Kesten pečen u foliji, Breaking bad i kako izabrati dobru školu

kestenje pečeno u rerni

Kestenje je upravo izvađeno iz rerne… mmm, miris putera i ruzmarina. Pivo sipano. Seli smo, podigli noge, utisnuli smo tela u jastuke na sofi, uzeli daljinski, udahnuli duboko i utopili se u još jednu epizodu serije Breaking bad.

Kestenje se baš teško ljuštilo, fizička bol u prstima je bila istovetna mučnini koju osećate kad gledate ovu seriju. Ipak, volim da je gledam. Priča je vrlo uznemiravajuća, valjda zato što deluje tako realno. Zaista “vuče” na Dostojevskog. Neko je rekao da mu je ova serija bolja od serije The Wire, inače ja ništa bolje od toga nisam u životu gledala, i to mi je bio dovoljan mamac da počnem da je gledam. Još sam na početku, videćemo kako će se priča razvijati. Meni The Wire više vuče na antičku dramu i u potpunosti podržavam ideju ekstravagantnog gradonačelnika Rejkjavika da ne može da se uđe u gradsku vlast, ili bilo koju drugu, bez gledanja ove serije. The Wire je snimljena u Baltmoru, i ako je ikako moguće obavezno je pogledajte. Glavni lik u seriji Breaking bad je nastavnik hemije, koji se nalazi u bezizlenoj životnoj situaciji,  i odlučuje da se baci na drugu stranu zakona. Koristi svoje znanje iz hemije u proizvodnji sintetičke droge da bi tako obezbedio svoju porodicu.

Ovih dana sve je u znaku odabira škole za mog sina koji sledeće godine puni 5 godina i kreće u kindergarten, to mu dođe kao zvaničan početak školovanja. Ne mogu da vam opišem koliko je to komplikovano ili bolje reći drugačije nego kod nas. Stvari bi sigurno bile jednostavnije kad ne bi živeli u gradu, već u nekom finijem predgrađu.

Za razliku od naših škola u centrima većih gradova koje su na dobrom glasu, ovde su gradske državne škole katastrofa. Sad ima po neka koja i nije tako loša ali rejting škole je gotovo uvek vezan za socijalni status dece koja je pohađaju. U velikim američkim gradovima ima dosta sirotinje, koja je po pravilu u onom začaranom krugu u kojem dominiraju droga, najgori kriminal, potpuno disfunkcionalane porodice, i tim redom.

U Baltimoru, koji je nekim srećnim slučajem izbegao sudbinu Detroita, dešava se ubrzana džentrifikacija, imate neverovatne kontraste, i veoma izmešanu populaciju. Nekada je to bio grad sa jednom od najvećih stopa kriminala u Americi.

Fora je u tome što ne možeš da šalješ dete u bilo koju školu, već onu najbližu. Upravo to određuje cene nekretnina, ako je u kraju dobra škola onda su i cene visoke, to važi za predgrađa, u koja su ljudi pobegli od sirotinje iz grada. Zato ovde ljudi često, kad su im deca spremna za školu, presele se u pregrađe da bi deca mogla da idu u dobru besplatnu državnu školu, uz to plaćaju duplo manji porez na kuću, kao što je kod nas ovde slučaj.

E sad ovde u mom kraju ima dosta male dece, ljudi sve više žele da žive u gradu i kakve oni imaju opcije. Postoje državne čarter škole koje nisu zonirane, ali zbog velikog interesovanja mora da se igra lutrija za ulazak u školu. Te škole imaju i posebne nastavne programe koji su često eksperimentalni.

Postoje i private škole koje se naravno plaćaju. Ja sam rekla da će moja deca ići u državnu školu, baš kao muž i ja, nema ni fondova, jer mi nemamo ni cent duga za školovaje, a školovali smo se i u Srbiji i u Americi. Treba deca da se sama bore, tako smo i mi. Naravno, ispalo je drugačije. A sledeće godine ćerka treba da krene u predškolsko, i to će biti prilično velika cifra za njihovu školovanje.

Ima još jedna stvar koja me muči a to je nepoznavanje nastave u tom ranom školovanju. Sve je nekako drugačije nego kod nas. Vidim da sve škole akcenat stavljaju na časove umetnosti, što je meni ok, ali to ne bi trebalo da bude najvažniji predmet, mislim koliko ima učenika koji su stvarno talentovani za likovnu umetnost, ili neku drugu. Sve je to lepo, rad na kreativnosti, ali mene više interesuje dril, koliko nastavnici mogu da nauče decu korisnim veštinama, primenjivim u životu. I mislim da je, bar za moju decu, jako važna disciplina.

Ovde svaka škola dostavlja rezultate standardnih testova njihovih đaka i onda se porede sa prosečnim rezultatima u državi, gradu ili okrugu. To jeste pokazatelj uspeha škole, ali često više ima veze sa socijalnim statusom porodica đaka nego posebnim kvalitetom nastavnog osoblja.

Ne znam, što više razmišljam o tome koja je to škola najboja za moje dete, dolazim do zaključka da nema pravila, tj. nema idealnog. Ono što je bilo dobro za mene ne mora nužno da znači da će biti dobro i za moju decu.

Ne bih volela da im bude dosadno u školi kao što je meni bilo. Da me je nekom tokom mog školovanja pitao kako ti je u školi, ja bih rekla ok, jer za bolje nisam znala. Sad kad razmišljam, sa ove vremenske distance, stvarno sam se smarala, a što mi je najžalije na nekim predmetima sam izgubila vreme, ogromno vreme.

Kad samo pomislim kako su neki istinski interesantni predmeti pretvoreni u grozno bubanje. Evo ja u ovim godinama po prvi put upoznajem čari biologije, u mom vrtu, ili hemije u kuhinji. Da ne pominjem domaćinstvo… od tog predmeta ostalo mi je u glavi jedino bolest beri-beri, i neka tapiserija koju sam tkala i na koju sam bila posebno ponosna. A zamislite kako bi super taj predmet mogao da se napravi za decu.

Skoro sam prvi ili drugi put u životu gledala kroz mikroskop. Neki dečiji, kupili smo sinu, jer se pali na bakterije i ostale mikroorganizme, i onda sam posmatrala mrvice korice hleba. I mogu da vam kažem da baš izgledaju masno. Pored uzbuđenja koje je pratilo moje malo otkriće tako me preplavila neka tuga zato što ja nisam u školi, kad je bilo pravo vreme za to, otkrivala sve te stvari u uživala u njima. To se uvek svodilo na neku formu, plan i program, tj. predavanje lekcije iz knjige, i njenom reprodukcijom kasnije. Nigde suštine. Srećom, bilo je nekih drugih knjiga gde se moglo još ponešto naučiti, meni je ostala u lepom sećanju Mala Prosvetina enciklopedija, internet nije bio na vidiku.

Najbizarnije je to što ja nisam bila loš đak, uvek sam bila među najboljima, a eto nisam bila baš oduševljena školom. Ali ja sam stvarno bila daleko od nekog “genijalca”, mogu samo da zamislim kako je bilo nekim stvarno talentovanim đacima ili onima kojima učenje nije baš išlo.

Ipak, u sećanju su mi ostali neki posebni nastavnici, to je nešto najvrednije što možete da “pokupite” iz škole. Ima ih jako malo, ali po pravilu u svakoj školi ih ima. To su oni ljudi za koje čujete da su pojedincima potpuno promenili život, da su im otvorili neki novi svet, potpuno odrugačiji od onoga u kome su odrastali, neko ko im je pokazao pravi put prepoznavši njihov talenat.

E zbog takvih nastavnika treba ići u školu. Moram da se ogradim od profesora sa dva beogradska fakulteta na koja sam išla, jer o većini nemam baš sjajno mišljenje (ima par izuzetaka). Kad bi prestali da glume bogove, kad bi malo više brinuli o studentima i bili pristupačniji, kao recimo na fakultetima u Americi, mislim da bi naši fakulteti bilo jedno mnogo bolje mesto za studiranje.

Dakle, ponovo se vraćam na početak ove priče – biti nastavnik u Srbiji i u Americi, kao što može da se vidi u seriji Breaking bad, nije baš dobro plaćen posao. Rad sa decom je izuzetno težak, ja se jedva borim sa moja dva deteta. I nastavnici su ljudi, i oni imaju svoje potrebe, ipak ne može svako to da bude. Danas kad ima toliko pomagala, dovoljno je što postoji internet,  stvarno je greota ne naučiti decu nekim osnovnim stvarima.

Ironija je u tome da u seriji nastavniku polazi za rukom da nauči svog đaka hemijom, ali tek onda kad mu je postao bivši đak i kad su se uortačili u kriminalim radnjama.

U svojim razmišljanjima došla sam i do još jednog zaključka koji me je uspokojilo, a to je da moja deca ipak imaju nas, roditelje, i nema šanse da neće biti izloženi stvarima koje nas interesuju, a ima ih mnogo. Nije samo škola ta koja utiče na njihov razvoj. Iskreno, ja se pitam koliko će škole više uopšte biti važne u budućnosti kad danas svako ima neku diplomu. U prošlosti, diploma je značila puno, sad više nije tako.

Mogla bih ovoj temi da pričam danima, o tome kako je škola u Americi apsolutno stvar prestiža, kako su ljudi spremni na sve samo da ubace decu u neke elitne ustanove, o tome koliku moć imaju danas škole da svaki čas imaju neki day off, bar jednom mesečno, pa ti se snalazi sa bejbisiterkama, a tako nije bilo u prošlosti, da ne pričam o volontiranju i raznoraznim angažovanjima roditelja, itd… moram da se ovde zaustavim jer treba da pošaljem recept za ovomesečnu igricu Ajme, koliko je nas je sa temom – kesten. Domaćica je bila Nale, sa bloga Coolinarija.

Kesten u ovim krajevim nije baš lako kupiti, ima ga, ali je preskup. Ja sam kupila 1.5 kg za 18 dolara! Ne bi to bilo strašno nego je pola od toga bilo trulo i nejestivo. Baš sam se iznervirala. Još i čišćenje kestenja, to je bila patnja… pored pečenog kestenja pravila sam i kesten pire.

Ja sam više puta pravila pečeno kestenje ali nikad nije ispalo dobro. Ovaj recept se pokazao kao uspešan. Uz pivo ga je milina jesti. Recept je preuzet iz časopisa Bon Appetit.

Kesten pečen u foliji sa puterom i ruzmarinom


Sastojci:
1kg kestenja
2-3 grančice svežeg ruzmarina, može i suvog
100g putera, otopljen
2 kašičice krupne soli
Malo svežeg bibera
Priprema:Zagrejte rernu na 220C (425F).

Oštrim kratkim nožem, zasecite X na obloj strani kestena. Kesten dobro operite i zatim salvetom osušite.

U većoj posudi pomešajte kestenje sa otopljenim puterom i ruzmarinom. Dodajte so i biber.

Na pleh stavite ukrštena dva lista aluminijumske folije. Na njih poređajte kestenje. Pokrijte kestenje folijom, ali tako da ostavite otvor po sredini, veličine dve pesnice.

Pecite kestenje oko 30-45 minuta. Kad je gotovo, izručite kestenje u posudu za služenje, spatulom sastružite preostali puter sa folije i to nanesite na kestenje.

Služite ovako pripremljeno kestenje dok je toplo. Najbolje uz pivo.

Summary
recipe image
Recipe Name
Kesten pečen u foliji sa puterom i ruzmarinom
Published On
Preparation Time
Cook Time
Total Time
Average Rating
51star1star1star1star1star Based on 1 Review(s)

Zavirite i u ove recepte:

22 Comments

  1. Draga moja, zaista aktuelna tema u svako vreme, mislim na obrazovanje i prosvetu, uopste.Slazem se da nekada nas obrazovni sistem nije imao izrazeno ucenje kroz igru ili aktivnost ali da je bio bolji od ovog danasnjeg, bio je, to potpisujem. Ovo danas je postalo rasulo i opsta smejurija, a deca ispastaju. Polupismena izlaze iz osnovnih skola i samo oni najuporniji ili najsvesniji o uticaju obrazovanja na zivot krecu put visih skola ili fakulteta… Smatram da je obazovanje jedna od krucijalnih stvari u zivotu i zato uvek podrzavam sva pitanja koja se postavljaju na ovu temu, kao sto si ti iznela u ovom postu.
    Inace, kesten mi je skoro pa zamirisao, cak dovde. Hvala ti na ucescu, stigla si na vreme, ne brini. Veliki pozdrav

  2. Oko obrazovanja uvek neki problemi. Ili je skupo, ili je povrsno, ili svasta naucis, pa ti pola ne treba, ili ne mozes da se zaposlis. Verujem da ti je kao majci to velika odgovornost, ali isto tako ti zelim da doneses pravu odluku! Kestenje – ko ga ne voli? Isto kao i Breaking bad. Odgledala sam sve, i jedva cekam da malo zaboravim, pa da opet krenem. Jedna od jacih serija. I muzika je savrsena!

  3. Slicna prica i ovde kod mene… Bezi iz velikih gradova kad deca dodju do skole. Naravno, ima izuzetaka. Deca krecu sa 4 godine u skolu, vec nakon drugog rodjendana dodje pismo od opstine da treba traziti skolu, a deca koja ne idu u obdaniste, treba da idu u neku vrstu pred-skole negde od trece godine. U sustini prve dve godine se uglavnom druze, uce razne pesmice i osnovne stvari, tek negde od 6 godine pocinje pisanje i racunanje. Meni selicno svidja ovdasnji sistem, naglasak je na kreativnosti, elokvenciji i snalazljivosti. Nema bubanja, znanje se stice na vrlo kreativan nacin.
    Sta da ti kazam za kestenje – kilogram 7 Evra. Ima ih uglavnom u turskim prodavnicama. Ovi tvoji izgedaju bas njami…

  4. Kada smo poceli da planiramo preseljenje u USA , prvi kriterijum nam je bio da su skole odlicne i izbor je naravno pao na predgradje Atlante. Devojcice su sada u Middle School i ocigledno su dosle sa odlicnim predznanjem iz Beograda ( cak ne ni Beograda nego Batajnice kad vec pricamo o gradskim skolama) jer su predlozene za program za nadarenu decu vec posle par meseci u skoli. To je ono sto mi se ovde svidja, nastavnici prepoznaju decu sa izuzetnim kvalitetima i postoje mogucnosti da se njima pruzi napredan program obrazovanja, a ne da se kao ti na primer, dosadjuju na casovima. U nasim skolama deca su kod kuce vec oko 1-2 popodne i imaju mnooogo vremena da zavrse domace zadatke, dok se ovde vrate kuci oko 4:30 i ponekad sede do kasno uvece da urade sve sto treba. Slusala sam price o tome kako su americke skole lake ali sam bila iznenadjena kada sam im pregledala sveske nedavno (to inace stvarno nemam obicaj da radim, niti da ucim sa njima) kolicinom gradiva koje su presle za kratko vreme. Ono sto mi se ne svidja je to da deca nemaju strani jezik i likovno u middle school.
    Sto se tice kindergardena, ocekuj da ce se od petogodisnjaka ocekivati da do kraja godine nauci da cita, pise, racuna i da podnese poresku prijavu. Moje dete voli da ide u kindergaden ali je po mom misljenju previse mali da bi shvatio poentu tolikog ucenja :-). Imaju i mnogo zabavnih stvari – muzicko gde su naucili gomilu pesmica, likovno, fizicko… I nije akcenat na umetnosti, ne brini, vise je na akademskim predmetima.
    Takodje mi je potpuna novost bilo angazovanje roditelja u skolama ili takozvani PTA, koji organizuje sva desavanja u skoli, fundraising, proslave i slicno. Kod nas se na sastancima saveta roditelja samo svadjaju i nista ne resavaju.
    Sto se kestenja tice, uf, bas mi nedostaje taj miris pecenog kestena a i kesten pire koji ne videh u prodavnicama.

  5. Kestenje ne volim, ali zato bi Breaking Bad mogla odgledati ponovo . The Wire vec pola godine se kanim da odgledam, ne znam da li bi mi vjerovala da sam prvu epizodu gledala na cirka 10 puta i jos nisam do kraja uspjela. 🙂

    Elem, da li si razmisljala o Homeschoolingu?
    Evo jedan divan blog o majci koja svoju djecu tako skoluje, naravno blog nije samo o tome.
    http://bleubirdvintage.typepad.com/

  6. Da, prva epizoda The Wire je dosadna, ali jednom kad se upecaš na priču… Homeschooling ipak ne dolazi u obzir zbog toga što mi engleski nije maternji jezik i zbog njegove socializacije… možda je naveći razlog i to što meni treba break od dece u nekom trenutku. Inače, mi imamo nešto što zovemo homeschool, što je prilično rastegljiva stvar, od vežbanja joge do vežbanja matematike u kućnoj varijanti, i moj sin to voli.

  7. Ana, moj muž je iz Batajnice, pošalji mi tvoje puno ime na FB poštu, možda se znate!
    To je super da imaš tako lepo iskustvo sa školom ovde… veruj mi jedna si od retkih koja ne mora da radi sa svojom decom kod kuće… ja znam neke roditelje koji jedva čekaju raspust da se malo odmore od škole:)

    PTA me iskreno smara, svaki čas nešto moram da radim za školu… na kraju imam puno prijatelja sa decom izvan škole pa mi to nije toliko interesantno.

    Mislim da se na školovanju vidi razlika između američkog i srpskog društva. U Americi je veliki izbor svega ne samo školi, i moraš da lupaš glavu šta je najbolje ze tebe, preuzimaš veliku odgovornost za svoje postupke, dok u Srbiji država ti sve servira pa nema puno razmišljanja, ali ja uvak glasam za slobodu izbora, ma koliko težak bio.

  8. Znači kestenje skupo kao i kod nas. Znaš kako i ovde predškolsko počinje sa 3 godine, ali nije obavezno. Već tada počinju sa učenjem slova i brojeva. Ja volim kreativnost i razvijanje kritičkog razmišljanja, i mislim da to našim školama najviše nedostaje, ili je tako ranije bilo. Mislim da je internet strava stvar kad je u pitanju nastava tako da ne treba za to puno opreme. Ima još puno toga… jedan običan odlazak u prirodu na primer.

  9. Nemam ja ništa protiv umetnosti, na kraju ja imam diplomu Istorije umetnosti i jako je volim, problem je u tome što se iza toga krije nastava bez structure i discipline. Mi to zovemeo hipi škole, kad eto deca samo nešto crtaju i prave projects i na kraju ništa korisno ne nauče. Doduše korisno je onoj velikoj manjini dece koja imaju talenta za to i koja će se sutra baviti umetnošću.

  10. Iskreno, ne znam kako obrazovanje funkcioniše kod nas sada, ali čitam nekad da nema vise one discipline kao nekada. Ja kada sam išla u osnovnu školu najveća nedisciplina je bilo pušenje, nije bilo bežanje sa časova.

  11. Sinoc sam sa mojim devojkama ( 6th grade i 8th grade) pricala o skoli i tako to i one mi kazu kako deca kod njih u razredu ne umeju da speluju na primer face, false i tako neke jednostavne reci. Bila sam sokirana, doslovno. One, kojima engleski nije cak ni maternji jezik i koje su isle do sada u srpsku skolu, mada engleski govore od malena jer moj muz ne govori srpski, imaju bolje ocene iz language arts od vrsnjaka Amerikanaca. I da, sa devojkama nista ne moram da radim kod kuce, ali zato ne znam sta me ceka kad ovaj moj mali kauboj predskolac krene u skolu sledece godine 🙂

  12. Kad je tema roditeljstva u pitanju pa I sam izbor skole uvek se namece pitanje da li smo napravili dobar izbor?! Nije lako verujem I sama sam bila u toj situaciji I opet me ceka isto za koju god.
    Elem, 2009g kads smo ko sa marsa pali ovde gde smo nismo nista-ama bas nista znali o skolstvu u Americi.Dosli u februaru, docekao nas ko iz neba kindergarten. 1.aprila nasa devojcica je krenula u skolu. Imali smo 2meseca da "istrazujemo" ali kao laici na tu temu upisali smo je u zonsku skolu. Bili smo se cak nosili mislju da je damo u grcku skoli ali koja svrha, pa mi zivimo tu gde smo zasto bi selektovali ljude, decu…. Kako svima tako I nama. Nasa malena nije znala engleski ni rec ali samo posle nekoliko dona usledila je izjava kako obozava skolu I uciteljicu I drugare. Sto je bitno uce ih da postuju jedni druge. U 1 razredu nasa malena vise nije bila u grupi ESL sto je po meni pokazatelj da du uciteljice odradile svoj posao jako dobro. Nema dana da je dosla iz skole nezadovoljna, nikad nije rekla da joj je dosadno, neinteresantno. Akcenat nije na umetnosti bar ne ovde u nasem kraju. Bitna je I motivisanost ucitelja od strane skole, pa onda I zalaganje direktora, koliki im je budzet ( sto opet zavisi od ostvarenih rezultata na state tastu…)
    Sve u svemu nasa malena je u 2 razredu prosla I GT program a opet ja nisam tu igrala glavnu ulogu jer se ne sluzim engleskim bas dobro.
    Uh davim vas draga Ivana zar ne ali rekoh malo iskustva sa strane nije na odmet.
    Ako nemate nista protiv da vam dete ima veronauku u skoli mozete razmisliti I o katolickim skolama jeftinije su od privatnih (700$ godisnje) a I profil dece je drugaciji nego u public school. Ili mozda da polaze GT test te skole su mnogo bolje jer je selekcija dece rigoroznija. Pa onda skolice od K-5 ili K-8 ili K-12 pitanje je zar ne?
    Mi sada imamo vecu "muku" koju middle school upisati jer malena je sada 5 razred…. Imamo I batu on je 20 meseci tako da cemo ponovo na slatke muke uskoro 🙂
    Veliki pozdrav draga Ivana I ako mogu iz licnog iskustva da pomognem tu sam 😉

  13. Aleksandra, potpuno ti verujem da ti nije bilo lako… ja već vise od 7 godina živim ovde, pa opet toliko ima novih stvari u američkom sistemu o kojima treba učiti I koje su po pravilu sasvim suprotne od onoga kako stvaro funkcionišu kod nas.

    Moj mali već drugu godinu ide u privatnu katoličku školu koja ima 8 razreda plus predškolsko. I on je tamo jako srećan. Iskreno I ja sam zadovoljna kako ta škola funkcioniše, učenici koje viđam su disciplinovani I puni poštovanja prema nastavnicima. Čak viđam starije učenike kako iznose đubre posle škole. I to sa religijom ne znači mi puno, pogotovo što u školi ima vise učenika koji nisu katolici. Ovde katoličke škole imaju dugu tradiciju u obrazovanju, nekada su to bile jedine provatne škole. Nisu toliko skupe,
    jer parohijani doplaćuju puno troškova škole, ipak cifra koju si ti navela je izuzetno niska, jer kod nas je oko 5000 godišnje, plus razni fee, što izađe oko 6000. Sad, sledeće godine I mala kreće u prek3, pa I onda za nju moramo da plaćamo, I tako od samog početka školovanja. Državne škole mogu da budu odliče, sve zavisi gde se nalaze, mada su uvek u nekom predgrađu a ne u gradu. Meni se ipak ne ide iz grada u predgradje.

    Aleksandra, želim tebi I tvojoj porodici puno uspeha.

  14. E da sam ja bila bolje informisana pre 4 god I ja bih moju malenu upisala u katolicku skolu koja mi je tik uz zgradu ali ja sam tada mislila tamo samo katolici mogu. I stvarno je 750$ godusnje. Skolica je K-8 samo po jedan class od svakog razreda. Ma nema veze sad.
    Malo si me zatekla sa cifrom uh bas je skupo. Znam da su nama u grckoj jelte strogo pravoslavnoj skoli trazili 4500$ godisnje sto je nama bilo mnogo jer,iskreno, u danasnje vreme nisi bas siguran sa poslom.
    Oba bloga su predivna uzivam dok citam tvoje postove I recepte. Zavidim ti na dvoristu I bastici 🙁 Procitala sam da ti je suprug iz Batajnice, ja sam iz zemuna a baka I deka zive u Batajnici u Sangaju 🙂
    Veliki pozdrav

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *