Špageti od tikve špagetare

Sastojci:
Sastojci:
Za koji dan idemo na Divali, to je nešto kao indijski Božić, takoreći najveći praznik. U Indiji se slavi nekoliko dana, i prati ga ogromna količina hrane i rituala. Iskreno, mnogo se radujem odlasku na događaj, jer moja prijateljica, domaćica žurke, pravi odličnu hranu. Pravo da vam kažem došla sam u fazu kad razumem svoga oca kome je kvalitet događaja na kojem je bio skoro uvek zavisio od kvalitet hrane koju je tamo jeo.
Ah, već osećam te mirise raznovrsnih začina… i gotovo sam sigurna da će ovo jelo biti servirano, svi ga obožavamo. Inače ove mini patlidžane nabavljam u H-mart-u, mislim da je moguće koristite i delove većeg patlidžana, ali sigurno nisu tako interesantni.
Najpre smo ovo jelo otkrili u jednom indijskom restoranu u kraju. Onda je moja prijateljica pitala za tajni recept, i dali su joj pošto je naravno Indijka, i tako sam uspela da ga napravim kod kuće, i evo, ja ga sad vama otkrivam.
Ovako izgleda u tom restoranu, gde po pravilu uvek naručujem ovo jelo.
Jesen volim zbog odlaska na farme. Farme volim zato što što živim u gradu i nedostaje mi selo i širina polja i pogled koji puca. Osim toga na farmi može svašta da se doživi, kao recimo vožnja traktorom, branje jabuka, ispijanje vrućeg sajdera i grickanje krofni. A za decu tek koliko ima aktivnosti.
Čula sam se skoro sa mojom mamom, i pita me šta radim, i ja joj kažem da obilazim farme, a ona će na to, ah, ja bih toliko volela da idem na te farme, ali ovde toga nema. Kako nema, mislim se u sebi, odlazak na farmu, to svuda može da se primi, pogotovo pored većih gradova. Roditelji rado vode svoju decu na takva mesta, osim ako imaju babe i dede na selu, ali to je nekad bilo.
Ako stvarno takva mesta ne postoje kod nas, eto odlične ideje za biznis. Ipak, morate imati veliko seosko gazdinstvo blizu velikog grada.
U Merilendu ima dosta takvih farmi, ljudi koji ih poseduju pored regularne proizvodnje hrane imaju par hektara na kojima su organizovane razne aktivnosti. Svaka farma ima nešto po čemu je drugačija od ostalih, neke nude veći izbor jabuka, na nekima možete da kupite odlične slatke pite, sećam se jedna koja se spcijalizovala u pravljenju krofni od sajdera, na nekoj smo imali sjajnu vožnju traktorom kroz manju reku, neke imaju odlične tematske parkove za decu, u drugima se prodaje meso sa farme, itd.
Ako ste već počeli da razmišljate o pravljenju jedne takve farme za posetioce, evo par ideja koje možete da pokupite sa američkih farmi.
Ovu su slike se jedne farme gde sam nedavno bila. Možda ima i lepših, ali meni je i ovakva dovoljno lepa i atraktivna.
Lavirint u kukuruznom polju, corn maze, je nezaobilazni detalj svake veće farme. Nekad lavirint prave od bala slame, za manju decu.
U nekima skoro da možete da se izgubite.
Takođe, veoma je popularno spuštanje niz padinu, za tu priliku se obično sedi na džakovima.
Ovo stvaranje muzike uz pomoć starih tiganja, šerpi i ostalih alatki iz kuhinje je jedan od originalnijih vidova zabave.
I onda svi sednu u traktor i voze se do polja sa bundevama ili voćnjaka.
Tu se odaberu bundeve, i one se plaćaju posebno, prema težini.
Neko, kao ja na primer, najviše voli branje jabuka. Obično je naznačeno koja je vrsta. Isto se naplaćuje prema veličini kese ili gajbice koje dobijete na ulazu.
Onda kad se umorite od svega toga, svratite u objekat u kome se pradaje razna hrana, između ostalog, pite i krofne, i tu jedete, obično uz zvuke neke kantri grupe. Zatim polako krećete kući.
Sa jabukama koje smo doneli sa farme napravili smo ovaj kolač. Zaista ne preterujem, ovo je meni bio savršen kolač za ovo doba godine, vrlo je jednostavan, najviše vremena će vam oduzeti seckanje i ređanje jabuka. Ranije sam uvek pravila testo sa puterom kad sam pravila izvrnute kolače, kao ovaj sa ananasom, ali ono je prilično gusto, i fali mu vazdušasta tekstura, tako da sam se odlučila za ovaj sa uljem.
Iako se smeđi šećer karamelizuje tokom pečenja, pri dnu pleha, ja nisam mogla da izdržim a da ne stavim na kolač i butterscotch preliv.
1 kašičica praška za pecivo
Priprema:
Mislim da nije loše da se jabuke stave u rernu na par minuta dok ne omekšaju, a onda da se preliju testom.
U jednom sudu pomešajte prosejano brašno, prašak za pecivo i so.
U dubljem sudu mikserom umutite jaja i šećer dok se smesa ne utrostruči. Dodaje smesu sa brašnom, jednu polovinu, i mešajte varjačom a ne mikserom, zatim dodajte ekstrakt vanile, jogurt i ulje, i na kraju preostalu polovinu brašna.
Jabuke u plehu prelijte ovom smesom i pecite oko 40 minuta. Proverite čačkalicom da li je dovoljno pečen. Izvadite kolač iz rerne, posle par minuta pažljivo prevrnite pleh preko tanjira za služenje. Pokrijte pleh vlažnom krpom, i posle par minuta ga uklonite. Sačekajte da se kolač ohladi i onda ga služite, najbolje uz prepečene pikane, i umućenu pavlaku ili butterscotch preliv.
Čuvajte kolač u frižideru. Sutradan će testo biti vlažnije, mada to ništa ne smeta.
Onog tamo vikenda smo imali block party iliti komšijsku žurku i ovi kapkejksi su pravljeni za tu priliku. Možda su izgledali malo svečanije od ostalih đakonija na posluženju, ali što da ne, neka i komšije uživaju u njihovom ukusu, kombinaciji neobičnih sastojaka, ne mora sve i uvek da bude casual, pa ni za američki block party. Ne moram da vam govorim da su divnog ukusa i da su odmah planuli.
Pronašla sam recept u kuvaru Ovenly, napisan od strane vlasnica istoimog lanca pekara u Njujorku. Ne nalazim često dobre i interesantne kuvare, ali ovaj mi se baš svideo, kao i autorke, ipak više o njemu drugom prilikom. Originalni recept je prilično izmenjen, moji kapkejksi jedva da liče na one iz kuvara, pre svega zbog drugačijeg frostinga, u originalu je korišćen običan ganaš, i u mojima ima brašna od badema, kojeg vi možete da izostavite.
Ovaj čokoladni frosting od putera, chocolate buttercream, je moje skorašnje otkriće, obožavam ga, sasvim sam slučajno došla do njega, greškom sam koristila posoljen puter, u Americi se često takav prodaje, i onda sam shvatila da so zasta daje nešto posebno slatkim stvarima. Takođe, prestala sam da koristim čokoladu, već kvalitetan kakao, ovde ga zovu dutch process cocoa. Čini mi se da ću na blogu da posvetim ceo jedan post frostingu, kako se pravi i kako se njime dekoriše. Zaista zaslužuje posebnu pažnju.
Imajte na umu da sa istim sastojcima možete umesto kapkejska da napravite celu tortu.
Sastojci za 12 biskvita:
150g samlevenog neposoljenog pistaća (najbolje da ga sameljete u multipraktiku)
50g brašna od badema (ovde pronađite kako se pravi, ako ne možete da ga kupite)
80g brašna
1/2 kašičica soli
2 kašičice praška za pecivo
2 kašičice kardamona, istucanog u avanu
1 kašičica kore od limuna, narendane
140g putera, na sobnoj temperaturi
150g šećera
3 jajeta, na sobnoj temperaturi
1 kašičica ekstrakta vanile
3 velike kašike kisele pavlake
Sastojci za čokoladni frosting:
115g putera, na sobnoj temperaturi
60-80g kvalitetnog kakaa
250-300g šećera u prahu
1 kašičica ekstrakta vanile
1/4 -3/4 kašičice soli, prema ukusu
3-6 kašika mleka ili slatke pavlake
Za dekoraciju: grubo iseckani pistaći.
Priprema:
Zagrejte rernu na 175C (350F). Stavite korpice u pleh za mafine.
U jednoj posudi pomešajte sve tri vrste brašna, so, prašak za pecivo, koru od limuna i kardamon.
U drugoj većoj posudi, mikserom umutite omekšali puter i šećer dok ne dobijete kremastu ujednačenu smesu. Dodavajte jedno po jedno jaje dok mešate smesu, na kraju umešajte ekstrakt od vanile i kiselu pavlaku. Postepeno dodavajte smesu sa brašnom mešajući mikserom na najslabijoj brzini, ili ručno, uz pomoć varjače. Na kraju smesu koju ste dobili rasporedite po korpicama u plehu, ravnomerno, i stavite u zagrejanu rernu da se peče 18-20 minuta. Kada su ispečeni stavite biskvite na rešetku da se ohlade.
Dok se peku i hlade biskviti vi napravite čokoladni frosting. Mikserom umutite omekšali puter i postepeno mu dodavajte šećer u prahu i kakao koji ste nekoliko puta prosejali. Dodajte ekstrakt vanile i soli prema ukusu. Na kraju dodajte mleko ili slatku pavlaku da bi dobili smesu prave gustine. Količina može da varaira u zavisnosti koliko ste stavili drugih sastojaka. Frosting stavite u dresir vrećicu, dobro je zatvorite i ostavite u frižideru da se krem stegne.
Nanesite frostig na ohlađeni biskvit, i na kraju sve pospite iseckanim pistaćima.
Konačno smo dočekali komšijsku žurku u našem bloku, uvek treba da se nađe neko ko će da organizuje sve to, a to nije lako. Jednog dana smo dobili u poštanskom sandečutu skoro pa misteriozno pismo o žurci, sve sa instrukcijama, pre svega da se tog dana pomere kola sa ulice. Onda su usledila druga pisma, pa je čak palo i ulepšavanje bloka za tu priliku. Blok je deo ulice između dve poprečne ulice, čisto da se zna naš je jedan od najdužih u celom kraju.
Žurka je bukvalno trajala od devet ujutro do devet uveče. Dovučeno je dobro ozvučenje, dvorac za naduvavanje za decu, donete su stolice i stolovi, razne ulične igre, i, naravno, piće i hrana. Uspela sam nešto od te ponude hrane da uslikam, imajte na umu da se moj komšiluk loži na zdravu hranu i zdrav način života. Sećam se za prošli Noć veštica, jedna porodica je pripremila svoj deci u bloku paketiće, ali sa zdravim slatkišima, kad su ih deca ugledala nije im palo na pamet da ih probaju.
![]() |
Pulled pork sendvič, krompir salata sa mirođijom i humus od boba sa pinjolima |
Na žurci je bilo dosta ljudi iz okolnih blokova, mada primetno je odsustvo nekih vrlo živopisnih likova iz naše ulice, kao što je recimo Sharky, tako je svi zovu jer joj to ime piše na registarskim tablicama. Možete samo da zamislite njen fizički izgled, strah i trepet u ulici, radi za vojsku, taj dan je bila na nekoj vežbi u Koreji.
Skoro smo imali i izlazak nas žena na večeru da se bolje upoznamo. Ukapirala sam da sam prilično izvan glavnih tokova, teško mi je da pratim priče jer ja ne mogu ni dobro imena da zapamtim, a i ogovaranje me se tiče samo ako je na nivou duhovite anegdote. Osim toga, moja deca su među najstarijama, i nekako time gubim motiv da se previše družim sa ostalim parovima, osim sa mojim prvim komšijama, neko mora da mi zaliva baštu kad nisam kod kuće:) Takođe, moja prva komšinica, izuzetno outgoing osoba, je moj glavni izvor informacija, moje oči i uši, i sve preko nje saznajem.
E, na toj aplikaciji je, sutradan posle naše komšijske žurke osvanula tema Block party&vandalizam. Neka “zakerala” su se žalila kako, eto, block party služi samo tome da se na njemu svi napiju i da prave haos oko parkiranja. Ne mogu da kažem da se nije pilo, pogotovo uveče, ali osobe koje su ostavile dva auta parkirana u našem bloku dok je trajala žurka, a nedelju dana su stajala obaveštenja na svakom drvetu u ulici da se pomere kola, su to potpuno ignorisale. I naravno kada se zagrejala atmosfera predveče, skupila se hipsterska ekipa, mladići s čudnim brkovima i bradama, i hop, preneše jedan auto na trotoar, sutradan je bio blokiran parkiranim kolima, i ne znam kako se iskobeljao. Druga kola su pak oblepili svim onim obaveštenjima koja su bila zalepljena po drveću. Niko nije objavljivao slike sa tog događaja, svi su se pravili ludi.
Ovaj kolač sam poslednji put jela u Beogradu, gde i kako pročitajte u članku ispod. To me je inspirisalo da ga stavim na blog. Tres leches (Kolač sa tri vrste mleka) je onako baš američki dezert, jedu ga u Južnoj, Centralnoj i u Severnoj Americi. Mislim da je nastao u Meksiku. Mene najviše podseća na naš Koh od griza, jedino je kora čvršća, ne raspada se, a i aromatičniji je zbog tri vrste mleka kojima se preliva.
Kolač se dosta jednostavno pravi, međutim problem je naći sve potrebne sastojke. Zbog tople klime, kondezovano mleko je na američkom kontinentu, tačnije u njegovom toplom pojasu, veoma popularno, jer je to nekada bio jedini način da se mleko sačuva. Kod nas, sa druge strane, retko ima gde da se nađe. Na internetu postoje neki domaći recepti za pravljenje kondezovanog mleka, ne znam kakvi su, ali poenta je da se dugim kuvanjem dobije koncetrovano mleko. Kondezovano mleko je znatno gušće i zašećereno je. Ispareno mleko je slične gustine kao slatka pavlaka i bez šećera. Istu upotrebu kondezovanog i isparenog mleka naći ćete i kod drugi popularnih poslastica iz toplih krajeva američkog kontinenta kao što su Karamel flan i Pita od limete.
Da bih malo oživela kolač odlučila sam se da mu dodam odličan butterscotch preliv, recept preuzet odavde, jedino što sam ga ja pravila sa tamnim smeđim šećerom. Mislim da ćete praveći ovaj preliv shvatiti razliku u ukusu između belog i smeđeg šećera. Takođe, služila sam kolač uz jagode i male listiće matičnjaka. I bila sam veoma zadovoljna na kraju.
Sastojci:
Za šlag:
240 – 350ml slatke pavlake
4-5 kašika šećera u prahu
Baterskoč preliv (Butterscotch sauce):
Priprema:
Zagrejte rernu na 175C (350F). Najbolje da patišpanj pečete u staklenom ili keramičkom sudu dimenzija 20x30cm.
Pomešajte prosejano brašno sa praškom za pecivo, i tome dodajte soli.
Mikserom umutite omekšao puter i šećer sve dok ne dobijete ujednačenu kremastu smesu. Dodajte žumanca i ekstrakt vanile sve vreme mešajući. Postepeno dodavajte brašno.
U drugoj većoj posudi umešajte belanca dok ne dobijete čvrst sneg. Na kraju umešajte ulupana belanca u prvu smesu, i to varjačom, iz tri puta. To se radi da bi se dobilo rastresitije testo.
Smesu stavite u pleh, koji ste predhodno namazali puterom i posuli prezlama, i pecite oko 25 minuta. Kad je patišpanj gotov ostavite ga da se ohladi, i čačkalicom ili viljuškom ga izbockajte dobro.
Pomešajte kondezovano, ispareno mleko, slatku pavlaku i obično mleko i time prelijte patišpanj. Stavite kolač u frižider da prenoći. Za to vreme testo će da upije mleko, ali ne skroz.
Sutradan napravite šlag od slatke pavlake i šećera, i njime premažite kolač. Isecite kolač na kocke. Prilikom serviranja, pospite kolač zagrejanim baterskočom koji se pravi na sledeći način.
U šerpici zagrejte tamni šećer, puter, 60ml slatke pavlake i so. Promešajte i kad dobijete ujednačenu smesu ostavite je na vatri da se krčka 3 minute. Sklonite sa vatre sos, dodajte mu preostalu slatku pavlaku, 90ml, i ekstrakt vanile.
Ovaj članak je objavljen u septembarskom broju magazina Mezze. Iz mnogo razloga želela sam da se nađe i na mom blogu.
Kao i svaki gasarbajter kad konačno obilazi svoj houmlend njegov boravak počinje gastro avanturom u velikom stilu. Jedva što smo sleteli avionom kad nas je dočekala velika gozba sve sa tortom. Hrana samo pristiže, potpuna razneženost posle prvog gutljaja domaćeg soka od višnje na rastvaranje. Ništa se nije promenilo, mislite u sebi, ali kasniji izlazak u grad vas uverava u nešto sasvim drugo.
Primećujete da se ionako velika ponuda pekara multiplikovala, sad su počeli i kafu tu da prodaju. Puno ima i malih prodavnica, čak i u njima sad prodaju peciva. Mesta sa brzom hranom su na svakom koraku, i po pravilu tu ima najviše ljudi, zato ne čudi što nacija više ne izgleda tako vitko, mada to je i dalje daleko od onoga što viđam u Americi.
Puno novih restorana se otvorilo, i iskreno, super izgledaju. Mislim da je to najlepše što Beograd trenutno može da ponudi. Vrlo su maštoviti, hrana je dosta dobra, i cene su veoma prihvatljive za nekog ko dolazi sa strane.
Na prvom izlasku smo se zadesili na Savamali, čula sam da je to postalo popularno mesto za izlazak. Nešto me nije ostavio pod utiskom onaj stari deo, nekako i dalje loše izgleda, ali onaj deo tik uz Savu, gde su ranije bili nekakvi magacini, mi se dosta svideo. Nije baš bilo lako da se odlučimo gde ćemo da odemo, jer svi restorani izgledaju isto, ali smo otišli u mesto koje se zove Sofa, jer imaju domaću pastu a ona nam se baš jela. Hrana (Pasta sa tartufima i Pasta sa teletinom i vrganjima) i usluga su bili dobri, pasta doduše suviše al dente, ali dezerti su ipak bili najbolji (Mus od lešnika i Korpica sa maskarpone kremom i voćem). Inače, tu je i Ambar, isti onaj restoran u koji smo išli na Kapitol Hilu, u Vašingtonu.
Hteli smo da probamo i neko old skul mesto, i bili smo veoma iznenađeni saznanjem da državni restorani još uvek postoje, završili smo u restoranu Doma vojske Srbije, u Zemunu. Ne znam, ali kad sam ugledala kolica, koja je gurao konobar, sa pastrmkom na žaru, šopskom salatom i lučanom ljutom paprikom, neka trenutna toplina i zadovoljstvo su me preplavili. Da, jeli smo i teleću čorbicu. Šta da kažem, neprocenjivo iskustvo. Tu blizu, kod zemunske pijace, sam primetila restoran Ćiribu–Ćiriba, služe iznutrice, između ostalog sušena svinjska crevca sa podvarkom, moje omiljeno jelo koje nisam jela godinama, ali na veliku žalost nisam uspela da odem tamo.
Kad smo kod starih mesta na hotelu Moskva su probili nekakva monumantalna vrata sa stepeništem. Jela sam njihov popularan kolač, Moskva šnit, i opet, po ko zna koji put, shvatila da se tamo ne ide zbog kolača nego zbog lokacije i pogleda. Isto važi za razne kafee u kojima smo bili, pogotovo posle boravka u Italiji, ukus kafe je uglavnom bio osrednji, trebalo je da naručujem samo tursku kafu. I sad razumem zašto više ne pijem neskafu.
Ada je leti zaista divno mesto, posebno makiška strana. U vreme kad sam ja bila tinejdžerka to je bila divlja obala sa jednom česmom i jednim prodavcem kokica. Sad tu postoji ogromna ponuda restorana i kafea, i ne morate da se zlopatite na peškiru i da vas žulja kamenje. U kafeu Bikini sam pila kapućino uz kruške i šljive iz bašte mojih roditelja, neprocenjivo, a u Smokovici sam jela Streusel Cake sa jabukama, sve sa kuglom sladoleda. Bila sam zapanjena da imaju u ponudi tako tipičan američki dezert, morala sam da ga naručim da vidim da li je to to, i jeste.
Onda sam jedno veče završila u restoranu Passangers Bar, na Dorćolu. Muž je tu imao večeru sa svojim društvom, kaže da je hrana bila odlična, i taman da krenemo kad neki mladić, koji tu radi, ubedi me da naručim dezert, kaže ja ću da izaberem umesto tebe, oduševićeš se. Mnogo mi se svideo njegov nastup, rekoh, Donesi. Doneo on kolač i kaže, ne verujem da ćeš pogoditi šta je to, a ja mu kažem, Znam, to je Kolač sa tri vrste mleka, i on se baš iznenadio. Znaš, ja sam jedna iskusna food blogerka, osim toga živim u Americi. Moram da priznam da sam i ja bila veoma iznenađena zato što jedem Tres Leches Cake u sred Beograda. Inače, to je dosta popularan meksički kolač u Americi.
Jedno od mesta koje sam pažljivo planirala da posetim bio je restoran Homa (srpska Noma). Imala sam velika očekivanja, živo me interesovalo kakva izgleda inovativno-minimalistička kuhinja u Srbiji, vebsajt i rejtinzi su obećavali puno. Možda zbog velikih očekivanja, ali mesto me nije ostavilo bez daha. Ne mogu da kažem da je hrana bila loša, daleko od toga, samo nedovoljno dobra za tu cenu. Mislim, bar u Beogradu, možete da mnogo dobro jedete, za znatno manji novac, bilo da je u pitanju hrana domaće ili strane kuhinje. Iskreno, ne znam šta bi prosečnog turistu privuklo da ode na takvo mesto. Ovakve restorane sa popularnim industrijskim dizajnom i sličnom ponudom možete često da vidite u većim američkim gradovima, jedino što je u Homi sve jeftinije.
Super su im hlepčići sa brusnicama, ali humus koji ide uz njih prilično je čudan izbor, pri tome ima zbunjujuć ukus i teksturu, neki namaz sa krem sirom bi bilo mnogo bolje rešenje. Takođe salata sa rukolom i čeri paradajzom u koju su stavili svež ruzmarin, isto je jedan od čudnih izbora. Oboje, i rukola i ruzmarin, imaju vrlo intezivne arome i ja ih još nikada nisam probala zajedno. Za glavno jelo moj muž je imao biftek, ja svinjski vrat sa pratećim sosevima i prilozima, bilo je tu interesantnih detalja kao što su mali paketići blitve punjeni mesom, i meni omiljeni pire od paškanata, ali sve zajedno to nije bilo to.
U tom restoranu smo naučili da sad i u Srbiji postoje male pivare, probali smo jedno njihovo pivo, kao i Pinot Noir vinarije Aleksandrović, koju svi tako puno hvale.
Iako je roštilj dominirao u našem jelovniku tokom boravka u Srbiji, mi smo se zapanjili kada smo u povratku shvatili da nijednom nismo pojeli pljeskavicu, a to nam se već dešavalo. Doduše, ćevape smo probali. Burek, još jedna nedostajuća hrana, nas je pomalo razočarao. Nismo našli dobar burek, a to je onaj što nije ni suv ni masan, kome je kora sa jedne strane vrlo tanka i hrskava, i divno se topi u ustima, a sa druge strane nešto deblja, ali ne previše, ne kao da je guma, da jedva možeš da je žvaćeš. Čula sam da su se pojavili razne vrste bureka, sad postoji i sa šunkom i kačkavaljem, ali meni je i dalje prazan zakon. U lancu pekara Hleb i kifle smo otkrili mnogo novih peciva. Sinu se puno svideo burek, a ćerka je otkrila đevrek i žu-žu. Da, nisu hteli da jedu čokoladne bananice, ni lubenicu ni grožđe zato što imaju koštice, u Americi se prodaju bez koštica. I mnogo su se iznervirli kada su u jednom vračarskom kafeu, Moment, probali kekse sa komadićima čokolade a ustvari nisu imali ukus onih američkih, mada su meni bili super. Zovu se Đavolčići, ili tako nešto.
Organizovali smo i krštenje moje ćerke tokom boravka u Srbiji, i za tu priliku sam imala vrlo jasnu viziju tradicionalne trpeze za taj prilično intiman događaj. Poželela sam celo pečeno prase na stolu zajedno sa pratećom tradicionalnom hranom, gibanicom, sirom i kajmakom, kupus salatom, i slično. Međutim, desilo se nešto vrlo neobično. Ljudi iz pečenjare, kod kojih smo naručili prase, su nas ubeđivali da je bolje da prase ispeku dan pre, da bi se ohladilo, i hteli su da ga iseku, kažu, tako svi rade. Pomislila sam u sebi, zar je moguće da više niko ne želi celo pečeno prase na svojoj trpezi, i to toplo, šta, zar je toliki problem iseći mlado prase, zar to nije nešto najtipičnije za našu kuhinju? Srećom, ispalo je kako smo planirali. Naravno, prase je bilo zvezda gozbe, postavili smo ga u divan izdužen zemljani sud, sve sa jabukom, deca su bila neizmerno uzbuđena i odmah su navalila da ga jedu.
Bili smo i na dva interesantna mesta u okolini Beograda. Jedno je Bojčinska koliba, ili koleba, kod sela Progar, i tu smo jeli riblju čorbu od 100 dinara, za nepoverovati. Posle duge vožnje biciklom po najvećoj vrućini, super smo se osećali u hladu šume u kojoj je restoran smešten. Mesto je zanimljivo, ima taj etno fazon, i hrana je dosta dobra. Tu je i mala farma svinja sorte mangulica od kojih u restoranu prave kobasice.
Posle mog boravka u Srbiji, nekako mi je najveći utisak da se uticaj američke kuhinje baš proširio, eto kako izgleda globalizacija na delu. I ne mislim da je to nešto loše, nego je neobično. I nije da to važi samo za restorane po Beogradu, nego isti osećaj se ponavlja kad odete kod nekoga u goste a on vam servira tursku kafu sa mafinima.
I moram na kraju da pomenem još neka divna gastronomska otkrića u kojima smo tako uživali a to su: Marijina orahovača, Sandrin kolač sa višnjama, Zlatkova kajsijevača, Lucijine pogačice sa dimljenim kobasicama i sirom, i mamine projice sa blitvom.
Jedna od onih fatalnih kombinacija u kuhinji – dimljene kobasice i brokoli rab. Došla iz Italije. Pre recepta slede dve priče, jedna o brokoli rabu, verujem da dosta ljudi nikad nije čulo o ovom zelenom povrću, i druga o mestu, nedaleko od moje kuće, gde se prave i prodaju kobasice koje su završile u ovom jelu.
Na zidu vise sušene kobasice, u vitrini se čuvaju sveže, a tu su još i kupus ribanac i teglice rena, ah, kakvo istočnoevropsko iskustvo. Kad bolje razmislim kobasice su popularne svugde u Evropi, nekako su neizostavni deo evropske kulinarske kulture. Sasvim je normalno što me toliko privlače, kao i sve one koji su došli iz old world, što bi rekli Amerikanci. Kao što vidite umetnost pravljenja kobasica se nije zadržala samo u Evropi, već se proširila i na druge kontinente.
Sastojci:
3 srednja klipa kukuruza
1 srednja zukini tikvica
1 srednja žuta tikvica
2 mlada luka, iseckana, ili jedan srednji crni luk + 2 kašike iseckanog vlašca
10 listova svežeg bosiljka
2 jaja
100g brašna
1/2 kašičice soli
1/4 kašičice mlevenog bibera
Ulje za prženje
za avokado krem:
1 zreli avokado
1/2 šolje pavlake
1 kašičica soka od limete, može i limun
So i biber prema ukusu
Bosiljak za služenje
Priprema:
Oštrim nožem skinite zrna sa kukuruza, stavite klipove uspravno pa ih trimujte nožem.
Izrendajte tikvice, sve sa korom, ostavite 10 minuta da ispuste tečnost, zatim ih rukama iscedite.
Kukuruz i tikvice pomešajte sa iseckanim bosiljkom i lukom, umućenim jajima, i brašnom. Ukoliko je smesa suviše retka dodajte još brašna. Na kraju dodajte so i biber.
U šerpici zagrejte ulje, oko tri prsta duboko, na srednje jakoj vatri. Kad je ulje dobro zagrejano, ubacujte pljeskavice kašikom i pržite ih sa obe strane dok ne potamne kao na slici. Kada su gotove ređejte ih na papirnati ubrus da se ulje ocedi.
Dok pržite pljeskavice napravite avokado kremu tako što ćete umutiti avokado, pavlaku i sok od limete. Tome dodajte so i biber prema ukusu.
Služite tople pljeskavice sa avokado kremom i iseckanim svežim bosiljkom.
Ko prati moje blogove zna koliko volim voće u kolačima, što ga više ima, to bolje. Otuda ne čudi moja ljubav prema američkim slatkim pitama, krispovima, kramblovima, koblerima kao i za našim slatkim pitama sa voćem.
Takođe, ima jedna kombinacija od koje mi uvek pođe voda na usta – šljive i čokolada. Već sam zaređala puno recepata na blogu sa ovom kombinacijom, pada mi na pamet Majina čokošljivopita, Džem od šljiva sa čokoladom, Kuglice od suvih šljiva i čokolade, i evo još jednog.
Ima još jedna stvar koju puno volim a to su gotove kore.
Naći dobre kore kao i napraviti dobar kolač sa njima uopšte nije lako, iako tako ne izgleda na prvi pogled. Više se ne sećam kakve su kore kod nas, čini mi se da su se ranije kupovale samo na pijaci, ove u Americi su vrlo problematične. Danas ih je lako naći u bilo kom supermarketu, u delu sa smrznutom hranom, kao i naravno u radnjama sa našom robom. Tako zamrznute mogu dugo da stoje, ali ako hoćete da ih koristite najbolje da se odmrznu preko noći u frižideru, a onda neka budu još dva sata na sobnoj temperaturi. Mada nekad ni to nije dovoljno da dobijete nezalepljene kore.
Korišćenje gotovih kora u Americi je došlo preko grčke kuhinje, zato ne čudi da najviše kora proizvode Grci, ovde se one zovu phyllo dough. Dostupne su uglavnom tanke kore, a neki proizvođači ih prave u raznim debljinama, samo što je veoma teško naći na jednom mestu veći izbor. Debele kore za naše slane pite je gotovo nemoguće naći.
Pored toga što mrzim kad se zalepe, postoje još dve stvari koje me izbezumljuju: umeju da budu pomalo slatke, vrlo malo, ali dovoljno da mi naruši ukus gibanice, i proizvođači stavljaju dosta gustina između kora, da se ne bi zalepile, a on se da osetiti u kolaču.
Kad povežete sve tri pomenute stvari koje volim, voćni kolač, kombinaciju šljiva i čokolade, i gotove kore, dobijate uspeo eksperiment – Pitu od šljiva i čokolade.
Na slici iznad su šljive u bašti mojih roditelja. Ove godine su baš dobro rodile, biće i za džem a i za rakiju.
Priprema:
Ukoliko su kore bile u frižideru ostavite ih 2 sata na sobnoj temperaturi.
Zagrejte rernu na 205C (400F). Pripremite veliki pleh.
U veći tiganj ili šerpu kuvajte par minuta iseckane šljive sa šećerom i 30g putera. Na kraju dodajte cimet, oraščić, rum i čokoladu. Probajte smesu i stavite još šećera ili začina ukoliko mislite da fali. Čokolada bi trebalo da se istopi.
Izbrojte listove kora pa ih podelite sa četiri, da vidite koliko ih ide u svaku rolnu. Na radnoj površini ređajte listove kora, svaku ćete premazati otopljenim puterom, koristite široku četku, i posuti sa malo griza ili hlebnih mrvica. Na kraju dodajte četvrtinu smese sa šljivama preko 2/3 kore, nemojte da ih stavljate blizu ivice kora jer će da iscuri tokom pečenja. Zarolajte kore dužom stranom, i prebacite rolnu u pleh koji ste predhodno namazali puterom, ili obložili papirom za pečenje. Isto sve ponovite sa preostalim sastojcima. Na kraju kada ste sve četiri rolne smestili u pleh premažite ih preostalim puterom.
Pecite pitu oko 25 minuta, dok gornja korica ne dobije zlatnu boju.
Servirajte pitu ohlađenu i posutu šećerom u prahu.
Ne, leto još nije završeno. Ima još dosta vremena da se igramo sa mirisnim začinskim biljem iz bašte.
Pošto mi je Puter sa začinskim biljem, jedna od omiljenih stvari, probala sam da sličnu mešavinu bilja pomešam sa kozijim sirom, i rezultat je bio dosta dobar.
Zaista odličan izbor za predjelo, ili užinu. Najbolje da ih služite uz prepečen hleb ili topla pohovana jela.
Pomešajte omekšali koziji sir sa preostalim sastojcima, pokrijte posudu i stavite je u frižider da se sir malo stvrdne.
Zatim, izvadite sir i od njega napravite 8 loptica veličine oraha. Nauljite ruke pre nego što počnete da ih pravite. Loptice stavite na papir za pečenje, zatim ih poklopite još jednim listom papira. Na to stavite drvenu lopaticu i pritisnite sve, tako ćete od loptica da dobiti medaljone. Čuvajte ih u frižideru, a pre služenja ih ostavite na sobnoj temperaturi da omekašaju.