Krisp od breskvi i kupina sa bademom (Američka pastorala)

krambl sa posipom od badema

Kako ja volim leto. Sve je nekako lakše, opuštenije i lepše leti. Volim dug dan, volim da širom otvorim prozore i vrata, i volim da koristim u kuhinji plodove leta, sazrelo voće i povrće, koje miriše. Breskva je sigurno najmirisnija od svog voća, to je inače moje omiljeno letnje voće. Volim da je jedem kad je slatka i sočna, samo ako lepo miriše, znam da je “prava”.

Kad spremam nešto sa njom onda je to neka jednostavna poslastica kao što je ovaj krisp. Obično joj je dodam nešto ekstra da joj pojača ukus ili doda kolorit. Maline se veoma lepo slažu sa breskvama, pogledajte ovaj raskošni kobler, ili čuvenu poslasticu Peach Melba, ali ni kupine nisu loše, ovog leta su naročito bila popularne u mojoj kuhinji. Ja više volim žute breskve od onih belih, ali ovog puta sam njih koristila, jer ih je muž kupio, kaže mnogo su mu lepo mirisale.

Tu je još jedan poseban detalj, posip se sastoji od ovsenih pahuljica i brašna od badema, bez pšeničnog brašna, i to je puno dalo na ukusu i teksturi.

Krisp

Pre par dana sam bila u Nju Džersiju sa porodicom, u poseti mom bivšem profesoru, i na mene je ta poseta ostavila veliki utisak, na više nivoa, kao da sam putovala kroz vreme. Zato moram da napišem ovde životnu priču mog profesora, koja je paradigma jednog doba, proizvod zlatnih godina američkog društva, vremena kad je sve bilo moguće, kada je život bio mnogo lakši i jednostavniji, ili se to nama sada tako čini. Tu je još jedan detalj, prošle godine sam čitala jednu odličnu knjigu, Američka pastorala, Filipa Rota, i uočila sam toliko sličnosti između fiktivnog junaka romana i mog profesora da je to bilo neverovatno, ne samo da su slična generacija, nego su čak obojica odrasli u Njuarku, a kasnije živela u istom delu Nju Džersija. Razlika je u tome što je životna priča mog profesora dosta vedrija i pozitivnija.

Moj profesor je napunio pre neki dan 90 godina. Ipak, za neke ljude godine su samo broj, on je dokaz za to. Vrlo je vitalan i potpuno pri zdravoj pameti, udovac je, izlazi i druži se sa ljudima, još uvek vozi kola, proučava fiziku i prošle godine se penzionisao. Bio je veoma uzbuđen zbog našeg dolaska, planirali smo ga još od zimus, i to nam nije bio prvi put. Znam da našim ljudi zvuči čudno ali starija generacija Amerikanaca, iliti seniori, kako ih ovde zovu, je potpuno ravnopravna sa mlađim generacijama, postoji međusobno uvažavanje, pa i neretko druženje, na kraju oni imaju više para od mlade populacije i mogu da žive život punim plućima, isplaćenih kredita, bez dokazivanja na poslu i građenja karijere, bez obaveze da pomažu decu i da čuvaju unuke. Često su zbog toga vrlo opušteni, a to je i vreme kada se trude da pomognu druge, zajednicu, ustanove ili pojednice.

NJ-1

Jedne noći dok nisam mogla da zaspim uzela sam da gledam profesorove foto albume. Fotografije bezbrojnih putovanja širom sveta, sve lepo dokumentovano kartama, ulaznicama i razglednicama. Profesor je verovatno jedan od najvećih putnika koje sam ikada upoznala, a da nije radio na kruzeru. Njegova žena i on su 12 godina zaredom išli u Prag, samo da bi gledali operu. Inače, profesor ima pravilo koga se uvek drži na putovanjima, svaki put kad sleti avionom, uvek ga čeka limuzina:)

Njegovi roditelji su davno došli iz Grčke, iz siromašnog sela smeštenom blizu svetilišta Delfi. Bavili su se restoranskim biznisom i živeli skromno, u jednom trenutku su poslali svog najstarijeg sina, Stiva, u internat u Grčku da nauči dobro jezik. On u nekom trenutku beži iz škole jer se kao šesnaestogodišnjak pridružuje partizanima u jeku Drugog svetskog rata. Tokom rata biva dva puta ranjen, i tek 90-ih godina prošlog veka su ga pronašli da mu daju neki borački orden i organizuju počasnu priredbu. To je samo bio jedan od brojnih ordena koji smo videli u njegovoj vitrini.

Čim se vratio iz Grčke u Ameriku, pridružuje se mornarici, i tu je proveo par godina na Dalekom Istoku, videla sam par starih fotografija sa japanskog ostrva Okinava. Pošto je opet bio ranjen vraće se u civilni život, završava srednju školu, pa inžinjerski fakultet, i na kraju stiče MBA diplomu na Kolumbiji. Početkom 50-ih se ženi, naravno, Grkinjom iz Amerike, u to vreme se to podrazumevalo. Na crno-belim fotografijama sa venčanja vidim žene u divnim balskim haljinama, na jednoj strani porodica mlade, na drugoj ona od mladoženje, fizionomija lica ih odaje da su Grci, posebno žene.

Tada počinje njegova druga karijera, u menadžmentu jedne velike američke farmaceutske kompanije. Seli se u Evropu radeći za tu firmu, devet godina provodi u Švajcarskoj, a četiri u Grčkoj. Sarađivao je i sa jugoslovenskim farmaceutskim kompanijama, pa je posećivao i naše krajeve. Meni su bili interesantni njegovi opisi mesta i ljudi sa Balkana iz 70-ih i 80-ih godina prošlog veka. Profesor veruje, iz nekog razloga, da su njegovi preci došli iz Srbije. Skoro je radio analizu DNK, pa mi je javio da ima čak 20% slovenske krvi, bilo mi je žao da mu kažem da je taj procenat verovatno uobičajan za većinu Grka. Iznenađujuće dosta zna o našoj istoriji i voli da o tome priča sa nama. Kad upoznate Amerikanca koji se toliko interesuje o nama, morate da mu naručite knjigu Na Drini ćuprija, Ive Andriće, naravno na engleskom. Mislim da je to jedna od knjiga koja nas najbolje opisuje, uz to odlično napisana. Profesor je upravo čita.

Naše druženje je počelo baš kad sam završila postiplomske studije. U to vreme je mama boravila kod mene u Nju Džersiju, i on je hteo da nas sve izvede na večeru, da se bolje upoznamo. Primetila sam da kad moji dođu u posetu, naši prijatelji su uvek potrude oko njih, često ih pozovu u goste, spreme im večeru, tako da se moji roditelji po povratku iz Amerike uvek puni lepih utisaka vezane za ovdašnje ljude. I meni to puno znači. Da, druženje sa profesorima sa fakulteta nije retkost, ovde su odnosi između profesora i studenata dosta opušteniji, sa obostranim poštovanjem.

NJ5-1

Po povratku iz Evrope profesor je rešio da se penzioniše, u 56. godini. Za mnoge uspešnije pripadnike generacije bejbi bumersa, ili one koja je prethodila, to nije bio problem, jer su pored dobrih zarada podobijali razne pakete deonica firmi za koje su radili, njima je u međuvremenu dosta porasla cena, uz pametno investiranje mogli su da priušte sebi ranu penziju i opuštenu starost. Njih ćete danas često sresti na ekskluzivnijim kruzerima, najviše od svega vole da putuju.

Ali, Amerikanci nisu baš neki ljubitelji penzije, vole ljudi da rade, pa je moj profesor počeo da radi na fakultetu, i tu je predavao sve do prošle godine. Pored tri karijere, proveo je 15 godina u lokalnom amaterskom pozorištu, prevodio knjige, učestvovao u raznim organizacijama, toliko toga je stalo u njegov život, doduše veoma dug, da je to zaista impresivno. Jednom nas je tako odveo u restoran koji je bio tik uz aerodrom malih letelica, i dok smo mu se približavali u momentu sam pomislila, neće valjda još da nas vozi avionom, ali nije uspeo i time da se bavi u životu.

Profesorova kuća se nalazi na litici, uz malo jezero. Veći deo vremena smo proveli na njemu, deci se tamo veoma dopalo. Jezero pripada privatnom klubu, čiji je on član već 30 godina, a bio je i upravnom odboru, tako da u njegovom životu taj komad vode i okolina igraju veoma važnu ulogu. Klub pored jezera poseduje divan restoran, park, teniske terene i razne druge sadržaje, vrlo je popularno mesto za venčanja. Međutim da bi postali član i sve to koristili morata dobro da platite, i čak da budete na višegodišnjoj listi čekanja. Da, tu se okuplja imućan svet. Kad dođete u takvo mesto iz jednog grada kao što je Baltimor, vama sve to izgleda kao paralelna stvarnost. Ipak, ne žudim za životom u predgrađu, u musavom Baltimoru ima više života, i mnogo boljih restorana, oni u Nju Džersiju su često otužni.

Profesor je najavio da će uskoro da napravi presedan u klubu, izvešće u restoran na jezeru afro-američku porodicu, navodno u klubu nisu nikada videli crnce, to mi je malo teško da poverujem. U pitanju je porodica još jednog njegovog studenta sa kojim se takođe druži, kaže da kad je bio na njihovom venčanju bio je jedini belac među gostima, i tu su ga prozvali – rich white guy. Fina su porodica, i profesor želi da im pomogne, svom bivšem učeniku želi da finansira sticanje CPA diplome (dodatni sertifikat za računovođe). Profesor takođe svake godine stipendira dva studenta, jednog sa njegovog bivšeg fakulteta, drugog sa pravoslavnog teološkog fakulteta. Zauzvrat je dobio pločicu na zgradi fakulteta sa njegovim i imenom njegove žene.

NJ6-1

Iako ima ćerke i velike unuke, jedan unuk je do skoro živeo sa njim, dosta prijatelja, uglavnom mlađih, vidim da ga stalno zovu telefonom, braća su mu još uvek živa, tu su i žene koje mu sređuju kuću, profesor se žali na usamljenost. Bio je tih par dana veoma srećan u društvu moje dece, to su te godine kada ti najmanje smetaju dečija jurnjava i dreka, jedino ako si neki baksuz. Nagovarao nas je da ostanemo duže, i ostali smo jedan dan duže nego što smo planirali, ali više nismo mogli. Zamolio me je da mu napravim nešto iz srpske kuhinje, i spremila sam mu gibanicu, čak smo uspeli da nabavimo suvo meso i ajvar.

Na kraju je bio baš tužan kad smo odlazili, ali ja sam tada razmišljala o tome kako će se obradovati kad mu uskoro pošaljem poštom paket sa kolačima, znam i kojim.

Krisp

Krisp od breskvi i kupina sa bademom

Krisp


Sastojci

za posip:

100g putera

2/3 šolje ovsenih pahuljica

2/3 šolje brašna od badema (pogledajte ovde kako da ga sami napravite)

4 kašike šećera

Prstohvat soli

4-5 breskvi, omekle, ali ne prezrele, koštice uklonjene, iseckane na manje kriške

150g kupina

100g šećera

1 kašika soka od limuna

2 kašičice ekstrakta vanile

Prstohvat soli

Za služenje:

Sladoled od vanile

Priprema:

Zagrejte rernu na 175C (350F).

Najpre napravite posip. Pomešajte ovsene pahuljice sa brašnom od badema, i tome dodajte šećer i so. U to prstima utrljajte puter iseckan na manje kockice.

Pripremite veći keramički ili stakleni vatrostalni sud u koji ćete rasporediti pomešane iseckane breskve, kupine, šećer, sok od limuna, ekstrakt vanile i prstohvat soli. Preko toga ravnomerno stavite posip i stavite krisp da se peče oko 40 minuta, dok se voće dobro ne ispeče.

Kad je krisp gotov, malko ga ohladite, a onda služite uz sladoled od vanile. Možete dodati i par listića bosiljka, nane ili matičnjaka.


Summary
recipe image
Recipe Name
Krisp od breskvi i kupina sa bademom
Published On
Preparation Time
Cook Time
Total Time
Average Rating
51star1star1star1star1star Based on 4 Review(s)

Zavirite i u ove recepte:

8 Comments

  1. Kada proveravam mail, najvise se obradujem kad vidim tvoj. Tako je bilo i ovog jutra. Jos uvek ne mogu da razgranicim da li vise uzivam u receptima, fotografijama ili pricama koje su prethodnica svemu ovome. Sve u svemu, tvoj blog je uzivanje za sva cula!

  2. Jako interesantna prica. Naročito su interesantne razlike u ponašanju/statusu starijih ljudi u Srbiji i uopšte Balkanu. Recept deluje zanimljivo, pravim nesto slično sa šljivama tako da verujem da je odlicno.

    1. Moji roditelji kad dođu u Ameriku se bukvalno podmlade. Moj tata je fasciniran time što na razna mesta izlaze i stari i mladi, zapravo mladi pre 21. godine ne mogu da izlaze na mesta gde se prodaje alkohol. Svuda roditelji vole svoju decu, samo što ih neki puste da odrastu i da se osamostale, i vode računa o svojim potrebama, i to je ok. Još od malena u porodici se izgrađuju vrednosti i uvažavanje drugih.

  3. Divna prica,topla i sadrzajnim opisom nas vodi kroz zivot jedne posebne licnosti,
    Volim price u kojima se oseti licni pecat i zamislite se kako je steta sto se jedan takav zivot jednom mora ugasiti.I svakako lep recept,da ne budemo tuzni…

  4. Kakva predivna prica! Vrlo interesantan covek, stvarno bas kao junak iz nekog romana. I ja uzivam da citam ovakve price koje prethode receptima, to daje poseban smek blogu.
    Jadan krisp, prica o profesoru ga je potisnula u drugi plan 🙂 Ne sumnjam da je odlican – breskve, kupine i sigurno fenomenalni posip (kako drugacije moze od badema i ovsenih pahuljica).

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *