Kako smo predstavili Srbiju u američkoj školi

Pre neki dan smo proslavili Cultural day, to je događaj u školi kada se predstavljaju razne zemlje, svako odeljenje bira zemlju koju će predstaviti. Toga dana je velika parada, nose se kostimi, zastave, puštaju se pesme, filmovi, prave se suveniri, i služi se hrana iz izabranih zemalja. Svako dete dobije pasoš, i dok obilazi svaku od učionica, pored “iskustva” dobija i pečat zemlje u kojoj je bilo. Događaj je bio mnogo lep, deca, nastavnici, uprava škole, roditelji, babe i dede su se veoma potrudili. Čak je i kiša prestala da pada dok je bila parada.

Odeljenje moje devojčice, koja ide u Kindergarten (to je kao prvi razred u Srbiji), je izabralo da predstavlja Srbiju, bez ikakvih mojih sugestija. Samom događaju su predhodile nedelje upoznavanja sa srpskom kulturom na času “Poznavanje društva”. Čak i moj sin, koji ide u drugi razred, je s vremena na vreme odlazio u njihovo odeljenje da ih uči rečima na srpskom jeziku. Mama, tata, baba, deda, kuca, mačka, itd, deca su izgovarala reči na srpskom kada sam došla da ih posetim. Moja ćerka je ponovo otpevala pesmu na srpskom “Ti bi hteo pesmom da ti kažem“, koja je ovih dana postala nezvanična himna njenog odeljenja. Ona inače ume lepo da peva, ali kad peva ovu pesmu nekako unese posebnu emociju, i deca to osećaju i zato im se toliko sviđa. Kaže mi da je stalno teraju da im peva tu pesmu, i hoće da je kopiraju, a ona se zbog toga buni. Nećete mi verovati ali meni je pre nedelju dana stigla poruka od mame jedne devojčice iz odeljenja, koju inače ne poznajem, da joj pošaljem link ka toj pesmi, hoće da je čuje, jer se njenoj devojčici toliko dopada.

Cultural day-1

I mi smo se potrudili za tu priliku, naručili smo srpske zastavice,  pronašla sam  i ovaj lep video gde su mogli da čuju tradicionalnu srpsku muziku i vide kolo, i napravila sam video o popularnoj hrani u Srbiji. Ms. Vicki, asistentkinja učiteljice, je jedva dočekala da mi ispriča o njenom iskustvu iz Grčke, kao mala provodila je leta u selu nedaleko od Soluna, gde je uživala u jelima koje je prepoznala sa mog videa, kaže čak se i slično zovu.

I naravno odnela sam palačinke, to je bila ideja moje dece, pošto ih oni mnogo vole.

Palacinke-1

Učiteljica, Ms. Mel, koja je ranije podučavala moga sina i koja je dugo na tabli čuvala papirić sa njenim imenom na srpskom – Melanija, je nabavila majice za decu u bojama srpske zastave, a na nekim je uspela da sama odštampa Srbija, i to ćirilicom. Uspela je čak da pronađe knjigu napisanu i na srpskom i na engleskom koju sam deci čitala. Primetila sam da je bila veoma zainteresovana za našu kulturu,  pitala me je o puno stvari, htela je da što više sazna o nama.

Knjiga-1

Tog dana, kad je bio događaj, deca su na video bimu gledala video o azbuci, i dečije pesmice na srpskom, ironično, većina je zapravo bila prevod popularnih pesmica sa engleskog (Nursery Rhymes).

Skola-1

O školi u koju idu moja deca odranije imam veoma lepo mišljenje i mislim da svako dete zaslužuje takvu školu. Međutim, ovoga puta sam toliko bila dirnuta pažnjom ljudi koji rade u njoj da sam jedva izdržala da se potpuno ne “istopim”.

Možda ne bih bila toliko emotivna da nije bilo onoga što se dogodilo par dana pre. Bila sam tog vikenda, u nedelju, kod moje dobre drugarice, inače zemljakinje. Bio je baš lep dan, popodne, mi sedimo na prostranoj terasi i uživamo u prolećnom suncu, deca se igraju u dvorištu, idila dobrostojećeg američkog predgrađa. Mobilni telefoni nam stoje na stolu ali ih ignorišemo, već posle tri popodne ne možemo da izdržimo. I onda muk. Ma koliko puta smo doživljavali razočarenja i dobijali loše vesti, uvek podjednako boli. Nema veze što smo toliko daleko, i to što ne utiče na naše živote, osim posredno, preko naših porodica i prijatelja odande, i dalje nas veoma pogađa. Nešto kao nedosanjani san.

Srećom, posle par dana desio se Cultural day, taj događaj mi je vratio poljuljanu veru. Rešila sam da uživam sa decom i njihovim nastavnicima u predstavljanju Srbije, i ne samo to, nego da otpratim sa pažnjom i druge zemlje koje su bile predstavljane, Rumuniju, Filipine, Argentinu, Konstariku, Indiju, Peru, Nepal, itd.

Od toga dana deca su počela da traže da im čitam knjige na srpskom, više nije bilo ubeđivanja.

Zavirite i u ove recepte:

15 Comments

  1. Prelepa prica! Sigurna sam da si upravo ti razlog zasto je razred tvoje cerke izabrao bas Srbiju. Nije sve u direktnim ili indirektnim sugestijama, vec u stavu i odnosu koji se gradi duze vremena. Izuzetno mi je drago kad procitam ovako nesto, osecam se ponosnom sto nas u dijaspori ima koji znam da predstavimo zemlju svog porekla na kulturan nacin (sad sam neskromna, pa se trpam svugde). Uostalom, tvoj video o hrani iz Srbije je po meni savsena reklama. Svaka cast i uciteljici, lep gest!
    A za razocerenje, sta da ti kazem. Ista stvar. Gledam u ekran laptopa i ne mogu da verujem. Mora da je neka neslana sala, onaj Njuz ili nesto slicno, samo ne realnost. I onda kad shvatis da je ipak realnost, pocnes da se tesis: ko zna zbog cega je ovo dobro. Mozda ce se opet probuditi 😉

    1. Kad smo već kod tog predstavljanja zemlje u svetu, moram da ti ispričam jednu priču, u pitanju je fudbal. Otišao moj muž sa sinom na utakmicu glavnog merilendskog tima, ako sam dobro obaveštena sledećeg meseca igraju protiv čikaškog tima kome je prinova Švajnštajger, i ugleda ti on u vitrini Hall of fame, nekoliko srpskih prezimena, i dres najvećeg od njih sa prezimenom nešto kao Stojković. Još se moj muž čudi kako ovde svi misli kako su Srbi super fudbaleri. Jedan od trenera mog sina je bio cimer na koledžu isto nekom našem fudbaleru koji je trenirao u Crvenoj Zvezdi. Sad je počeo mom sinu da dobacuje na srpskom: Šutni! Da ne opisujem to kako moj muž u navijačkom žaru bodri male Amerikance na srpskom. Ali nije jedini, imamo oca Mađara, koji isto to radi na mađarskom:)

  2. PS. Zaboravih da napisem – mislim da sam tek sad prvi put u zivotu cula ovu pesmu. Prelepa je! Deca su iskrena, sigurno im se jako dopala.

    1. Stvarno, nikad nisi čula? Mi imamo knjigu koje se zove Pesmarica, i u njoj su note i reči svih popularnih starogradskih pesama, sa divnim vinjetama iz nekih davnih vremena. Žao mi je što sam relativno kasno počela da cenim takvu vrstu muzike. Uglavnom mi volimo da s vremena na vreme sviramo i pevamo te pesme, muž svira, ja pevam. Tako je moja ćerka naučila tu pesmu.

    1. Škola je zaista izuzetna, mislim na ljude koji rade u njoj, mnogo puta sam se uverila u to. Velika ljubav prema deci i posvećenost, ništa im nije teško.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *