Bečka šnicla (poseta Salcburgu)

Napraviti bečku šniclu u Americi nije uopšte lak izazov! Najpre ovde teletina nije tako mlada i ukusna kao kod nas, a nije ni lako naći teleće kotlete, koji su inače skupi. I skoro je nemoguće naći velike komade kotleta, tako da bečke šnicle ne izgledaju moćno kao one koje prekriju ceo tanjir. Za to imam mali trik – spojim dva-tri komada tako što ih udaram kuhinjskim čekićem (bodljikavom stranom).

A dobro spremljena bečka šnicla je zaista poseban gurmanski ugođaj, u to sam se uverila prilikom nedavne posete Austriji. Najbolja je kada je velika a tanka, nije puna ulja, hrskava je spolja, a mekana iznutra. Videla sam da je prave i sa svinjetinom, čak i piletinom, ali ja bih se držala teletine. Na kraju tako se originalno pravi bečka šnicla.

Nemojte da očajavate ako vam ne ispadne baš kao u restoranu, to je skoro pa nemoguća misija, ima dosta razloga zašto je to tako, ali one napravljene kod kuće mogu da budu sasvim dobre. Zamislite samo nedeljni porodični ručak sa bečkim šniclama, ima li šta lepše od toga. Inače, šnicle od bilo kog mesa (ovde je odličan recept za pileće šnicle) su mnogo ukusnije kada se pohuju, tako da se često porodično složimo oko toga da bi trebalo da ih češće spremamo.

Pre recepta je kratka foto šetnja Salcburgom, a ne Bečom, u kome sam skoro boravila. Tu sam videla restorane koji su se specijalizovali za pravljenje bečke šnicle, pa su čak stavili kuvare u izlog da narod vidi kako se one pripremaju. Meni se to veoma dopalo. Osim toga Salcburg je divan grad, čak i zimi, uživala sam u boravku u njemu.


Poseta Salcburgu

U Salcburgu nismo dugo boravili, ali i tako kratka poseta mi je veoma prijala. Mislim da je boravak od 2 dana dovoljan da posetite važna mesta. Iako je prošao Božić, atmosfera je i dalje bila praznična, božićni market je i dalje radio, i bilo je dosta turista iz raznih delova sveta.

Pre nego što počne šetnja da vas podsetim da je ovde sniman čuveni film Moje pesme, moje snovi. Gledala sam ga u avionu dok smo se vraćali u Ameriku, i uverila sam se ponovo da je klasik sa razlogom. Džulija Endrjuz je čarobna u njemu. Inače, taj film je rađen po istinitoj priči – von Trapp porodica je uspela na kraju da prebegne iz Austrije u Ameriku, i do kraja života su se profesionalno bavili pevanjem, imali su koncertne ture širom zemlje.

U starom jezgru Salcburga se nalaze najvažnija mesta za posetu – katedrala, utvrđenje sa dvorcem, Hohensalzburg, božićni market, Mocartova rodna kuća, Mirabel palata sa vrtovima, i glavna trgovačka ulica Getreidegasse. Glavna železnička stanica nije toliko daleko, možete peške ili taksijem da dođete do starog grada. I uopšte, Salcburg se lako savladava peške.

Božićni market je vrlo lep, štandovi su simpatično dekorisani, i svašta lepo može da se kupi i proba. Tu mogu da se nađu omiljene srednjeevropske poslastice: perece, liciderska srca, knedle, šaum role, itd. Videla sam i popularne kurtoš kolače (chimney cake), koje sam skoro prvi put probala u životu, i to u Baltimoru, u novootvorenoj mađarskoj pekari, i baš su mi se svideli. Kupili smo jednu perecu sa marcipanom, koja je bila toliko velika da smo je jedva porodično savladali.

Arhitektura u Salcburgu je izrazito barokna i vrlo lepa na oko. U turističkom delu se nalazi dosta trgova, fontana, spomenika, kao i lavirint šarmantnih uskih ulica sa brojnim pasažima. Ono što je posebno lepo jeste karakteristična dekoracija iznad radnji i restorana pravljena od kovanog gvožđa. Pogled u tim uskim ulicama se često nastavlja na utvrđenje koji se nadvija nad gradom. Nažalost, nismo ga posetili. Boravak sa decom često ima svoje limete.

Tu je i katredala u kojoj je u vreme naše posete bila služba pa je sve izgledalo vrlo praznično. Bila je prepuna turista.

Kroz grad prolazi reka Salzach, koja je služila u prošlosti za transport soli i po tome je dobila ime, kao i sam grad. Kada pređete reku pruža se živopisni pogled na stari deo grada načičkan tornjevima mnogobrojnih crkvi.

Kad smo kod Mocarta koji je prva asocijacija na ovaj grad, samo smo prošli pored njegove rodne kuće i slikali se. Pokušavala sam da prenesem svoj entuzijazam na decu, ali bezuspešno. Mocart je jedan od moljih omiljenih kompozitora, često vikend započinjem pločom sa njegovim uvertirama. Jedan od mojih malih radosti je što sam uspela da nateram ćerku da peva za neko takmičenje moju omiljenu ariju L’ho perduta iz opere Figarova ženidba; to je i jedina opera koju znam od početka do kraja, jer sam je slušala hiljadu puta kao da je u pitanju rok album.

Mocart kugle se prodaju na svakom koraku, individualno ili u raznim pakovanjima, što ne iznenađuje jer su upravo ovde počele da se prave. Sastoje se od slojeva marcipana od badema i od pistaća koji okružuju centar od čokolade i lešnika (đanduje), i pokriveni su glazurom od tamne čokolade. Ako vam treba recept, možete da ga nađete ovde.

Promrzli, umorni i gladni od šetnje jedva smo uspeli da nađemo restoran sa praznim stolom. A bilo ih je puno, i mamili su svojim izlozima obećavajući ukusnu hranu i prijatan enterijer. Tako smo nabasali u nekom pasažu na kiosk naše hrane koji se zove Valter. Kasnije sam saznala da je ovde poveća balkanaska dijaspora. Restoran u kojem smo se našli bio je kao neki lavirint sa brojnim sobama, i kad sam ugledala predivne kaljeve peći, rastopila sam se momentalno.

Malo sam bila iznenađena kad sam videla da služe pitu sa sirom i spanaćem i pitu sa pečurkama, a mislila sam da samo mi to pravimo, i morala sam da to probam. Kao što vidite služe ih uz neobične priloge.

Mirabel palata kružena zanosnim vrtovima je bila mamac za turiste. Mogu da zamislim kako lepo izgleda leti.

Od svih radnji najviše su mi se dopale one sa tradicionalno austrijskim proizvodima, kao što su recimo ova lovačka radnja sa oružjem i butik sa tradicionalnok nošnjom. Takođe, ugledala sam štand gde se prodaje pečeno kestenje; to mi tako nedostaje.

Iz Salcburga smo uzeli voz do Minhena, tu smo preseli i uzeli voz koji nas je odveo dalje, do Lajpciga, grada u kome smo boravili sledećih nekoliko dana.


Bečka šnicla


sastojci:

4 velikih telećih kotleta (što većih)

So i biber prema ukusu

100 g brašna

1 1/2 šolje prezli

2 krupna jajeta, umućena

Ulje za prženje

za služenje:

  • pomfrit, ili krompir iz rerne, ili pire krompir
  • zelena salata
  • kriške limuna

priprema:

Stavite po kotlet između dva lista plastične folije, pa na dasci za seckanje tucite meso kuhinjskim čekićem dok ga ne istanjite na 3-4 mm debljine. Svaki komad mesa natapkajte papirnatim ubrusom, zatim utrljajte so i biber.

Pripremite tri plitke posude: u jednu stavite brašno i prstohvat soli, u drugu, stavite umućena jaja, i u treću posudu stavite prezle.

U dublji ili tučani tiganj zagrejte tri prsta ulja na srednje jakoj vatri (6/10).

Uzmite jedan kotlet i uvaljajte ga najpre u brašno, zatim otresite višak, i drugom rukom ga umočite u umućena jaja, onda opet prvom rukom ga uvaljajte u prezle, i stavite u dobro zagrejano ulje da se prži. U tiganju mora biti dovoljno ulja da bi meso “plivalo” u njemu i lepo se ispržilo. Tokom prženja dodajte još ulja ako je potrebno. Meso pržite sa obe strane, dok ne dobijete zlatnu smeđu koricu. Kad su šnicle ispržene stavite ih na papirnati ubrus da se ulje ocedi.

Šnicle služite odmah uz unapred pripremljen pire krompir, ili prženi kroompir, kao i zelenu salatu.

Napomena: ja sam koristika panko prezle za pohovanje šnicli (krupne hlebne mrvice), obične prezle su bolje.

Continue Reading

Zimovanje u austrijskim Alpima

Alpi

Otkako sam naučila da skijam i zaljubila se u taj sport, a to je bilo pre par godina, maštala sam o odlasku na Alpe. Opet, nisam ni slutila koliko će mi se dopasti dramatični pejzaži uokvireni planinskim vrhovima, pitoma sela sa kućama u tradicionalnim stilu, široka polja pokrivena slanom, krave koje se sunčaju na zimskom suncu, probijanje kroz maglu/oblake na putu, zagojene mačke po poljima koje love krtice, svedena i otmena božićna dekoracija po trgovima malih uspavanih gradića, gusto zimzeleno drveće sa granama koje se povajaju pod snegom, odlična jaka hrana servirana u simpatičnim gostionicama na skijalištima i vožnja gondolom sa prelepim pogledom na sela u podnožju. Što bi ovde rekli to je bio huge upgrade od zimovanja u Americi, koje ume da bude značajnije skuplje.

Pripreme za putovanje

Ipak, put u Austriju zimi iz Amerike nije tako jednostavan. Prethodilo je dugo planiranje kojim se bavio moj muž; imam neverovatnu sreću da sam udata za organizacionog maga. Kao i uvek na našim putovanjima, zahvaljujući dobro isplaniranom svakom detalju, a na zimovanju može puno toga da krene naopako (već imamo iza sebe dva otkazana zimska putovanja), mogla sam da se lepo opustim i uživam. Izabrala sam da na putu čitam knjigu Magelan, Štefana Cvajga. Već sam skoro čitala njegovu knjigu Beware of Pity, i veoma mi se svidela, uz to sam htela da to bude delo austrijskog pisca. Nažalost, nisam stigla da posetim njegovu kuću kada sam boravila u Salcburgu, tu je proveo poveći deo svog života. Magelan je vrlo zanimljiva knjiga o čuvenom moreplovcu, koji je uz puno poteškoća, i uz neverovatnu istrajnost i odlične organizicione sposobnosti, uspeo da ostvari svoj neverovatan poduhvat. Pažljivo je birao svoju posadu, opremu za brodove, zalihe hrane i svakakve potrepštine kao što su recimo ogledala za domoroce u egzotičnim zemljama kojima je to bio dragocen predmet, i na kraju je poveo sa sobom hronologa koji je imao zadatak da zabeleži njegove poduhvate. Priznaćete vrlo važan detalj. I ja se ponekad osećam kao hronolog – pišući putopise i praveći fotografije, ja u neku ruku beležim sve one lepo isplanirane detalje moga muža, koji mene podsećaju na umetnička dela.

Šalet

Recimo, šalet koji je muž izabrao je bila savršena kuća za naš odmor. Ogromni prozori kroz koje se vide brojgelovski pejzaži, drveni enterijer, sve udobno i funkcionalno opremljeno sa puno ukusa. Čak nas je dočekala i ukrašena jelka. Kuća je imala i saunu, u kojoj sam provela tek ukupno deset minuta, jer je u kući bilo vrlo toplo. Najlepši deo je potok koji prolazi pored kuće; zvuk žuborenja vode, koji može da se čuje noću, je nešto neizmerljivo prijatno. Slagalica od 2000 delova je okupirala moj život tih sedam dana provedenih tamo. Bila je izuzetno teška, progres je bio spor, pa ju je na kraju muž lepio selotejp trakom, i tako smo je doneli kući u Ameriku, da bude završena. Naravno da se desilo porekletsvo većine slagalice, zafalio mi je jedan komad, koji se sigurno zagubio na šarenom tepihu u Rusbahu.

Druženje je najlepše

Na zimovanju smo bili sa porodicom rođaka moga muža, i to je zapravo bio najlepši deo našeg putovanja. Druženje sa dragim ljudima koji žive daleko od nas, bezbrojni razgovori, slaganje slagalice, skijanje, šetnje, odlasci na ručak u gostionicu, i kuvanje – to je bio moj omiljeni deo. Kao i uvek, hrana, njena nabavka, priprema i gustiranje, donela nam je dosta radosti i zabave; spremali smo juneći i segedinski gulaš, podvarak, kobasice, pečenicu iz rerne, testeninu u bolonjeze sosu, prokelj i krompir iz rerne, palačinke, i tim redom. Gledali smo da svom snagom upijemo ukuse srednjoevropske kuhinje, koji su tako bliski domaćoj kuhinji i koji savršeno odgovaraju zimskoj sezoni. Da ne pominjem moje oduševljenje od obilja kvalitetnog sušenog mesa koje je teško naći u Americi.

Austrijska kuhinja

A austrijska kuhinja, iako su ljudi zaboravili da je cene i više nije u modi, je itekako vredna pažnje. Oduševile su me razne knedle, naročito Germknödel, carska cepkane palačinka (Kaiserschmarrn), krofne punjene džemom, i sos od vanile koji se služi svuda, pa i uz štrudlu od jabuka. Zatim, sitna testenina služena uz sir i hrskavi luk (Käsespätzle). Naravno da smo jeli i bečku šniclu, koja kad se lepo pripremi ume da bude vrhunski ugođaj. Tu su i razne bistre supe služene sa knedlama sa mesom ili čak džigericom (Speckknödelsuppe i Leberknödelsuppe). I da, neverovatano je koliko je austrougarska kuhinja imala uticaja u Srbiji, i to ne samo u Vojvodini.

Ipak, čini mi se kad su u pitanju dezerti, austrijska kuhinja briljira. Ko može da odoli štrudli sa jabukama, ili onoj sa makom, buhtlama, knedlama sa šljivama, lincer kolačima, kuglofima, Zaher torti, Gustav Klimt torti, a rekla bih i da je kolač na kukuruzovini sigurno neka varijanta njihovih šaum rola.(Ha, nemam tako malo recepata na blogu iz austrijske kuhinje!)

Takođe, bila sam iznenađena koliko nemačkih reči smo usvojili u srpskom jeziku. Učila sam nemački u školi, i jedva nešto zapamtila, ali mi je bilo zanimljivo da se podsetim nekih reči i izraza. Uspela sam čak da nabavim hanzaplast brenda Hansaplast!

Skijaške gostionice

Samo kad pomislim na ovdašnje skijaške gostionice, neugledna mesta gde se služi preskupa džank hrana, austrijske gostionice su izgledale kao super luksuzna mesta. Pored sjajnih lokacija sa divnim pogledom, enterijer im je bio sjajan, obično tradicionalan, sa puno zanimljivih detalja, ali nije bio uopšte pretenciozan. Hrana je takođe bila baš kakva treba da bude za skijaše. Meni su bile najviše interesante terase na kojima su gosti mogli da se sunčaju uz hranu i tople napitke. Jedino je muzika umela da bude bezveze, neki iritantan nemački tehno.

Bila je jedna simpatična gostionica sa enterijerom koji me je toliko podsetio na naše starinske kuće ispunjene raznim ručnim radovima, od izvezenih poruka na platnima koje su visile na zidovima do heklanih bordura, da me je momentalno preplavila slatka nostalgija.

Skijanje

Nije nas dočekalo puno snega kad smo došli, glavna sezona skijanje je ionako krajem januara i početkom februara. Ipak, nije bilo tako strašno. Jednog dana smo otišli u skijaški centar Obertauern, koji je na višoj nadmorskoj visini, on je nudio mnogo više staza sa skijanje. Ispostavilo se da su alpske skijaške staze izazov za mene, pre svega zbog vrlo strmih delova, pa sam uzela par časova skijanja, koji su mi dosta pomogli. Prilično sam unapredila paralelno skijanje, jedino ume da bude čupavo kad je vrlo strm spust, sa dosta leda i nanosa snega. Iako sam u početku dosta padala, moja želja da skijam se nije smanjivala, što mi je i dalje velika misterija. Čak i kad sam padala, pošto bih se uverila da sam ok, nisam skidala osmeh sa lica. Valjda me je to vraćalo u detinjstvo. Inače, moja idealna skijaška staza je duga, sa dosta krivina i sa ne tako strmim padovima. Mada bilo je dugih staza, kad se na kraju spustiš dole u selo, duša ti bude u nosu, a kukove ne osećaš.

Prvi put sam se vozila gondolom, i za mene je to bio mnogo lepo iskustvo.

Obertauern

Saonice sa konjima

Naš boravak je zaista podsećao na svima omiljeni božićni video Last Christmas, sve stavke smo čekirali, čak smo imali i sneg za ovdašnje Badnje veče. Ipak, jedino što nismo uspeli da realizujemo jeste planirana vožnja saonicama sa konjima. Sad ću vam priznati, to je moja smešna fantazija koja mi se često javlja kada pokušavam da zaspim. Zamišljam kako se vozim saonicama sa konjima vraćajući se sa nekog bala – predrevolucionarna Rusija, zima sa puno snega, ja umotana u neku bundu, sa šubarom i rukama u mufu, noge mi greje zagrejana cigla. Nažalost, nije bilo dovoljno snega za ostvarenje moje fantazije.

Austrijska sela

Još kako smo počeli da vozimo iz Salcburga ka Rusbahu, a to taje sat i po vremena, uživala sam u selima načičkanim pored glavnog puta. Izgled kuća nije uniformisan, one su često asimetrične, imaju dosta dodataka, nekada su im fasade u ekcentričnim nijansama zelene i žute. Preovlađuju drvo kao materijal, najupečatljivije su terase od drveta, često izrezbarene. Sela su obično smeštena u dolinama u kojima se nalaze rečice. Iako su Austrijanci katolici, njihove crkve ovde imaju sveden stil koji podseća na protestanske crkve, što zbunjuje. Verujem da je ovde lepo provesti i leto.

Ovdašnji ljudi su ljubazni, vole da ćaskaju, engleski im je dosta dobar. Najviše sam komunicirala sa instruktorima skijanja. Judit, koja živi u Rusbahu, ima 25 godina, i već petu godinu zna samo za zimsko doba godine. Kad je u Evropi leto, ona radi kao instruktorka skijanja u Australiji, gde je zima, nedaleko od Melburna. Zanimljivo!

Banja

Posle Rusbaha otišli smo u obližnju banju – Bad Vigaun i tu proveli jednu noć. Mislim da je banjska voda dobra protiv išijasa i sličnih problema, tako da je bila ispunjena starijim svetom, od kojih su neki bili poreklom sa Balkana. Bilo mi je slatko kad sam u prolazu čula razgovor na našem jeziku o operacijama i drugim zdravstvenim problemima. U bazenu sam boravila samo u najtoplijoj vodi, nisam se usudili da boravm u spoljašnjem bazenu, mada smo u nekom trenutku hodali napolju u bade mantilima tražeći naše sobe.

Nikada neću zaboraviti našeg konobara koji nam je služio večeru i doručak, mladića sa najumilnijim glasom na svetu, nežnim manirima i simpatično zbunjenim ponašanjem. Kaže, tu je na praksi. Pošto smo bili jedini gosti van pansiona, malo smo uneli haos u njihov uhodani banjski život. Posle doručka, spremili smo stvari, i kolima se odvezli do sledeće destinacije, Salcburga, pre našeg odlaska u Nemačku gde smo proveli sledeću polovinu našeg odmora.

Continue Reading