Sastojci za 18 komada:
Sastojci za 18 komada:
Špargle su jedno vrlo posebno povrće, počevši od svog neobičnog izgleda. Nemaju naročito izražen ukus pa zato mogu da se kombinuju sa raznim stvarima. Kad ih vidim na tanjiru nekako osetim svežinu i zdravlje.

Ipak, najvažnije je da ih kupite sveže. Čim vidite da su pri dnu onako “drvenaste”, ili nisu zategnute, nemojte da ih kupujete. Ranije sam verovala da su one deblje starije, ali vremenom sam ukapirala da to nije bitno. Bele špargle vrlo retko kupujem zato što ih nije lako naći, a i delom zato što više volim zelene. One se uzgajaju pod zemljom otuda nedostatak zelene boje. Postoje i one divlje špargle, mislim da ih ima po Dalmaciji. U Nemačkoj ih najviše proizvode.
Uživajte u receptima koji slede.

Klasično francusko jelo, idealno kao predjelo za posebne prilike.
Sastojci za Holandez sos:
Priprema:
U blender stavite žumanca, limunov sok, so, i to sve mutite oko 15 sekundi. Kroz gornji otvor blendara postepeno dodavajte otopljeni puter. Mutite sve dok se smesa ne zgusne, ne duže od 30 sekundi. Još dok je sos topao prelijte ga preko blanširanih špargli, pospite biberom i listićima estragona.
Pored ovog lakšeg metoda postoji i onaj klasičan gde se žumanca mute žicom na pari, a onda se postepeno dodaje otopljeni puter.
Sastojci za koru:
Sastojci za fil:
Priprema:
Stavite brašno u multipraktik i dodajte mu so. Pulsirajte sve par sekundi. Brašnu dodajte hladan puter, koji ste predhodno iseckali na manje kocke. Miksujte to oko 10, 15 sekundi najduže. Zatim kroz gornji otvor dodajte hladnu vodu. Posle ne duže od 30 sekundi, iako testo još nije glatko već grmuljasto, prestaniti sa miksanjem.
Testo prebacite na površinu koju ste posuli sa malo brašna. Rukama brzo formirajte loptu od njega i na kraju disk prečnika oko 15cm. Pokrijte testo plastičnom folijom i stavite u frižider da odleži najmanje 2 sata.
U međuvremenu zagrejte vodu u velikom loncu do ključanja. Dodajte mu pola šake soli. Najpre stavite špargle u lonac da se skuvaju, dovoljno je par minuta, nemojte da čekate da postanu meke. Izvadite ih iz lonca hvataljkama i stavite u đevđir, i isperite ih hladnom vodom, tako će zadržati lepu boju i čvrstinu. Ostavite par celih špargli za dekoraciju, kao na slici, a ostale iseckaje na komadiće veličine oko 2 cm.
Odmah u lonac dodajte spanać da se takođe kuva par minuta a onda ga sitnom cediljkom procedite i stavite pod hladnu vodu. Dobro ga ocedite.
Zagrejte rernu na 230C. Izvadite testo, stavite ga na radnu površinu koju ste posuli sa malo brašna, i oklagijom ga razvijte na veličinu koja će stati u pleh. Prebacite razvijeno testo u pleh, lepo ga smestite uz ivice pleha. Preko testa stavite aluminijumsku foliju i na nju pasulj, tako se testo neće nadići tokom prvobitnog pečenja. Stavite sve to u rernu, na pregradu koja je bliže dnu, i pecite oko 8 minuta. Izvadite pleh iz rerne, izbacite foliju sa pasuljem, izbodite testo viljuškom, i vratite pleh u rernu. Pecite još oko 3 minuta dok testo ne počne blago da rumeni. Izvadite pleh iz rerne i ostavite ga da se malo ohladi.
Zatim brzo spremite fil tako što ćete umutiti jaja, dodati soli i bibera, spanać i špargle, izrendan sir i slatku pavlaku.
Zagrejte rernu na 190C.
Sipajte fil u koru i stavite sve u rernu da se peče oko 45 minuta, na gornjoj pregradi, pri kraju izvadite kiš i po njemu pažljivo rasporedite cele špargle. Kiš je gotov kad i u samom centru postane dovoljno čvrst , dobije tamniju koricu, i nadigne se, tako da to može da potraje i zavisi od jačine rerne. Kada je dovoljno pečen sačekajte da se malko prohladi i služite ga dok je još topao.
Rođena sam prvog, drugog, u tri sata, jednog nedeljnog jutra. Bio je neki veliki kijamet, kako drugačije da bude na moj rođendan, i kada je mama počela da se porađa, moj tata, u panici, je istrčao napolje, i to samo u čarapama, nekako se dovukao do telefonske govornice i pozvao taksi.
U nedelju ujutru, probudila me je dečija vriska, negde oko pet i trideset. Deca su se sjurila sa sprata i uskočila pravo u naš krevet. Srećan rođendan, mama! Poljubci i strasni zagrljaji. Jedva su dočekali moj rođendan.
O, ne, ne mogu da ustanem tako rano, samo još malo sna! Kasno sam sinoć legla. Valjda će se muž pozabaviti decom. Kroz glavu mi prolaze momenti sa sinoćne rođendanske večere. Bilo je dobro, zadovoljna sam. Ja i mojih sedam drugarica. Nekako smo se ugurale u majušnu sobicu restorana. Pregovori sa gazdom restorana oko rezervacije večere, on je insistirao da nas ipak bude samo šest, nisu mi ulivali poverenje. Pravi prahipsterski restoran sa gazdom koji prilično opušteno vodi svoj biznis, opet to mesto je godinama unazad uvek na listi najboljih restorana u Baltimoru. Ali, sobica je bila sjajna, puno neobičnih detalja, recimo, velika tapiserija na zidu sa Džonom Kenedijem i par bitnih američkih presednika, neki uređaji, valjda stari gramofoni, nabacane knjige, gramofonske ploče, i muzika iz 60-tih, baš sam se osećala kao u filmu Žurka (The Party), sećate se tog ludila od filma koji je harao zimskim bioskopom.
Devojke su bile vesele, iako je bio haos oko parkiranja, ja sam mudro izabrala restoran veoma blizu moje kuće, kao ne mogu da nosim moju tortu daleko. Uspela sam da je uguram u restoran, obično ne gledaju pozitivno na tu ideju, ali objašnjavam im da je u mom slučaju to postalo tradicija, nigde me nisu odbijali. Istina, osećam se glupo da mi večeru plaćaju drugarice, to je ovde takav običaj, pa volim da ih ipak nečim obradujem. Izabrala sam prilično ekscentričnu tortu, punu čokolade, Čokoladna smrt, tako je zovu. Da budem precizna, utrošila sam u nju skoro kilo čokolade, pa sad vi vidite.
Klopa u restoranu je bila dobra, dominirali su riba i morski plodovi, atmosfera sjajna, čuli smo lepe vesti, smejale smo se prepričavajući sto puta jedne te iste priče, i bile smo prilično glasne, ali imale smo svoj kutak. Na kraju je došao konobar i pitao, Ko je iz Srbije neka digne ruku. Nas četiri. Naša bartenderka je iz Srbije, zove se Zorana. Mislim da sam je srela jednom, živi samo jedan blok niz moju ulicu, verovatno vozi onaj Fiat koji ima na zadnjem delu nalepnicu SRB.

I dalje sam u toplom krevetu, koliko ima sati, šest i petnaest. Au, skroz sam zaboravila na tenisko finale u Australiji. Sigurno još uvek igraju, Novak i Mari… da pogledam na telefonu koliki je rezultat. Ne mogu, sigurno će me razbuditi, hoću još da spavam. Neviđena sam zentara kad Nole igra, mnogo ga volim ali se i mnogo nerviram, mogla bih da gledam reprizu. Deca i muž su sišli dole, u sobi je mir, ponovo se bacam u san.
U osam se budim, miris prženih jaja i slaninice me izvlači iz kreveta. To je nešto što najviše volim za doručak, pogotovo kad ga drugi spreme. Nole je pobedio, osmeh na licu. Malo pre devet izlazimo iz kuće i kolima idemo do sportskog centra. Deca odlaze u kids zone, muž sa komšijom odlazi da igra skvoš, to im je nedeljna rutina, ja ću da malo čitam dok mi ne počne čas joge. Srećem Eleni, Grkinju, nastavljamo razgovor koji smo započele juče, na dečijoj žurci gde smo se i upoznale. Uz espreso prebiramo po balkanskoj politici i ekonomiji, promene u Grčkoj, da li će biti bolje, i tako to… obe smo skeptične jer nas je život ovde naučio kako stvari funkcionišu u ekonomiji, nema besplatnog ručka i najlakše se dele pare iz državne kase, što više država ima moć to je veća korupcija, porezi moraju se se plaćaju, ali i da budu manji, itd. Njen muž je Nemac, o ironije, kaže da njen svekar neće da plaća grčki dug.
Odlazim na čas joge sa ogromnom flekom espresa na mojoj snežno beloj majci. Uvek se uzbudim kad pričam o politici i ekonomiji. Javljam se Anstaziji, slatkoj Ruskinji, čiji lik potpuno odgovara njenom imenu, i ona me nešto bledo gleda. Posle mi prilazi da mi kaže da me nije prepoznala jer sam baš puno smršala, nije istina, to je sigurno zbog nove frizure i šiški. Mesecima se već ne merim pošto nemam vagu u kući, moja ćerka je uspela da joj zada konačni udarac tako što je već ko zna koji put skočila na nju. Kažem joj da mi je rođendan, i ona me pita za godine, i ja joj kažem i ona me izbuljeno gleda. Ok, lepo je to što misli da izgledam mnogo mlađe, ali uzemiravaju me takve reakcije.
Peške se vraćam kući, muž i deca su već tamo. Kucam, čujem sina kako viče, Katarina, ime devojke koja treba da dođe da ih čuva uskoro, onda njegovo razočarenje kad me je ugledao. U kući divan prolećni miris zumbula, eno ih na stolu u vazi, divni su. Muž se baš potrudio, dostojna zamena za ogromne bukete mimioza koje mi je poklanjao dok smo živeli u Srbiji.
Uskoro dolazi Katarina, naša devojka koja je ovde na doktorskim, živi tek par kuća udaljena od nas. Ovo je prvi put da čuva našu decu i ona su veoma uzbuđena jer dolazi neko nov i još uz to priča srpski. Izlazimo iz kuće, muž i ja, i još se nismo odlučili u koji restoran da idemo, u turski, koji se nedavno otvorio, ili u iranski, u kojem sam već bila i znam da je dobar, odlučujemo sa za ovaj poslednji.
U iranskom restoranu odmah naručujem njihov sjajni baba ganuš, ovde sam pokušala da ga rekonstruišem, i pileće ražnjiće sa šafranom. Oni služe divan pirinač, ja sam odabrala onaj sa mirođijom i bobom, muž sa suvim višnjama. Prilazi nam konobar i pita nas kojim to jezikom pričamo i tako počinje razgovor. Njegov stric je vlasnik restorana, on mu pomaže. Mlad i kulturan dečko. Upoznaje nas sa njegovom sestrom, jednom prelepom markantnom mladom ženom. Ona nam nudi kolače od badema koje je pravila, nisu loši, vuku na turske. Pričaju nam svoju emigrantsku priču, išli u Iran, pa se vratili u Ameriku i tu ostali. Pokušavam da se setim popularne iranske knjige po kojoj je snimljen film na francuskom, ali ne mogu da se setim naziva, Persepolis, tek sam se kasnije setila, moj muž dobacuje Argo, kakav Argo, ne verujem da su Iranci oduševljeni kad im spomeneš taj film.
Hvalim restoran kako je elegantan i kako je hrana uvek super, tu sam zapravo pre godinu dana sa prijateljicam slavila rođendan. O, pa tebi je rođendan, kuća časti dezert. Međutim muž me naprasno podseća da moramo da se vratimo kući zbog dece, ništa od slatkosti, inako nas čeka čokoladna torta kod kuće. Pozdravljamo se i odlazimo.
Čim sam ušla u kuću proveravam testo za picu koje se diže pa skoro ceo dan. U šest nam dolaze komšije na Superboul žurku i pravimo picu. Provalili smo da je pravljenje pice najbolji načina da nahranimo i zabavimo naše goste. Uvek su oduševe kvalitetom, kao iz dobrog restorana, plus okupe se u kuhinji i gledaju kako pečem picu, za njih je to strava događaj. Recept je ovde.
Sin je “izgoreo” u iščekivanju Superboula, zeva i razdražen je. Njegova je bila ideja da pravimo okupljanje. Odlučio je da će ipak da navija za Sihoks iz Sijetla. Dolaze gosti sa decom i donose još hrane, gvakamole sa kuminom, ček, i dip sa dimljenim lososom, nešto što je tipično za Sijetl, gde je moja komšinica neko vreme živela. Ok, onda pica predstavlja Petriots. Sa Amerikancima uvek neke teme.
Iskreno, finale me ne zanima preterano pošto u njemu ne učestvuju Rejvensi iz Baltimora. Mada volim američki fudbal, uopšte nije loš kad se ukapiraju pravila igre, zanimljiviji mi je od našeg fudbala, o bejzbolu da ne govorim. Zapanjena sam činjenicom da Tom Brejdi ima 37 godina, kvoterbek Petriotsa, zaista super izgleda.
Gledamo muzičku pauzu tokom poluvremena i moram da priznam da je šou očajan, visoke tonove Kejti Peri slabo tolerišem, a tek minorni nastup Lenia Kravica, koji čak nije pevao svoje pesme. Kažu da sada dizajnira tapete u Francuskoj.
Fajront je bio i pre kraja utakmice, svi smo bili jako umorni. Kijamet je počeo, već se formirao mali sloj snega. Otvaram kompjuter prvi put tokom celog dana, odgovaram na čestitke. U krevetu pokušavam da čitam knjigu dok ne padnem u san, i nerviram se zato zašto mi treba toliko vremena da je završim, a moj muž ju je tako brzo pročitao, to se nikada ne dešava. Prođe još jedan rođendan. Sad sam u fazonu da sam srećna što dadajem godine, još uvek sam u dobroj životnoj formi, to mi je važno, i zbog porodice a i zbog sebe, to je valjda neki uspeh. Da, i dalje uživam u hrani i mogu sve da jedem. Life is good.
Sastojci za koru:
Sastojci za sirup (ovaj deo ne postoji u receptu, ali ja mislim da mora da ga bude):
Sastojci za čokolodanu glazuru:
Priprema:
Zagrejte rernu na 175C (350F). Pripremite okrugao pleh prečnika 23cm. Obložite ga iznutra hartijom za pečenje.
Otopite čokoladu na pari i dodajte joj puter i vodu. Kuvajte sve uz mešanje dok ne dobijete glatku ujednačenu smesu. Sklonite je sa vatre i u nju dodajte šećer i vanilu i ostavite da se ohladi. Kasnije joj dodajte umućena žumanca i pavlaku.
U drugoj posudi pomešajte brašno, koje ste prosejali, prašak za pecivo, sodu bikarbonu. To dodajte smesi sa čokoladom i dobro promešajte.
U posebnoj posudi umutite belanca u čvrst sneg i onda ih dodajte u predhodno umućenu smesu, ali koristite spatulu ili varjaču. Smesu sipajte u pleh za pečenje i pecite u zagrejanoj rerni.
Ovakve vrste kora obično se raspuknu na površini ali nemojte da se uznemiravate zbog toga. Oko 60 minuta pecite koru, proverite čačkalicom da li je dobro pečena. Kad je gotova izvadite je iz kalupa i ostavite da se skroz ohladi.
U međuvremenu napravite čokoladni fil tako što ćete otopiti na pari čokoladu i puter i tome dodati svetli rum. Fil ćete najbrže i najbolje ohladiti tako što ćete ga staviti u posudu napunjenu ledom.
Isecite koru na tri dela. Svaku natopite sirupom, zatim stavite džem od malina koji ste zagrejali sa svetlim rumom, i na kraju čokoladni fil. Ovo je jako važno – da vam bude lep i pravilan oblike torte uvek je slažite u okruglom kalupu kome ste uklonili dno. Tortu zajedno sa kalupom pokrijte folijom i ostavite u frižideru da prenoći.
Sutradan napravite ganaš sa čokoladom i slatkom pavlakom. Kad se ganaš malo zgusne napravite glazuru na torti. Vratite tortu u frižider.
Kada se glazura stegne rasporedite komade strugane čokolade i svežih malina. Pospite tortu šećerom u prahu.
Tortu služite tako što ćete je držati van frižidera bar 30 minuta. Čokolada mora malo da omekša.
Ako volite da eksperimentišete sa alternativnim i zdravijim sastojcima praveći klasične poslastice mislim da je ovo pravi izbor za vas. Ovi mafini su gluten free, dakle bez pšeničnog brašna, i umesto njega imaju brašno od leblebija. Jeste malo funky, ali posle prvog pojedenog mafina, lako ćete se navići na novi ukus.
Ono što je najvažnije ove mafine jedu moja deca, inače užasno izbirljiva, tako da pored šećera, kojeg obožavaju kao i svi njihovi vršnjaci, unesu i korisne proteine i vlakna iz leblebija. Ovo je u stvari recikliran recept za Veoma čokoladne mafine, koji se pojavio na blogu negde na početku moje blogerske karijere.
Brašno od leblebija je inače dobro poznat sastojak u indijskoj, mediteranskoj i bliskoistočnoj kuhinji. Od njega se prave popularne palačinke koje se peku u rerni, i to će biti moj novi projekat uskoro.
Sastojci za 12 komada:
Zagrejte rernu na 190C (375F). Pripremite pleh za mafine i u udubljenja stavite korpice.
Prosejte kakao i promešajte ga sa brašnom u koje ste dodali so, prašak za pecivo i sodu bikarbonu. U to ubacite komadiće čokolade i promešajte.
U drugoj većoj posudi umutite jaja i dodajte im šećer, zatim jogurt, ulje i na kraju ekstrakt vanile. Sve dobro promešajte.
U tu smesu sipajte smesu sa brašnom i varjačom sve promešajte, ali ne previše, slobodno nek ostane po koja grudvica.
Sipajte smesu u korpice u plehu i stavite u rernu da se peče. Povisite temperaturu na 205C i pecite mafine 20 minuta. Mafini su pečeni ukoliko ubodete čačkalicu do kraja i ona izađe čista. Prebacite mafine na rešetku za hlađenje i kad se malo ohlade služite ih.

Ranije pravljenje ćufti mi nikada nije išlo od ruke, uvek su mi nekako bezveze ispadale, zato sam ih i retko pravila. To je zato što sam uvek koristila jedan te isti recept iz porodične sveske recepata. Onda sam počela da istražujem druge recepte, i vremenom su mi ćufte ispadala sve bolje. Sad sam u toj fazi da mislim da sam došla do idealnog recepta. Čak ih često pravim i gostima, jer znam da ne samo što će uživati u njima, već ih će se dugo sećati.
Ima nešto u ćuftama tako neodoljivo! Možda je do njihovog oblika, malih loptica, ili je razlog njihov predivan ukus. Kad bolje razmislim, puno jela sa mlevenim mesom su među najpoplarnijim, recimo sarma, punjene paprike, lazanja, musaka, špagete bolonjeze, itd.
Zaista nije lako napraviti dobre ćufte – one moraju da budu lepog oblika, ne bi trebalo ni da su suve, već sočne, i moraju da imaju lepu aromu. I volim da se kuvaju u dobrom paradajz sosu.

Evo par stvari koje bi trebalo da znate u vezi pravljenja ćufti:
Sastojci
Što se tiče vrsta mesa ja najviše volim da koristim junetinu. Po pravilu se koristi mešano, svinjsko, juneće ili teleće. Meni svinjsko meso već odavno nešto ne prija, jedino sa junećim mlevenim mesom dobijam ćufte po mom ukusu. Samo da znate da ćufte možete praviti od mlevenog ćurećeg ili jagnjećeg mesa. Da znate da je važno i koliko masti ima u mesu, ona utiče na sočnost ćufti, gledajte da nabavite juneće meso sa 15% masti.
Ranije sam koristila zemičku hleba potpoljenu u mleko, čak i rendani krompir, ali sam onda počela da stavljam u ćufte rendani Parmezan i prezle, i otada su moje ćufte jako puno napredovale. Parmezan dosta utiče na ukus, kao i začinsko bilje, peršun i majčina dušica. Vremenom sam počela da pržim luk umesto da ga stavljam sirovog, i to je takođe dosta doprinelo boljem ukusu.
Kako da dobijete ćufte lepog oblika
Ima jedno pravilo, bar se kod mene više puta pokazalo kao tako, ako imate problema da napravite lepu loptu od smese za ćufte onda je sigurno smesa previše suva ili retka. Ja uvek stavim tu smesu da se ohladi u frižideru, pre nego što počnem da pravim loptice.
Što se tiče veličine najbolje je da bude veličine većeg oraha, ili loptice za golf.

Pečene ili pržene ćufte
Ja više volim kad su pečene, što zbog toga što je manje posla oko njih, zadravije su, i na kraju, ćufte sačuvaju lep oblik. Pržim ih samo kada su u pitanju ćufte od ćuretine, jer je to meso suvo, bez masnoće.
Moj Marinara sos, iliti sos od paradajza, je baš jednostavan za pravljenje. Pravo da vam kažem nije mi bilo lako da se setim mera, jer ja to pravim odokativno, to je ono kao kad vas pitaju kako praviš supu. Gušći je od onog kojeg pravim samo za pastu, a i ima tajni sastojak, mislim na ove zimske dane, to je zamrznuti bosiljak u maslinovom ulju.
Ukoliko se dobro sećam u onaj naš klasičan paradajz sos ide i brašno tako da je Marinara sos definitivno zdravija varijanta. Inače, Marinara sos je poreklom iz Italije.
Ovde možete da pogledate kako se pravi.
Inače, kad se ćufte potope u domaći Marinara sos, verujte mi nema ništa ukusnije. To je eksplozija divno uklopljenih ukusa. Ma ja se svaki put toliko uflekam dok ih jedem, od mirisa i ukusa potpuno izgubim samokontrolu:)
Da, Merlo po pravilu najbolje ide uz ćufte u paradajz sosu.


Sastojci za paradajz sos:
1 kašika maslinovog ulja
1 velika konzerva (800g) paradajz pelata ili 1l kuvanog soka od paradajza (u tom slučaju nemojte da dodajete vodu)
1 šolja vode
So i biber prema ukusu
1-2 kocke zamrznutog bosiljka u maslinovom ulju ili 2 kašike iseckanog svežeg bosiljka
Priprema:
Možete da stavite iseckani sveži crni i beli luk u smesu sa mesom, ili ga još bolje propržite. Tako ćete ga omekšati, i dobiti fini karamelizovani ukus.
Iseckajte crni luk i propržite ga u maslinovom ulju, na srednje jakoj temperaturi. Na kraju dodajte beli luk i pržite sve još jedan minut.
Meso pomešajte sa luko, svežim ili proprženim, prezlama,jajima, Parmezanom, iseckanim peršunom i majčinom dušicom. U to dodajte so i biber. Mešajte sve rukama, i na kraju dodajte maslinovo ulje (ukoliko niste propržili luk). Stavite smesu u frižider da se malo stegne, a i ne morate.
Za to vreme napravite paradajz sos. Na maslinovom ulju propržite crni luk oko 5-6 minuta, zatim mu dodajte beli luk. Na kraju sipajte paradajz pelat, vodu, i dodajte so i biber prema ukusu. Kad sos proključa, smanjite vatru i polupoklopljenog ga kuvajte, oko 15 minuta sve dok se ne zgusne. Povremeno ga mešajte, na kraju stavite bosiljak.
Na veliki pleh staviti papir za pečenje i zagrejte rernu na 210C (420F).
Izvadite smesu sa mesom iz frižidera i rukama pravite ćufte, veličine većeg oraha, i ređajte ih po plehu. Pecite ih oko 15 minuta, dok ne porumene. Kada su gotove stavite ih u paradahz sos, nek se tu kuvaju 15 minuta, a zatim služite uz pastu.
Špagete skuvajte na ovaj način. Tajming kuvanja sve tri stvari mora da bude dobar, kako bi sve bilo toplo i spremno da se odmah servira.
Ćufte u paradajz sosu možete služiti i uz pire krompir, podjednako su ukusne kao sa špagetama.
Služite ćufte u paradajz sosu sa špagetama uz prepečen hleb (obavezno!), izrenadni parmezan i bosiljak.
Džulija Čajld je umela da kaže za ljude koji se opterećuju zdravom ishranom, Jako mi je žao ljudi koji su stalno na nekakvim dijetama jer ne mogu upšte da uživaju u dobroj i ukusnoj hrani. (I’m awfully sorry for people who are taken in by all of today’s dietary mumbo jumbo. They are not getting any enjoyment out of their food.)
Umerenost. Mali obroci. Od svega po malo. To je tajna srećnog i zdravog života. Treba da uživate u dobroj hrani, ali nemojte preterivati u tome. (Moderation. Small helpings. Sample a little bit of everything. These are the secrets of happiness and good health. You need to enjoy the good things in life, but you need not overindulge.)
Možda Džulija Čajld preteruje, možda je njen stav u skladu sa vremenom u kojem je živela, ali ima puno istine u njenom iskazu. Uopšte ne mislim da zdrava hrana nužno znači i nešto neukusno, ali kad recimo na Pinterestu vidim neka zdrava jela, po sastojcima se vidi da je neki očaj, ali ZDRAV, pripadne mi muka. E pa meni samo to nije dovoljno. Eto, ja volim i da uživam u onome što jedem, vrlo mi je važan UKUS, a volim i da lepo izgleda, da jelo ima finu teksturu, da se ukusi lepo slažu, itd. Radije bih uzimala tablete nego jela nešto što je nesvarljivo.
Hleb o kome sada pišem objedinjuje te dve stvari, on je zdrav i ukusan. Ja bih to nazvala pošten hleb. Dugo pravim te zdrave hlebove, ali nikad nisam nijedan jela sa toliko slasti kao beli hleb koji takođe pravim. Bile su to razne kombinacije, ja inače puno volim semenke, ali nikad to nije bilo baš da kažem Wow! Težak ukus, gnjecava tekstura, brzo gubi svežinu, posle dva dana tvrd kao kamen. Sve dok nisam napravila ovaj. Kao što vidite tekstura mu je super, nije onako slepljena kao što ume da bude, već rastresita, hleb takoreći diše. Ukus je vrlo bogat ali nije težak, tu su još i semenke koje baš daju punoću ukusu. Dve vekne hleba jeli sam skoro nedelju dana. Na kraju radio je tost, ali i to je ok. Ovaj na slici je star dva dana i dalje super izgleda. Čak je i moj muž bio veoma zadovoljan ukusom hleba, on inače zazire od “zdrave” hrane, može mu se pošto ne menja kilažu poslednjih deset godina:)
Skoro mi je neko rekao da pravi hleb koji se ne mesi sa integralnim brašnom, učinilo mi se kao dobra ideja, i čudila sam se kako mi to nije pre palo na pamet. Možda da pomešam sa brašnom drugih žitarica, dodam malo semenki, kao u onom super hlebu iz Whole Foodsa, pa da vidimo šta će da ispadne. Razmišljala sam da ipak uzmem recept za originalnu verziju Hleba koji se ne mesi, inače ga koristim za pravljenje pice, ona druga, brža varijanta, mi nekako ne uliva poverenje, ima tu puno žitarica koje imaju malo ili uopšte nemaju glutena, treba tu puno vremena za dizanje testa. Mislim da je to dugo narastanje ključ za dobar hleb. Znači ko je strpljiv taj jede dobar hleb.


Priprema:
Dani oko našeg Božića su mi uvek u znaku domaće kuhinje. Zapravo to već krene od Nove godine, tada baš svake godine pravimo rusku salatu. Iskreno, ja sam uvek u potrazi za nekim novim jelom, volim da istražujem i eksperimentišem u kuhinji, teško mi je da razumem ljude koji stalno jedu jednu te istu hranu celog života, to se odnosi i na ostale stvari, tako da domaća hrana odavno više nije jedina koje se pravi u mojoj kući. Mogla bih čak da kažem da je ne pravim često.
Ipak, u ovo doba godine baš mi se jedu neka naša tradicionalna jela, recimo prebranac, za koji mislim da je jedno izuzetno originalno i ukusno jelo, sarma, popularni domaći kolači i tako to. I dalje pravim neke domaće stvari veoma često kao što su Uklupčana pita sa sirom ili spanaćem, koja je u nekom trenutku zamenila klasičnu gibanicu, i ove projice.
Pa i te projice su unapređene, sada ih samo sa kukuruznim brašnom pravim, znači bezglutenske su. Volim kad su onako rustične, a i uvek su sjajan izbor ne samo za doručak i užinu, nego za veća slavlja umesto hleba. Nekad stavim neke dodatke, recimo vlašac mi je omiljen. Ako pak volite mekanije onda dodajte još jogurta.
Ima nešto slično što Amerikanci prave a zovu ga Cornbread. Nisam neki ljubitelj tog hleba jer je obično sladak a služi se uz slana jela.
Mene ove kukuruzne projice zbog svoje rustičnosti dosta podsećaju na Proju, hleb od kukuruznog brašna koji je moja baba nekada pravila, bio je baš dobar.
Ove projice ipak najlepše idu uz ajvar.

Priprema:
Zagrejte rernu na 190C (375F).
Ovako izgleda moje omiljeno predjelo za neki poseban događaj. Mada volim da ih jedem i u obične dane. Znam, nekima su žive ostrige grozne, ali ne znaju šta propuštaju. Tu bih ubacila i neko penušavo vino. I da znate Minjonet sos je neprevaziđen kad su u pitanju sveže ostrige.
Posle recepta slede stvari na blogu koje ste najviše voleli u 2014. godini.
Sastojci:
Sastojci za Minjonet (Mignontette) sos:
Priprema:
Ostrige dobro operite hladom vodom i sastružite sa njih nepotrebne stvari, prljavštinu, morsku vegetaciju i slično.
Preporučujem damama da posao oko otvaranja školjki prepuste muškarcima. Za otvaranje vam trebaju rukavice, krpa ili peškir, možete lako da se povredite, i omanji nož. Držite ostrigu zaobljenom stranom okrenutom nadole i, ako ste desnoruk, „šarkom“ okrenutom prema sebi. Ako ste levoruk, „šarka“ treba da bude okrenuta suprotno od vas. Ostrigu možete držati na dlanu, najbolje u krpi ili rukavicama, ili na tvrdoj podlozi, na primer na dasci za sečenje. Sada potražite mali procep između gornje i donje polovine školje, u gornjem desnom uglu za desnoruke (u donjem levom uglu za levom uglu za levoruke. To je, otprilike, lokacija mišića koji u unutrašnjosti školje drži dve polovine zajedno. Ubodite nož u ovaj procep, paralelno sa školjkom, i mrdajući nož levo-desno i gore-dole postepeno ga ubadajte sve dublje u školjku, sve dok mišić ne popusti i u stanju ste da razdvojite dve polovine.
Odbacite gornji deo školjke, i gledajte da ne prospete tečnost iz školjke. Donju polovinu školjke sve sa mesom postavite na led ili so, tako da se ne prevrne. Led ste već stavili na tanjir u kome ćete da služite školjke. Minjonet sos stavite preko školjki.
Gambori, ili morski račići, su verovatno najzastupljeniji morski plodovi u Americi, a to važi i za druge delove sveta. Razlog za to jeste fini ukus sočnog i glatkog mesa, kao i to što se vrlo lako i brzo spremaju. Takođe, pošto im je meso prilično neutralnog ukusa mogu da se kombinuju sa raznim sastojcima. Iako ih relativno često koristim, moram da priznam da druge krupnije rakove, krabe i jastoge, više volim, ali su i skuplji.
Dugo sam imala nedoumicu, a nisam jedina, kako napraviti razliku između škampa, gambora i kozica, možda je razlog za to što je ovde skoro nemoguće naći škampe, a i tako ponekad zovu gambore. Takođe, problem je i što se koriste različita imena za jednu te istu stvar, recimo Amerikanci koriste izraz shrimp, a Britanci prawn. Posle sam shvatila da se škampi druga vrsta račića, mnogo krupnija od gambora i sa izraženim kleštima. I dosta skuplja. Njih možete da vidite na poslednjoj fotografiji. Zovu ih još langoustine.
Kozice su još jedan naziv za gambore.

Gambori se razlikuju po boji, uglavnom su sivi, ali mogu da budu i crvenkaste boje. U Americi se vrednuju prema veličini, oni colossal i jumbo su znatno skuplji od onih small. Prodaju se često obrađeni na pari, prepoznaćete ih po crvenoj boji, pa i to zbunjuje ljude.

Iako su u mnogim delovima sveta dostupni, u zemljama koje nemaju morsku obalu nejčešće se prodaju zamrznuti. Nije isto sveže i zamrznuto, ali sigurno nije ni nepremostiva razlika. Zapravo veruje se da gambori koji se zamrznu sve sa ljušturom, odmah po ulovu, ne gube ništa od svog kvaliteta u odnosu na sveže. U to slučaju najbolje je da ih odmrznete u hladnoj vodi. Koristite ono šta imate. Ja se sećam vremena kad niste mogli uopšte da nađete račiće u Beogradu.
Čak i ako se neki gambori prodaju kao sveži u prodavnici ne mora da znači da nisu pre toga bili zamrznuti. Moram da kažem da sam imala prilike da probam gambore istog dana ulovljene i moram da potvrdim da nema boljih.
Ljuštura kod gambora doprinosi ukusu, od nje čak možete da napravite temeljac. Ja ih tako isljučivo kupujem. Nažalost, retko ih spremam sa ljušturom, iako su tako ukusniji, jer je mojoj deci teško da ih čiste dok ih jedu. Većini ljudi je problem i to što se u tom slučaju ne uklanja crevo na leđima, koje inače nije štetno, ali kod ljudi izaziva averziju.


Na ovom videu pogledajte kako da očistite gambore.
Gambori su prisutni u brojnim popularnim jelima. Nekima su maslinovo ulje i beli luk zakon, neki još dodaju belo vino i paradajz pa dobiju Škampe na buzaru, Italijani to pomešaju sa pastom i onda to zovu Gambori u marinara sosu, neki pak vole da ubace puno začina, kao u čuvenom jelu američkog Juga, Shrimp & Grits i Gambo. Super su za roštiljanje, samo ih marinirane nataknete na prutiće i očas posla su gotovi. Gambori se koriste i u popularnom američkom jelu Džambalaja i u španskoj Paelji, i tajlandskim jelima Pad thai i Čorbi sa kokosovim mlekom.
![]() |
| Džambalaja, recept pogledajte u Američkom kuvaru, strana 98. |
Gambori su neizostavni u čuvenom francuskom morskom specijalitetu Bujubes, a sa njima se pravi fantastično grčko jelo – Gambori saganaki.


Ovo je recept koji najčešće koristim kada pravim gambore. Obično koristim oko pola kilograma po ručku. Očistim ih tako što rukama uklonim glavu, ekstremitete i krljušt, često ostavim rep. Onda oštrim nožem zasečem leđa celom dužinom, i uklonim crevo. Ukoliko dublje zasečete dobićete butterfly shrimp, koji izgledaju lepše. Zagrejem maslinovo ulje u tučanom tiganju i zatim polovinu račića stavim da se prže, lepo ih rasporedim u jednom sloju. Dodam malo soli i bibera.
Gamborima je potrebno malo vremena da se skuvaju, čim poprime crvenu boju sa donje strane, i meso postane belo, to može da traje minut-dva, odmah ih okrenite, i to najbolje hvataljkama. Ponovo dodajte so i biber. Kad se i druga strana zacrveni, i unutra meso postane belo, izvadite gambore, i zatim iscedite limun po njima. Ponovite isto sa drugom turom. Možete na kraju da dodate puter i da ga otopite. Na kraju sav sok iz tiganja izručite preko račića.
Ja ih često služim uz kus-kus ili pirinač, i tu se obično nađe zelena salata.
Veoma je važno reći da ukoliko preterate sa prženjem dobićete meso loše teksture, ono treba da bude sočno i čvrsto.
![]() |
| Škampi u senf sosu sa krupnim kus-kusom i rukolom |
Na isti način možete da napravite cele račiće, sa glavom i ljušturom. Jedino što se čiste tokom konzumacije, i što izgledaju lepše i veće, mada u pitanju je ista količina mesa.

Da, baš sam pričala sa mužem o tome kako kad smo mi letovali na crnogorskom ili hrvatskom primorju nije baš bilo lako naći škampe, a i ako ih je bilo u ponudi restorana onda su bili preskupi. Ne znam, možda je to moje iščašeno sećanje, ali stičem utisak da su ovde račući dosta dostupniji nego na jadranskom primorju. Inače gambori se baš puno koriste u azijskim kuhinjama, nigde ne mogu da nađem toliko različitih vrsta svežih račića kao u azijskim marketima. Tamo pronalazim i osušene račiće, ali se nikad nisam usudila da ih probam. Pored morskih račića postoje i oni iz slatkovodnih voda. Ovde ih zovu Crayfish ili Crawfish. Probala sam ih, i ne razlikuju se puno od gambora.


Gambori u sosu od kokosa sa povrćem
Da razrešim dilemu, ovako izgledaju škampi, na slici ispod, ono što sam ja nazivala škampi su gambori. Misterija je odgonetnuta na jednoj rimskoj pijaci.

Nastavljam sa predlozima za nastupajuće praznike. Sledi predlog # 2.
Ovo je nešto što me oduševljava, nešto što već danima “krckam” uz jutarnju kafu. Ideja nije moja, moža lako da se nađe na Pinterestu, ali odabir sastojaka jeste, mada svi već znamo šta super ide uz čokoladu.
Veoma se jednostavno pravi, međutim ono što mene puno privlači jeste osećaj da mogu sama sebi da napravim čokoladu. Mada nisam bukvalno pravila čokoladu, samo sam je spojila sa mojim omiljenim sastojcima, i stvarno je super ispalo. Takođe, javile su mi se nove ideje, recimo da sledeći put dodama rum ili ukus peperminta, možda ljutu tucanu papriku ili čak slaninicu. Viđala sam te kombinacije, u boljim prodavnicama ima da se nađu te hipsterske čokoladice, onako kreativno upakovane.
Recept je vrlo jednostavan. Otopite čokoladu na pari, ja sam koristila uglavnom gorku. Za ovu tablu na slici trebalo mi je oko 400g čokolade. Izručite je na papir za pečenje u tankom sloju, a zatim pospite sastojcima (bademi, lešnici, suve šljive i ostalo voće, istucane pepermint bombone, itd.). Moram da kažem da je meni omiljena kombinacija sa ušećerenom korom pomorandže, a počela sam opasno da se ložim i na pepermint bombone.
Možete otopljenu čokoladu da stavite u manje provougaone kalupe, dobićete čokoladu u lepim pravilnim oblicima.
Čokoladu ohladite u zamrzivaču. Posle je polomite na manje komade i čuvajte u frižideru.
Ovo može da bude i sjajan homemade praznični poklon. To mi je i bila ideja kada sam pravila ovu čokoladu, ali pošto smo danima svi bolesni u kući bolje da to ne delim sa drugima.
