se prodaju slatka peciva, kolači i torte, nego što je mesto gde možete da kupite hleb i slana peciva, kao kod nas. Generalno, oni ne umeju da cene dobar hleb, jer su odrasli na nečemu, što ja ipak ne bih nazvala hlebom, a što se prodaje u kesi, isečeno je na kriške, na mali pritisak se sasvim deformiše, jer je užasno mekano, i ima bezvezan miris, jer je puno hemije koja ga drži svežim i to nedeljama. A to je sve počelo sa Wonder Bread-om, proizvodom koji je izmenio način konzumacije hleba cele američke nacije. Kad je nastao ljudi su bili srećni da mogu da jedu nešto u čijem pravljenju su samo mašine učestvovale, ljudska ruka koja mesi hleb se u to vreme doživljavala kao nešto vrlo zaostalo i prljavo. Ah, kako je to bilo pogrešno razmišljenje!

Ne mogu da kažem da danas nema pekara u kojima možete da kupite hleb, ima ih, ali to je ekskluziva, i ona košta. Čini mi se da nema emigranata iz Evrope, koji ga prave i kupuju, Artisan bread, obratite pažnju na naziv, čini mi se da bi potpuno nestao sa ovih prostora. Ok, ima na Zapadnoj obali, tačnije u San Francisku, dosta onih koji se lože na njihov čuveni hleb od kiselog testa, ali to je više izuzetak. Ima i pojedinaca kojima je pravljenje domaćeg hleba hobi, ali to je i dalje daleko od neke masovnije pojave.

Slatki hleb sa čokoladom

Moja prva pekara u Americi, u koju sam često zalazila, je bila jevrejska. To uopšte ne čudi jer smo živeli u jevrejskom naselju, a i poznato je da oni drže dosta pekara. Moram da istaknem da Jevereji veoma predano čuvaju svoje istočnoevropsko nasleđe, koje je i nama veoma blisko, i otuda ne čudi što volim da se muvam po njihovim radnjama. U toj pekari sam prvi put naišla na hleb Hala, Challah. Onako u obliku pletenice, pa još glatke i sjajne kore obećavao je veliku radost. Posle sam otkrila da je super i za pravljenje frenč tosta. Podseća na brioš, jedino što nije tako bogat, po pravilu se ne pravi sa puterom, ali u ovom receptu ga ima. Ovaj hleb kod Jevreja ima religiozno značenje, jede se za velike verske praznike i na Sabat. Pletenica se pravi od tri nekad od šest, a nekad i od više krakova. Hala je prilično popularan i kod ostale populacije, neretko ga možete naći u supermarketu.

Sa Babkom sam manje upoznata, ona isto dolazi u Ameriku sa Jevrejima koji su živeli u Istočnoj Evropi. Babka se filuje najčešće čokoladom, cimetom, ili makom. Ja sam probala sve te varijante, i ne bih znala za koju da se odlučim. Testo se zarola, i stavi u uski izduženi pleh, i kad se ispeče dobijate veknu koja unutra ima lepu spiralu od nadeva.

Kad sam videla recept koji sledi u magazinu Bon Appetit, a koji predstavlja hibrid ova dva hleba, Babke i Hala, oni su ga nazvali Babkallah, bila sam oduševljena idejom, i morala sam da ga pravim. Zapravo, pravila sam ga dva puta, jednom sam ga filovala sa mlevenim makom i komadićima čokolade, što je zaličilo na našu štrudlu sa makom, a drugi put sa čokoladom i cimetom.

Babka-Hala hleb sa čokoladom i cimetom

Slatki hleb sa čokoladom


Sastojci za testo:

120ml mleka
2 kašičice suvog kvasca
1 kašičica šećera
1/2 kašičice soli
60g šećera
4 krupna žumanceta
115g otopljenog putera
1 kašičica ekstrakta vanile
400g brašna
Sastojci za fil:
150g čokolade, gorke ili slatke
2 kašičice cimeta
60g smeđeg šećera, ili belog (količina zavisi i od toga koliko je čokolada gorka tj. slatka)
30g putera, otopljenog
Za glazuru:
1 umućeno žumance i par kapi vode

Priprema:

Najpre u toplo mleko umešajte kvasac i kašičicu šećera i ostavite oko 19 minuta da kvasac nabubri. Ja testo po pravilu mešam u multipraktiku, ali vi to možete ručno ili u mikseru za testo. Pomešajte jaja, otopljeni puter, ali ne vreo, ekstrakt vanile, so i šećer sa smesom od mleka i kvasca.  Tu smesu umešajte u brašno. Kad testo počne da se odvaja od zidova multipraktika, stavite ga na radnu površinu, mesite rukama par minuta, stavite u vanglu, pokrijte je i čekajte 1 1/2 – 2 1/2 sata da naraste duplo.

Fil ćete napraviti tako što ćete otopiti čokoladu i u nju umešati šećer i cimet.

Testo razvlačite, filuje i oblikujte na sledeći način.

Podelite nadošlo testo na tri jednaka dela. Svaki deo razvucite oklagijom u oblik prvougaonika, dimenzija 15x30cm. Četkicom ga premažite otopljenim puterom a zatim trećinom fila od čokolade. Zarolajte ga i prstima zatvorite spojeve da fil ne iscuri. Ponovite isto sa ostalim testom.

Od sve tri rolne napravite pletenicu, krajeve spojite zajedno i podvijte. Hleb stavite na tanki pleh na koji ste stavili papir za pečenje. Pokrijte ga čistom krpom i čekajte oko 1 -2 sata da se nadigne.

Zagrejte rernu na 175C (350F).

Pre nego što stavite hleb da se peče premažite ga žumencetom u koji ste stavili malo vode. Pecite hleb oko 40-45 minuta, na srednjoj pregradi. Ukoliko je potrebno prekrijte hleb aluminijumskom folijom tokom pečenja da ne izgori kora.

Kad je hleb pečen najbolje je da sečekate neko vreme da se ohladi, ukoliko je to uopšte moguće.


Babka-Halahsa makom i komadićima čokolade

 

Continue Reading