Kolač za ljubitelje kajsija (i moj junski boravak u Srbiji)

Kažu da u Srbiji kajsije nisu tako dobro rodile odavno. Na kraju, u to sam mogla da se i sama uverim – grane stabla kajsija kod moga oca u bašti su se povijale pod težinom plodova. Sa velikom radošću sam prigrlila to izobilje, pa sam svašta pravila sa njima, razne kolače, pekmez, pa i rakiju od kajsija, znajući da njihova sezona nije duga. A za kajsije me baš vezuju sećanja na pređašnji dom, pa i na Srbiju. Moj junski boravak je bio neplaniran, tata se teško razboleo i zanemoćao, ali nekako sam i u takvim okolnostima uspela da i tati i sebi organizujem koliko-toliko prijatno druženje. Prvi put sam putovala bez moje sadašnje porodice, i to više nije bio polu-turistički boravak kao nekada, pa sam upala u duboku refleksiju o svom pređašnjem životu, o prolaznosti, mladosti i smeni generacija.

Ali, o tome kasnije, pošto vas upoznam sa ovom neodoljivom poslasticom. Ne znam kako bih je nazvala, tart ili galeta, pecivo ili kolač. Sprema se u Francuskoj – na lisnato testo se stavi krem od badema, pa preko njega kriške kajsije, i kad se to ispeče, dobije se izuzetan slatkiš, kremast i hrskav u isto vreme, sa divnim ukusom kajsije. Uz to se jednostavno i brzo sprema, i impresivno izgleda. Krem od badema, franžipan, koji podseća na marcipan, se divno slaže sa kajsijama. Možete da umesto kajsija koristite breskve ili šljive.

Ljubitelji kajsija, probajte i ove recepte:


Kolač sa kajsijama (Tart sa kajsijama i franžipanom)

sastojci:

1 pakovanje lisnatog testa, dimenzija oko 20 x 17 cm, odmrznutog

100 g badema (najbolje oljuštenog) – možete sami da ga sameljete ili kupite brašno od badema

70 – 100 g šećera, plus za posipanje

1 krupnije jaje, na sobnoj temperaturi

60 g putera, omekšalog na sobnoj temperaturi

1/2 kašičice ekstrakta badema

1 kašičice ekstrakta vanile

Prstohvat soli

1 kašika brašna

8 kajsija, prepolovljenih i očišćenih od koštica, svaka polovina isečeno na petine

priprema:

Postavite rešetku na sredinu rerne i zagrejte je na 200°C (400°F).

Da bi dobili franžipan, u multipraktiku sameljite bademe i šećera. Tome dodajte jaje i kratko izmiksajte, pa stavite omekšali puter, ekstrakt badema i vanile, brašno i so. Miksajte dok ne dobijete gladak krem.

Obložite veći plitki pleh papirom za pečenje. Preko njega stavite odmrznuto lisnato testo. Pređite preko njega oklagijom koju ste posuli brašnom. Zavrnite kraće krajeve testa ka unutra, oko 1 cm, pa to isto uradite sa dužim. Tako ćete dobiti podignute ivice da krem ne izađe.

Premažite testo pripremljenom kremom od badema vodeći računa da ne premažete ivice. Poređajte kriške kajsija preko franžipana, pa ih malko pospite šećerom.

Pecite tart 35-45 minuta, dok lisnato testo ne naraste i franžipan ne dobije zlatnosmeđu boju. Vreme može da varira, zavisi od rerne, zato je najbolje da povremeno proveravate pečenje tarta.

Služite tart kad se malo ohladi.


Moj junski boravak u Srbiji (o prolaznosti, mladosti, smeni generacija)

“Spremni za spoljašnju sredinu!”, dočekao me je reklamni slogan za Koka-kolu na beogradskom aerodromu. Neispavana i umorna od dugačkog puta sa presedanjem, pokušavam da popravim nesrećni prevod sa engleskog na srpski jezik, i shvatam da on i ne postoji – Srbi nemaju u sebi ugrađenu strukturu, gde se tačno zna kada i šta se radi, kod nas je to sve mnogo spontanije. I ta dva koncepta životne filozofije, koje hajde da imenujem struktura i spontanost, a odnose se na život u Americi i Srbiji, se u meni stalno sudaraju. Volela bih da se te dve krajnosti nađu negde na pola puta, ali neko bi to opisao kao kvadratura kruga.

Sava

Kako je lepo pratiti tok Save iz aviona koji sleće na beogradski aerodrom. Mnogo volim tu reku, odrastala sam u njenoj blizini, ali čini mi se da je nikada nisam najbolje upoznala. Ipak, ovog juna druženje je bilo intezivno. Posmatrala sam je sa raznih lokacija, i uvek mi je delovala umirujuće i mnogo krotkije od Dunava. Nisam stigla da se kupam u njoj, ali sam prvi put plovila njome, čak i na kratko vozila katamaran, kapetan me zamolio, da bi zapalio cigaretu. Zatim sam je posmatrala sa brda gde su nekada bili vinogradi, i odakle je najlepši pogled, od “milion dolara”; odatle se vidi Srem, pa kad je naročito vedar dan i planine Cer i Fruška Gora, a to sve posebno čarobno izgleda uz zalazak sunca. Takođe sam je posmatrala i sa obale, dok je moj bratanac lovio ribu.

Kvačilo

U autobusu sam, unutra je prijatno, dok je napolju “pakao”, piše da je 38 stepeni Celzijusa. Sedim iza vozača i ne mogu iz prve da utvrdim da li je naš čovek ili stranac, verovatno negde iz južne Azije. Kako je to neobično, mislim se u sebi. Šta ako je stranac, kako da ga pitam da mi stane na stanici, na koju inače ne bi trebalo, jer je ekspresni autobus. Ipak nije naš čovek, ali ko je pustio muziku u autobusu? “Hoću da te gledam dok se ljubiš sa njom” odjekuje autobusom, i ja se opet upuštam u analizu teksta pesme, da vidim šta je autor hteo da kaže. Razmišljam nešto, koliko sam se ja za mog života u Srbiji naslušala i edukovala o muzici po autobusima, posebno kada je narodna muzika u pitanju. Posle sam pesmu pronašla na internetu, ipak je to neka stara pesma.

Zahvaljujući kvačilu ne vozim tatin auto, nego koristim autobus. Tata je vrlo razočaran zbog toga, ali ja sam posle toliko godina vožnje automatikom, zaboravila kako se kvačilo koristi, posebno na uzbrdici, a tu je i savladavanje rukovanja menjačem. Opet, i vožnja autobusom mi veoma prija, a i možda mogu nekog poznatog da sretnem. Tu volim da posmatram ljude, i da se pravim kako sam odatle, iako lako budem provaljena, valjda zato što se redovno javljam vozačima.

Zrikavci vs. Šaban Šaulić

Posle par dana morala sam da držim zatvoren prozor noću, jer svaki put su me jako rano budili intezivni zvukovi koji su dolazili od spolja, a na koje uopšte nisam navikla. To je posebno zanimljivo jer ja živim u gradu. Jedne subotnje noći ne zna se ko je bio glasniji zrikavci ili Šaban Šaulić koji je pevao pesmu o Gordani, puštali muziku na slavlju na suprotnom brdu pa je sve odjekivalo. Tu bi uskočili i lokalni džukci, a ima ih više nego ikad, sa svojim “domino” lajanjem. Tokom dana, non-stop bi se čule kosilice, koje su izgleda postale veoma populane. Uglavnom, ni u predgrađu nema puno mira, daleko je to od američkih suburbs, koji izgledaju idilično, ali su skoro bez života.

Domaća kuhinja

Tokom mog boravka sa tatom trudila sam se da radim ono što najbolje umem – da kuvam. I svašta sam tati spremala, šta god je poželeo, ništa mi nije bilo teško. Čak sam mu ostavila i dosta hrane u zamrzivaču. To je bila uglavnom domaća kuhinja, ali sam upoznala tatu i sa nekim novim jelima koja su mu se svidela. Nije lako kuvati u tuđoj kuhinji, ali malo mi je to pomoglo da bolje razumem kako se ovde hrana nabavlja i priprema. Imala sam mali fijasko sa tortom Beli Egipat, ali sve ostalo je bilo zadovljavajuće. Čak sam i malo eksperimentisala, recimo pravila sam minestrone čorbu u koju sam ubacila cvetove komorača (moj tata ga ima u bašti ali ne zna kako se koristi) i polen je dao izuzetan ukus i miris.

Botanička bašta

Tatina bašta (kako izgleda možete da vidite ovde) je kao neka botanička bašta, ko zna koliko tu ima biljaka. Ona se sastoji i od ne tako male kolekcije kaktusa i sukulenta koju sam počela da pravim još od bombardovanja, tako da su neki primerci stari preko 27 godina, i zaista impresivno izgledaju. Tu su i voćke kojih se sećam još kao mala, kada sam ih pregledala i unosila u svoju beležnicu njihovo stanje.

Kako tata nije više mogao na noge, i bašta je počela polako da propada. Meni je to bilo baš uznemiravajuće, jer ta bašta je uvek predstavljala simbol mog roditeljskog doma, nečeg najlepšeg što se sećam iz prošlog života, i već sam u mom Srpskom kuvaru pisala toliko o tome. Kao što pretpostavljate, meni su moji roditelji usadili ljubav prema bašti, uzgajanju povrća i voća, kao i ljubav prema cveću. I kako sam starija, sve više uživam u tom hobiju. Tek sada shvatam koliko smo bili privilegovani da se hranimo svežim plodovima iz naše bašte. Ipak, te oaze traže jako puno pažnje i rada, jer kako ukrotiti drugačije prirodu nego zalivanjem, okopavanjem, obrezivanjem, đubrenjem, plevljenjem, itd. Sve sam to radila, čak i sadila krastavce, tikvice, repu i bundeve (ostalo nešto semenki koje sam tati slala iz Amerike), a i tata je radio iz kolica. Čak smo zajedno prskali vinovu lozu protiv pepelnice.

Tragovi prošlosti

Sređujem tatinu garderubu, i ugledah neku moju pletenu kapu koju sam nosila kao beba. Pomislih u sebi, sigurno je to mama umetnula, ona je volela to da radi. Nisam sigurna da li mi je drago, ili ne, i to isto važi i za druge tragove prošlosti koje viđam po kući. Malo mi je neprijatno jer me te stvari podsećaju na to koliko imam godina, i da sam biće koje je živelo u nekom davnom prohujalom vremenu.

Pretražujem tavan nebili našla stare ploče, hoću da ih nosim u Ameriku, i doživaljavam strašne flešbekove; vidim stočić i stolice iz nekadašnjeg stana, stari gramofon, zidni časovnik, i sa zaprepašćenje shvatam da je bačena velika kutija sa mojim sveskama i knjigama iz osnovne škole. Jeste, stalno sam ohrabrivala roditelje da pobacaju stare stvari, da malo kuća prodiše, i oni su to zaista učinili, i sad se malo kajem zbog toga.

Ipak, susretala sam se sa nekim potpuno neočekivanim tragovima prošlosti; među mojim starim “umetničkim” radovima potkrala se vežbanka iz srpskog jezika iz 1993. godine… da, te famozne godine! U njoj nađoh pismeni zadatak u kome sam pisala o svom ocu, koji je takođe tada ima ozbiljne zdravstvene proleme. Baš velika slučajnost!

Za nekog ko ne voli previše da čeprka po svojoj prošlosti, volim da je ostavim na miru i držim se onog “pamtim samo lepe dane”, čudno je da i dalje čuvam svoje dnevnike koje sam dugo vodila. Ali, avaj, uvek se razočaram kad počnem da ih čitam; nema tu puno šta zanimljivo da se pročita, jer mi je to pisanje dnevnika služilo kao neka psihoterapija (nije loše ispalo, pa mi kasnije nije trebala takva vrsta pomoći). Da ironija bude veća, ja uglavnom tražim da pročitam nešto je mimo mog tadašnjeg unutrašnjeg života, a vezano je za druge ljude, kao i političko i društveno stanje u zemlji.

Tu je i kutija sa raznim memorabilijama, prevrćem po njima, i sećam se puno toga, a opet osećam se kao da su to stvari neke druge osobe, a ne moje. I ne znam za koga to čuvam, kada samo meni one nešto znače.

Bandžamina Baton

Posle prvobitnog šoka po dolasku u Srbiju, kojeg inače uvek osećam, stvari su ušle u svoj ritam, i ja sam se polako opustila. Ali, imala sam neki čudan osećaj koji me je obuzeo; kao da sam počela da regresiram, da se vraćam u mladost, i fizički i psihički. Toliko lako sam ušla u novu ulogu, da sam skoro zaboravila na moj život i porodicu u Americi, kao da nikada nisam odrasla, nego sam još uvek devojka koja živi u roditeljskoj kući, i sav moj “progres” je pao u vodu.

Da stvari budu još zanimljivije, poznati ljudi, koji me nisu odavno videli, rekli bi mi da se ništa nisam promenila (što naravno nije istina), i bili su malo u čudu, a nepoznati ljudi bi me oslovljavali sa gospođice i devojko. Počela sam da zagledam sebe u ogledalu, i sama sam bila u čudu jer sam izgledala nekako mlađe, kao da živim u nekoj simulaciji. Svašta, sigurno je zbog svetla, pokušavam da sagledavam stvari racionalno. Ponovo viđam svoje prijatelje, i kao de se ništa nije promenilo, samo smo nastavili tamo gde smo stali. U jednom trenutku mi se čak javila ideja da napišem SF priču sa sličnom temom, nešto kao novela Neobičan slučaj Bendžamina Batona.

Kajsije

Kao što sam pomenula, kajsije su izuzetno dobro rodile. Brala sam ih i skupljala sa zemlje u velikim količinama, jer nisam htela da propadnu. Posle smo tata i ja pravili pekmez i spremali džibru za rakiju. Kajsije brzo prezrele, i ovoga puta sam imala priliku da ih jedem taman kada su još malo kisele, pre punog zrenja, a takve ih najviše volim. Sećam se kako sam nekada punila njihove polovine džemom od malina (napravljen od naših plodova), i uživala u toj kombinaciji.

Takođe sam imala jedinstvenu priliku da skupim veću količinu semenki, a u pitanju su stotine, iz koštica kajsija. Oduvek sam maštala da spremim kolač sa njima, što sam i ostvarila. Dosta posećaju na badem, i od njih se pravi amaretto, ako niste znali.

Društvenost

Sedimo u čekaonici na onkologiji, i odomah kreću razgovori među pacijentima. Pravo da vam kažem tu sam dobila puno korisnih informacija od starije gospođe koja se sad bori sa četvrtim kancerom. Tu je još jedna gospođa koja je vrlo zabrinuta, ali nekako u razgovoru pronalazi olakšanje, i ljudi se ohrabruju, prate željama za ozdravljenjem. I posle ne tako prijatnog iskustva odlaska u bolnicu sa tatom na tretman, izlazimo svi sa dosta nade.

Ja bih rekla da je društvenost najlepša srpska vrlina. Lakoća sa kojom naši ljudi ulaze u razgovor sa potpunim strancima, kako se odmah intimiziraju, čak i u nekim formalnim situacijama, je fascinantna. Često ponavljam kako su u Srbiji svi ljudi ekstrovertni. I to je super. Osećaju se posledice kovida, više to nije ono druženje kao nekada, ali ni blizu kao u Americi. Nekada su ljudi sami sebi osmišljavali zabave i pravili događaje, sad sve više ljudi čeka da im neko drugi osmisli sadržaj, postaju pravi pasivni konzumenti.

Veštačka inteligencija

Zaista je zanimljivo koliko se veštačka inteligencija koristi u Srbiji. Eto, i moj tata je korisnik iste. Tu sam naučila da pošaljem sliku rezultata krvi ChatGPT-u da bi mi on to sve rastumačio. Iskreno, ne razmem se puno u medicinu, pa sam morala više puta da se konsultujem sa njime, i prilično je dobro pogađao, sve su to potrvdili i doktori. Možda je to tako jer ljudi slabo dobijaju prave informacije, a treba im pomoć.

Tetka iz Amerike

Kada sam bila mala mene su odrasli mnogo voleli, svuda su me vodili, poklanjali mi razne stvari i pre svega mnogo pažnje.Valjda zbog toga i dan danas volim ljude, i osećam da je sad vreme da to što sam dobila dam mlađim generacijima. A deca umeju da budu tako slatka, i lepo je provoditi vreme sa njima u raznim aktivnostima. Naravno da sam im spremala kolače, po tome će se najviše sećati tetke iz Amerike. Bratancu sam pravila društvo u pecanju na Savi, pa sam posle čistila i pripremala ribe koje je ulovio. Takođe smo išli u duge šetnje, i na groblje, da posetimo grob moje mame; tu smo se dugo zadržali jer smo pokušavali da nađemo najstarijeg upokojenika.

Sa bratanicom sam išla na terenče gde se sastajala sa svojim drugaricama. Bila sam oduševljena kada sam videla da ta deca žive život sličan mojem kada sam bila njihovih godina. Generalno, deca u Srbiji su mnogo nezavisnija, sposobnija i komunikativnija od one u Americi. Razloga za to ima mnogo, a ono što čini najeveću razliku je to da u Srbiji ima mnogo više slobode i bezbednosti (spontanosti). Tvrdim bez zadrške, da je odrastanje u Srbiji mnogo bolje nego u Americi, ali kasnije, već više nije tako. Tada postaje struktura (organizacija i poštovanja pravila) mnogo važnija.

Vremeplov

Idem taksijem ka aerodromu, još uvek nije svanulo, i razmišljam o svom boravku u nekadašnjem domu. Osećala sam se kao da sam putovala kroz vreme, i prijalo mi je. Istina, mnogo stvari su se promenile i u Srbiji, ali i dalje ima puno ostataka 20. veka; recimo ima radnji koje u izlozima imaju rukom ispisane cene, postoje i dalje sajdžijske radnje, plaćanje kešom je standard, razgovaranje telefonom nije prošlost, ljudi i dalje svraćaju na kafu neplanirano, itd.

I na kraju, drago mi je što imam toliko godina, i što sam odrastala u jednom istorijskom periodu kada je život bio jednostavniji i stvarniji. Ne bih menjala ništa, iako je bilo vrlo teških perioda. Mislim, nije cilj života da ti sve bude udobno, mekano i savršeno, već da ga živiš punim plućima.

Odmah pošto sam doputovala kući, došla mi je u posetu moja dugogodišnja prijateljica, još od gimnazije, sa svojom ćerkom. Dugo smo planirale da se naše ćerke, inače vršnjakinje, malo druže i tako uče jezike. I možete da zamislite koliko je to izazvalo navalu sećanja, beskrajnih razgovora, uz prisustvo nekih novih klinaca.

Continue Reading