Kiš Loren je klasik kojem se uvek rado vraćam. Prošle nedelje sam ga pravila čak dva puta, prvi put za branč sa prijateljicom (odlična ideja), a drugi put jer mi se toliko svideo onaj prvi pa sam morala ponovo da ga napravim.
Ima jedan element kod kiša koji često ljude obeshrabruje da ga spreme a to je kora. Možete kiš da spremite i bez nje (vidi ovde kako), ali prhka korica daje lepu teksturu, plus je ukusna jer se sprema sa dosta putera. I iskreno, njena priprema nije toliko zahtevna, iako tako izgleda. Ovog puta sam testo preklapala par puta, baš kao kod skonsa i brzog lisnatog testa, pa je dobio slojeve i fino je nadošao. To nas dovodi do još jednog malog problema, a to je da morate da ga malo obuzdate tokom prvog pečenja. On se rešava tako što ga pokrijete folijom pa ga ispunite pasuljem, ili još bolje teškim perlama od mermera ili keramike (ima da se kupe, ali ja to nikako da nabavim). Takođe ga izbockajte viljuškom.
Punjenje je ništa drugo do krem od jaja i mleka/neutralne pavlake (custard) kojeg Francuzi koriste dosta i u pripremi raznih poslastica (krem brule, flan, klafuti). U to se stavljaju razni sastojci; kiš Loren se pravi sa proprženom slaninom, mada možete da koristite i šunku. Iako sir nije originalan sastojak, lepši je sa njim, i za tu priliku se koristi švajcarski sir grijer, ili ementaler. Ja sam stavila i malo proprženog luka koji uvek da lep karamelizovani ukus.
Kiš Loren se po pravilu služi uz zelenu salatu, mada ni neka potaž čorba nije loš izbor, recimo ova od pečenih paprika i paradajza. Zaista je idealno jelo za branč.
Iako je kiš Loren nastao u Alsazu, ja sam htela da ga predstavim uz šetnju po francuskim pijacama koje su daleko od te regije. U pitanju su zatvorene pijace, jedna je u fensi kraju Pariza, druga skroz na jugu, u Provansi, tačnije u Avinjonu. Po ponudi hrane vide se regionalna razlika u kuhinjama. Nadam se da ćete i vi uživati u njihovoj lepoti, i nešto novo saznati, baš kao ja, pre skoro dve godine.
Pijaca u Parizu (Marché de Passy)

Trebalo je neko vreme meni i ćerki da peške dođemo do ove pijace, hotel nam je bio smešten nedaleko od Trokadera. Bilo je rano jutro, nismo imali puno vremena jer nam je raspored za taj dan bio gust. Obilazak pijace je bio obavezan, to isto radim ma gde god da putujem, uvek mi pričini veliku radost – vidi pijace u Srbiji, na Azorima, u Firenci, Kalamati, Torontu.
Ima jedna mana takvim radostima, a to je da jedva nešto kupim u njima, pa nekad osetim izvesnu frustraciju.


Ova pijaca je veoma lepo uređena, uglavnom sam slikala stvari koje ne mogu da nabavim kod kuće. Interesantno je kako su u njoj hrabro izložene životinje, kod mene bi to izazvalo veliko negodovanje. Vrlo cenim kod Francuza što pokazuju otpor prema trenutnim modama, i čuvaju svoju tradiciju. O raznolikosti ponude neću ni da pričam.

Iz nekog razloga mene totalno fasciniraju pâté en croûte – možete da ih vidite na levoj slici ispod, koji se sastoje od peciva koje je ispunjeno nečim što podseća na mesni narezak. Moraću to jednom da napravim, kad budem nabavila kalupe za pečenje.


Koziji sirevi su sveprisutni u Francuskoj, i zaista je teško napraviti izbor od tolike ponude.

Bila sam iznenađena kada sam videla da još uvek koriste golubove u ishrani, ali ih razumem. Tu su i punjene prepelice.


Videla sam i nezaobilazne puževe, koje gotovo uvek naručujem kad god se nađem u francuskom restoranu.

Izloženi su i odrani žečevi, pa pileća džigerica, bupci, škembe… sve ono što danas nije cool u ishrani.


Videla sam da prodaju i morke od živine. Ove urolane i obavijene maramicom izgledaju impresivno. Naravno tu su i patke, cele, urolovane, pačija pršuta a i obavezna je njihova vrlo cenjena džigerica.

Nisam sam se puno zadržavala na ribama i morskim plodovima, primetila sam da i ovde vole lososa.
Iako sam ih jela samo jednom u životu, i to odavno, uspela sam odmah da prepoznam žablje batake.
Živina se prodaje na specifičan način, često sa glavom i nogicama. Kad smo naručivali piletinu po restoranima, primetili smo da ona izgleda dosta drugačije od one u Americi, a i ukus joj je superiorniji.




Pijaca u Avinjonu

Pijaca u Avinjonu je imala sasvim drugačiju atmosferu. Isto sam je rano posetila, to je bila moja omiljena samačka šetnja sa foto aparatom. Kao što vidite fasada zgrade u kojoj je pijaca je impresivna. I uopšte, Avinjon je divan grad za posestiti.

Opet gomila sireva, i svaki bih rado probala.
Ovde je sve usporenije i opuštenije, i od ranog jutra ljudi su spremni za ćaskanje, a neki i za ples.


Ono što sam primetila i u drugim delovima Francuske, povrće i voće je tako lepo izloženo. Toliko se pažnje obraća na detalje, sve je pod konac. Uopšte taj estetski momenat, i to u svemu, je nešto tako dirljivo i inspirativno.

Ovde su izložena razna peciva pa možete da vidite njihove varijacije. Pored kiš Lorena tu je i kiš sa prazilikom.

I naravno, svuda su vekne predivnog hleba. Ovaj razgranati se zove pain d’épi, i pravila sam ga.


Ovo majušno pecivo ispunjenom mesom, sa simpatičnim žigom, sam kupila za doručak. Tu su i razne tapenade, tipične za ovo podneblje.


Uspela sam da vidim i provansalsku picu, pisaladijer, sa karamelizovanim lukom i maslinama.

Ove dimljene kobasičice su vrlo slatke, sjajne su za posluženje. Na desnoj slici je ništa drugo do kitnikez (recept je u mom Srpskom kuvaru, str. 200)


I ovde su popularne omiljene mi ostrige kao i razne školjke.


Ribe, škampi i ogromni oktopusi su takođe prisutni.


Ovo mi je omiljena slika, jer nikada nisam videla toliko vrsta mahunarki zajedno, plus divno izgledaju. Ovu dugačku i široku zelenu boraniju sam skoro spremala, i baš mi se dopala. Ovde kod nas uglavnom ima da se kupi samo jedna vrsta boranije, to je ova tanka zelena.

Kiš Loren

sastojci za koru:
170 g brašna + rad sa testom
1/2 kašičice soli
120 g hladnog putera, isecanog na kocke
4 kašika vrlo hladne vode
za fil:
130 g slanine
2 komada ljutike (shallot), ili jedan srednji crni luk, iseckan
130 g švajcarskog sira (Grijer, Ementaler), izrendanog
3 krupnija jaja
180 ml mleka
180 ml neutralne pavlake (sa 36% masti)
1/2 kašičice soli
1/4 kašičica mlevenog bibera
1/4 kašičice muskatnog oraščića, narendanog
za služenje: razna zelena salata, rukola
priprema:
Najpre napravite koru. Pomešajte brašno i so u multipraktiku, pa mu dodajte puter iseckan na manje komade. Pulsirajte dok se ne stvore male gromuljice od putera, oko 15 sekundi. Zatim postepeno dodavajte hladnu vodu, i pulsirajte oko 30 sekundi, dok se testo koliko toliko grupiše, ali ne skroz. Prebacite testo na radnu površinu posutu brašnom pa ga rukama oblikujte u pravougaonik. Presavijte ga na tri dela, kao pismo, pa ga razvucite na manji pravougaonik, presavijte ponovo, i tako još jednom. Za to koristite prste ili oklagiju. Uvijte testo plastičnom folijom i stavite ga u frižider da se ohladi oko 30 minuta.
Za to vreme u tiganju ispržite slaninu dok ne postane hrskava, pa je prebacite na papirnati ubrus da se ocedi masnoća. Kad se ohladi iseckajte je na manje komade. U masti koja je ostala (odstranite višak) u tiganju propržite luk.
U jednoj posudi umutite jaja, pa im dodajte mleko i neutralnu pavlaku, so, biber i muskatni oraščić.
Zagrejte rernu na 190 C (375 F). Uzmite okruglu posudu za pečenje za tartove ili pite, prečnika oko 25cm.
Na radnoj površini, posutoj brašnom, razvucite oklagijom testo u krug prečnika oko 30 cm. Prebacite testo u posudu za pečenje i izbockajte ga viljuškom. Preko testa stavite aluminijumsku foliju, a nju ispunite pasuljem, to će držati oblik kore. Stavite koru da se peče 30 minuta.
Izvadite testo iz rerne i preko njega rasporedite slaninu, izrendani sir, proprženi luk, pa sve to prelijte jajima i pavlakom. Stavite kiš ponovo u rernu i pecite ga oko 30 minuta.
Pošto je ispečen izvadite ga iz rerne i ostavite nekih 20 minuta da se ohladi. Služite ga uz zelenu salatu ili rukolu.























































































































