Ima nešto neverovatno zavodljivo u tradicionalnim italijanskim kolačima u kojima obično dominiraju bademi i citrusi. Sećate li se onog divnog sardinijskog kolača sa rikotom, bademima i pomorandžom? Ovoga puta kao iznenađenje kolaču je dodata tipična namirnica sa ovog podneblja – palenta. Ne sećam se da je moja porodica skoro toliko uživala u nekoj poslastici kao što je ova. Kolač nije duže trajao od jednog popodneva.
Za vikend, išli smo u naše omiljeno pozorište. U pitanju je bila matine predstava, i ovoga puta smo poveli decu sa nama, bilo je organizovano čuvanje dece.
Pozorište je smešteno u jednom vrlo zapuštenom delu downtown-a, u starom centru. Iako su tog dana ucvetale krošnje drveća po gradu delovale tako lepo i skladno, na ulici je vetar raznosio đubre, okolne zgrade su izgledale oronulo i zapušteno, a na ivičnjacima su se mogli videti beskućnici. Kako smo izašli iz taksija, uputili smo se ka ulazu u pozorište, par koraka nas je delilo od potpuno drugačije stvarnosti. Foaje je već bio pun sveta, i sa vrata se mogao osetiti prijatan miris kafe i koktela. Ipak, nedostajao mi je miris parfema, zapravo intezivan miris pomešanih parfema, koji se može osetiti na sličnim događajima u Srbiji. Nedostaje mi čak i raznovrsna publika koja se sreće u srpskim pozorištima, na ovakvim događajima ovde se uglavnom okuplja stariji svet, moj muž i ja uvek imamo utisak da činimo najmlađu publiku. Ranije smo često odlazili na koncerte klasične muzike baltimorskog simfonijskog orkestra, gde je čini mi se publika bila još starija. Nekada mislim da samo zahvaljujući njima ovakva vrsta umetnosti još uvek postoji, ovdašnjim mlađim generacijama to uopšte nije interesantno. Ne, karte nisu puno skupe, koštaju otprilike kao večera u nekom malo finijem restoranu. Pozorišta, kao i slične ustanove, se ovde uglavnom finansiraju iz budžeta grada, kao i mnogobrojnim privatnim donacijama.
Rekla bih da su velike putujuće produkcije, recimo sa Brodveja, mnogo posećenije nego ova manja pozorišta, iako je kvalitet na veoma zavidnom nivou. Programski koncept dosta podseća na naša pozorišta, jedino što ovde predstave traju samo jednu sezonu.
Everyman theatar, kako se zove pozorište, je naše najdraže kulturno mesto, posećujemo ga godinama. Pre se nalazio na jednom drugom mestu, uz njega je tada bila prava palačinkarnica, u koju smo rado svraćali posle predstave (obožavam da jedem street food posle nekog događaja zbog koga sam se posebno sredila, onda kada postoji ozbiljan rizik da uništim garderobu nekom flekom). Nova zgrada koja je namenski pravljena za ovo pozorište je vrlo lepa, moderna i udobna. U foajeu postoji mali bar gde se obično služe kokteli koji imaju neku vezu sa predstavom koja se daje, i ono što je najvažnije iste možete da pijete u gledalištu.
Komad koji smo gledali je bio Dinner with Friends, autora Donalda Margulies-a, njegovo smo jedno drugo delo već ranije gledali. Predstava je reklamirana kao priča koja se vrti oko hrane, a zapravo je bila klasična pozorišna tema o komplikovanim ljudskim odnosima. Veoma mi se svidela. Glumci su, kao i obično, bili odlični (jedna od glumica je učestvovala u seriji the Wire, glumila je ženu gradonačelnika), rotirajuća scenografija je bila impresivna, sve je bilo baš kako treba da bude. Već posle par minuta mogla sam da pogodim da je komad pisan u 20. veku, doduše na samom kraju, jer gotovo sva današnja dela koje imam prilike da čitam ili gledam su previše banalna, isprazna, dosadna i politizovana.
Interesantno je bilo videti kompleksni odnos dva mlađa sredovečna para, dugogodišnjih dobrih prijatelja. To je priča o tome kako često umemo da na prijatelje projektujemo naše vrednosti i naš stil života, jer super je kad smo isti i kad sve radimo zajedno. I kad oni u nekom trenutku pokažu svoju volju i neposlušnost, dešava se nešto slično razvodu. Onda počinje preispitivanje svog života, šta je to uopšte prihvatljiv način života, suočavanje sa krizom srednjeg doba, i slični lomovi. Najbolnije je suočavanje sa istinom, da, neki ljude vole da dominiraju, pa i u odnosima sa prijateljima, osećaju potrebu da nameću svoje stavove i ideje drugima, čak se podsvesno osećaju superiorno zbog neuspeha ovih drugih. Drugi pak se osećaju loše u jednom takvom odnosu, i na kraju požele da se oslobode istog, pronalaze neki novi životni put koji im nije nametnut od strane prijatelja, porodice ili sredine. Postoji i film rađen prema ovom komadu.
E, tokom predstave je zaista bilo priče o hrani, i to onoj italijanskoj, između ostalog se jeo jagnjeći but i upravo ovaj kolač. Pored ukusa hvalili su i to što je bezglutenski (to je valjda bila metafora za snobizam). Već sam osećala zazubice tokom predstave, u kojoj je čak dat i recept, pa sam ga izguglala čim se završila predstava, i odlučila da ga pravim prvom prilikom.
Italijanski kolač od limuna, badema i palente
Sastojci:
180g brašna od badema (kako da ga sami napravite pogledajte ovde)
110g palente (prosejte brašno zbog krupnijih komada)
1 1/2 kašičice praška za pecivo
1/2 kašičice soli
180g putera, na sobnoj temperaturi
150g šećera
1 1/2 kašika izrendane korice limuna
3 jaja, na sobnoj temperaturi
1/2 kašičice ekstrakta badema
Za služenje:
Maline, šećer u prahu
Priprema:
Zagrejte rernu na 175C (350F). Pripremite okrugao pleh prečnika 23cm, obložite ga papirom za pečenje.
U jednoj posudi pomešajte brašno od badema, palentu, prašak za pecivo i so.
U drugoj posudi mikserom mutite omekšao puter i šećer dok ne dobijete kremastu ujednačenu smesu. Tome dodajte izrendanu koricu limuna i ekstrakt badema. Dodavajte jaje po jaje i na kraju postepeno umešajte smesu sa brašnom.
Ovu smesu stavite u pripremljeni pleh i pecite je oko 45 minuta, na srednjoj pregradi.
Kad je kolač gotov, izvadite ga iz rerne, i posle par minuta pažljivo izvadite iz pleha. Služite ga kad se potpuno ohladi uz šećer u prahu i maline.
Slatki greh – tako bi trebalo da se zovu ovi sendvič keksi od lešnika filovani nutelom. Garantuju vrhunski užitak, jedino što posle nema kajanja, jer teško da ćete se zaustaviti na jednom komadu:)
Tako su elegantni, mirisni, i zaista su savršenog ukusa. Prepečeni lešnici i puter neverovatno lepo mirišu, pa još kad prhkom testu dodate kremastu nutelu, to je nešto što mora da se proba. Prosto je neverovatno da tako jednostavni keksi mogu da budu toliko očaravajući. Da imam svoj kafe, ove sendvič kekse bi u njemu služila, sigurna sam da bi se odlično prodavali.
Inače, lešnici i čokolada to je za mene jedna od najlepših kombinacija. Kad odem u obližnju poslastičarnicu, gde prodaju dosta dobar đelato, zna se šta uvek naručujem – gianduja sladoled, koji upravo objedinjuje čokoladu i lešnike.
Gianduja (đanduja) je zapravo čokoladni krem koji je nastao u Italiji, u vreme kada je Napoleon uveo Italiji embargo na kakao, pa su proizvođači čokolade morali da se snalaze, počeli su da joj dodaju lešnike, kojih je na tim prostorima (Pijemont) bilo u izobilju. Po pravilu u gianduju ide oko 30% lešnika. Kao što ste pretpostavili gianduja je majka nutele, koja je čak u početku nosila naziv Pasta gianduja.
Umesto nutele možete da koristite otopljenu čokoladu pomešanu sa malo slatke pavlake ili puterom.
Najpre ispecite lešnike u rerni, 5-8 minuta na temperaturi 175C (350F). Kad se lešnici malo prohlade uklonite ljuske sa njih i stavite ih u multipraktik gde ćete ih samleti.
Pomešajte samlevene lešnika sa belim brašnom, tome dodajte so i prašak za pecivo.
U drugoj većoj posudi mikserom mešajte omekšao puter i šećer dok ne dobijete ujednačen kremastu smesu, tome dodajte žumance i na kraju ekstrakt vanile.
Smesu sa brašnom dodavajte postepeno. Ako nemate jak stoni mikser, najbolje da sve mešate varjačom. Dobićete prilično gustu smesu na kraju. Rukama testo oblikujte u dva diska, uvijte ih u plastičnu foliju i stavite u frižider da se stegnu, oko 30 minuta.
Zagrejte rernu na 175C (350F).
Izvadite jedan disk sa testom i razvucite ga oklagijom na debljinu od oko 4 mm. Uzmite okrugli kalup, prečnika 5 cm, isecajte kolače i stavljajte ih na plitki pleh obložen papirom za pečenje. Pecite kekse oko 8 minuta, dok ne počnu da tamne po ivici, na srednjoj rešetki, na pola vremena okrenite pleh.
Kada su keksi ispečeni ostavite ih u plehu par minuta, i zatim ih izvadite i stavite na rešetku da se potpuno ohlade. Za to vreme oblikujte i ispecite drugu turu keksa, pa treću i četvrtu.
Na kraju ohlađene kekse filujte nutelom. Nemojte da štedite na filu:)
Domaći ravioli su zaista čarobni. Pogotovo ovi punjeni spanaćem, rikotom i pekorinom. Toliko su lepi da kad ih probate potpuno se parališete od eksplozije ukusa, u tim komadima testa su upakovani vrhunski sastojci, sve je u savršenom balansu, bogatog i neodoljivog ukusa.
Mogu da se kupe sasvim pristojni ravioli, ali domaći su ipak nešto posebno. Zapamtite, ma koliko testenina pripremljena kod kuće može da izgleda nesavršeno, ona je mnogo ukusnija od one kupovne. Čak i kad je moja deca prave (oni kao i sva deca obožavaju da razvlače testo i da šire haos oko sebe), neosporno dobro ispadne.
Pošto nije tako lako opisati ceo postupak pravljenja raviola, ja sam napravila video zbog toga, ovde možete da ga pogledate.
Testo za raviole
Mislim da vredi investirati u mašinu za pravljenje testenine, jer kad počnete da radite sa njom i oslobodite se, onda ćete je češće koristiti, makar zbog rezanaca za supu. Razvlačenje testa oklagijom uopšte nije tako jednostavno. Testo za raviole mora da bude tanko, inače se ivice neće dovoljno skuvati. Više o pravljenju domaće testenine očekujte uskoro ma blogu.
Ja sam u ovo testo stavila više jaja nego obično, zato se tako žuti.
Oblikovanje raviola
Ravioli su obično četvrtasti, mada mogu da budu okrugli, ili polukružnog oblika. Ukoliko nemate alatke ili kalupe za njihovo pravljenje, slobodno koristite ono što imate, oštar nož, čašu, omanje kružne kalupe za kolače ili ako imate onaj nož u obliku točka za sečenje testenine. Ja sam tokom boravka u Firenci nabavila ovu posebnu alatku za isecanje raviola, ali sam sigurna da slične stvari možete da nabavite bilo gde.
Fil za raviole
Što se tiče fila tu možete da budete vrlo kreativni, svašta dolazi u obzir, razni sirevi, meso, pršuta, kobasice, razni zeleniš, čak i bundeva. Meni je kombinacija spanaća i rikote sira najlepša, još od onda kada sam pravila njoke sa tim sastojcima. Dodala sam pekorino sir jer mi je on nekako jačeg i oštrijeg ukusa od parmezana, a tu je i izrendana korica limuna koja se savršeno slaže sa preostalim sastojcima.
Obično jedna-dve kašičice fila je dovoljno za jedan komad raviola, meni se lično sviđa kada ima više fila, ali nemojte da preterujete, važno je da fil ne izađe iz testa tokom kuvanja.
Preostali fil iskoristite za pravljenje špageta.
Savršeni domaći ravioli sa spanaćem, rikotom i pekorinom
1 šaka pekorino sira, sveže izrendanog (može i parmezan)
Izrendana korica od pola limuna
1/4 kašičice izrendanog muskatnog oraščića
1 jaje
So i biber prema ukusu
Sastojci za sos:
1 kašika maslinovog ulja
2 kašike putera
Izrendana korica od pola limuna
So i biber prema ukusu
1/2 šake pekorino sira, sveže izrendanog (može i parmezan)
Za služenje:
Svežeg izrendanog pekorino sira ili parmezana
Krupno mleveni crni biber
Priprema:
Najbolje je da pogledate ovaj video kako se prave ravioli, jer je teško opisati postupak rečima.
Najpre napravite testeninu. U multipraktiku, ili ručno, pomešajte sve sastojke: brašno, jaja, so i maslinovo ulje. Kad testo počne da se odvaja od suda, izvadite ga iz multipraktika, oblikujte u disk, pokrijte plastičnom folijom, i stavite u frižider da odmori, oko 1 sat.
Za to vreme napravite fil. U šerpi, ili dubokom tiganju, zagrejte 2 kašike maslinovog ulja na srednje jakoj vatri. Tome dodajte mladi spanać i kuvajte ga dok potpuno ne omekša, dodajte mu soli i bibera prema ukusu, izrendanu koricu limuna, rikota sir, izrendan pekorino ili parmezan, izrendani muskatni oraščić i na kraju jedno jaje. Stavite smesu kratko u frižider da se malo stegne.
Testo izvadite iz frižidera i podelite ga, uzmite jedan deo i izdužite ga, i provucite ga kroz mašinu za pravljenje testenine, na najšire rastojanje koje je označeno sa #0. Prođite kroz taj otvor još jednom, i onda pređite na otvor #1, tu provucite testo dva puta takođe, i tako dok ne stignete do otvore #4 ili #5. Testo ne valja da bude debelo. Sve vreme dok radite sa testom posipajte ga brašnom da se ne zalepi. Napravite nekoliko traka širine oko 15 cm i dužine oko 40cm. Ovo sve možete da uradite i uz pomoć oklagije, jedino što je mnogo sporo.
Kad ste dobili razvijeno testo onda po traci rasporedite fil od spanaća i pekorina u dva reda praveći razmak. Pređite četkom, koju ste umočili u vodu preko testa, oko raspoređenog fila, i onda ga poklopite drugom trakom. Prstima pritiskajte gornje testo da se zalepi za donje, vodeći računa da ne ostane vazduha u njemu. Zatim sa specijalnom kružnom alatkom isecajte raviole.
Kuvajte ih u kipućoj vodi u kojoj ste dodali malo maslinovog ulja i soli, 4-6 minuta, ali ne vadite ih odmah pošto izbiju na površinu vode. Dok se testo kuva spremite sos.
U dubljem tiganju zagrejte na srednje jakoj vatri maslinovo ulje i puter, tome dodajte iseckanu žalfiju, iseckanu koricu limuna, pola šake izrendanog pekorina ili parmezana, i u to stavljajte skuvane raviole zajedno sa tečnošću u kojoj se testo kuvalo. Ne mešajte sadržaj varjačom već prodrmajte tiganj, i posle 1-2 minuta kuvanja, ravioli su spremni. Odmah ih prebacite na tanjir, pospite izrendanim sirom i mlevenim biberom. Služite ove raviole uz Pinot Grigio.
Ukoliko želite da ostavite nekuvane raviole za kasnije, najbolje je da ih rasporedite na tanjir u jednom redu, da se ne lepe, pospite ih brašnom, pokrijte plastičnom folijom i čuvajte ih u frižideru.
Kad dođem u Srbiju, ono čemu se najviše obradujem, kada je u hrana u pitanju, jeste riblja čorba ili paprikaš. Za razliku od dugih domaćih jela koje sa uspehom pravim kod kuće pa nema nedostajanja, riblju čorbu i paprikaš nisam nikako mogla da se nateram da pravim, jer svaki put kada bih potražila recepte na internetu, bila sam šokirana i obeshrabrena od tolike količine kritike u komentarima, pomislio bi čovek da je pravljenje ove čorbe neka posebna nauka. Pogledajte slobodno na internetu komentare na recepte, kao da je neka politička tema u pitanju, užasno negativni, ostrašćeni i puni pametovanja.
Evo, ja ću sada da vam kažem, pravljenje ribljeg paprikaša ili čorbe uopšte nije komplikovano i ne traži da slepo pratite svaku segustiju nekoga ko je umislio da način na koji se ovo jelo pravi u njegovom mestu je jedini ispravan. Verovali ili ne, riblji paprikaš se pravi u raznim delovima sveta, sa različitim dodacima u zavisnosti od toga koje su im ribe i sastojci dostupni. Tako kad odem na Atlanski okean, na Istočnu obalu, onda rado naručujem Fish stew koji je gotovo uvek obogaćen morskim plodovima iz tog kraja, tu su gambori, školjke, jakobove kapice, krabe, itd. Tu sam naučila da je paradajz sos mnogo ukusniji ukoliko mu dodate par režnjeva limuna tokom kuvanja.Dosta podseća na francuski riblji paprikaš, čuveni Bouillabaisse. Zuppa di pesce je italijanska verzija istog jela.
Nema tu velike nauke, ne morate riblji paprikaš da pravite u kotliću na vatri, koja je naložena od posebne vrste drveta, može u njega da se stavi i beli i crni luk, ne mora da to bude specifična riba, ne morate da donosite vodu iz tamo neke reke ili izvora, možete kod kuće, na šporetu, da napravite sasvim dobar paprikaš.
Da, razlika između ribljeg paprikaša i čorbe je u gustini, i u ovo prvo jelo može da se stave razni plodovi mora, pa deluje raskošnije.
Umesto nečega što vidim da se pominje kao riblji Fant, verovatno zamena za riblji temeljac, napraviti sami riblju bistru supu, vrlo malo truda vam je za to potrebno.
Što se tiče izbora ribe, možete da pravite paprikaš i od morske i od rečne ribe. Ja je pravim od morske jer je ovde gde ja živim mnogo veći izbor iste, najbolje je da izaberete ribu sa čvrstim belim mesom kao što su crveni sneper, bakalar, brancin, škarpina, mullet, iverak, itd. Umesto cele ribe možete da koristite očišćene filete, pogotovo ako ne volite koske u mesu.
Riba se dodaje na kraju, nekih 15 minuta je potrebno da se ona skuva i nema potrebe da je mešate. To isto važi i za morske plodove.
I kad je reč o paprikašu, uvek je dan posle ukusniji. Mi smo ga jeli dva dana, prvi put uz prepečeni hleb, drugi put, bez školjki, uz široke rezance sa jajima. Inače, date količine su za ručak za šest osoba.
Riblji temeljac (riblja bistra supa)
Sastojci:
Glava, koske, i rep od ribe
1 luk, prepečen
1 celerova stabljika, isečena
2 lovorova lista
3-4 grančice timijana
5 zrna crnog bibera
So po ukusu
Sveži peršun
Priprema:
Kuvajte sve sastojka u 1 litar vode na umerenoj temperaturi, oko 45 minuta. Na kraju supu ocedite.
Višak supe zamrznite za sledeću upotrebu.
Riblji paprikaš sa morskim plodovima
Sastojci:
2 kašike maslinovog ulja
1 luk, sitno iseckan (ili mladi luk + ljutika)
2 čena belog luka, sitno iseckana
1 stabljika celera, sitno iseckana
3-4 grančice timijana
2 lista lovora
1/2 limuna, iseckanog na kriške
1 kašičica mlevene slatke paprike
1/4 kašičica ljute slatke parpike, opciono
250ml paradajz pirea
400ml ribljeg temljca (vidi recept gore)
120ml suvog belog vina
So i biber prema ukusu
1 cela riba srednje veličine (oko 1kg), crveni sneper, bakalar, brancin, škarpina, iverak; ribu očistite od krljušti i izvadite utrobu, uklonite glavu i rep koje ćete koristiti za temeljac, isecite ribu na kotlete
1/2 kg očišćenih lignji, iseckane na prstenove
1/2 kg dagnji
Peršun
Prilog: prepečen hleb ili široke testenine napravljene od jaja
Priprema:
Pošto ste spremili riblji temeljac, napravite paprikaš.
U većoj šerpi na srednje jakoj vatri zagrejte maslinovo ulje, tome dodajte iseckani crni luk, kad postane staklast, dodajte mu iseckano stablo celera, grančice timijana, lovorov list, iseckan beli luk, kriške limuna i na kraju kašičicu slatke i 1/4 kašičice ljute paprike.
Posle jednog minuta kuvanja dodajte pire od paradajza, belo vino i riblji temeljac. Dodajte soli i bibera prema ukusu i kuvajte sos 30-45 minuta na umerenoj vatri dok se ne zgusne.
Dodajte riblje kotlete, iseckane lignje, i posle 10 minuta dagnje, poklopite šerpu i sve kuvajte na srednje jakoj vatri oko 5 minuta, bez mešanja. Dakle, ribu kuvajte oko 15 minuta, zavisi od debljine kotleta.
Moram da se pohvalim da sam se baš izveštila u pripremi dagnji, odnosno umem lako da utvrdim da li su žive. Ako su otvorene, i ako na vaš pritisak prstima se ne zatvore, znači da nisu žive, i ako su polomljene takođe ih odstranite. Pogledajte ovde odličan recept za njihovu pripremu.
Kad je jelo gotovo pospite ga iseckanim peršunom. Služite paprikaš u dubokim tanjirima ili činijama, najpre stavite školjke pa preko njih prelijte sos sa ribom i lignjama. Paprikaš služite uz prepečeni hleb.
Ako ste se umorili od jednih te istih jela sa piletinom, evo nešto potpuno drugačije – piletina u toplom i mirisnom sosu od kokosovog mleka. Za pola sata imate gotovo jelo, sjajnog ukusa, koje možete da služite uz pirinač, kus-kus ili kinou. Pravila sam ga par puta ove zime, i red je da se nađe na blogu.
Kokosovo mleko u slanim jelima je za mene veliko otkriće, toliko mi prija, pogotovo u zimskom periodu, da bih mogla da ga jedem svaki dan. Obično se kokosovo mleko kombinuje sa karijem, ili ljutom paprikom, ali ja ovoga puta biram slatku mlevenu papriku, ima nešto u njoj vrlo privlačno.
Ako ste ljubitelj kokosovog mleka pogledajte recepte i za ova jela :
za služenje: skuvani pirinač, najbolje basmati ili jasmin, ovde pogledajte kako da ga spremite
Priprema:
Izvadite pileća prsa iz frižidera pola sata pre nego što ćete ih pržiti. Natapkajte ih papirnatim ubrusom i u njih utrljajte so i mleveni biber.
Zagrejte tučani tiganj, dodajte maslinovo ulje, i pržite piletinu sa obe strane na srednje jakoj temperaturi, ukupno 8-10 minuta. Isprženu piletinu uvijte u aluminijumsku foliju, a u tiganj ubacite iseckani beli luk i kašičicu slatke mlevene paprike. Posle pola minuta prženja dodajte kokosovo mleko. Sastružite varjačom sve ono što se zalepilo za tiganj tokom prženja piletine. Kad sos počne da ključa smanjite vatru i kuvajte sve još par minuta. Na kraju dodajte sok od limete. Ako je potrebno dodajte soli i bibera prema ukusu. Na kraju u sos stavite isprženu piletinu, kuvajte još oko 5 minuta, i isključite vatru. Pospite jelo slatkom paprikom i iseckanim lišćem korijandera.
Služite ovako pripremljenu piletinu sa skuvanim pirinčem, kus-kusom ili kinoom.
Oduvek sam želela da obiđem Španiju, ali da to bude road trip, put koji obuhvata obilazak više gradova, posebno južnog i centralnog dela zemlje, Kastilje i Andaluzije, gde po mom mišljenju obitava pravi duh Španije. Konačno su se uslovi stvorili za taj projekat, pa smo se muž i ja dali u planiranje i pripremanje istog.
Moj muž, inače organizacioni mag, je mesecima izučavao turističke vodiče i vebsajtove, birao opcije na osnovu rejtinga i kometara ostalih turista, da bi na kraju pravio rezervacije i uplate za avionske karte, i ostala prevozna sredstva, hotele, muzeje, itd. Napravio je čak dnevni raspored za putovanje sa svim detaljima, posle mi je pokazao da nije usamljen u tom pristupu, kolega mu je poslao sličan raspored koji su on i njegova žena napravili za odlazak u Španiju, čak su upisivali i nazive restorana koje su obilazili.
Tokom putovanja u Španiju, iako je naš plan bio veoma ambiciozan, sve je išlo kao po loju, i ja sam sigurna da je razlog tome dobra organizacija. Meni je taj naš put bio toliko lep, sadržajan i raznovrsan, pre svega zahvaljujući mome mužu, moram još jednom da to spomenem, da sam ga doživela kao neko umetničko delo, i zato želim da ga podelim sa vama. Ja sam preuzela na sebe da napravim što lepše fotografije za dugo i lepo sećenje, kao i da ovekovečim putopis na ovom blogu.
Pripreme su podrazumevale i odlazak u Srbiju gde smo decu ostavili našim porodicama, po prvi put na duže vreme, što je podrazumevalo izvesnu dozu stresa. Kad porodica sa decom krene iz Amerike u Evropu, to je veliki poduhvat, kako finansijski tako i logistički, tada shvatite da je u pitanju odlazak na drugi kontinent.
Evo, upravo sam se naprskala parfemom koji sam kupila u Španiji, miriše na jasmin, zove se Agua de Sevila i neodoljivo podseća na tu zemlju, uključila muziku, ide pesma Un anno d’amore, Luz Casal (tema iz Almodovarovog filma Visoke potpetice, postoji i domaća verzija te pesme koju je pevala čarobna Lola Novaković), i evo krećem sa mojim putopisom. Ovaj članak sam zamislila kao vodič kroz korisne savete i ideje kako da obiđete južnu i centralnu Španiju u deset dana. Detalji o svakom gradu biće naknadno napisani, kao i posebno poglavlje o španskoj hrani koja nas je oduševila. Više o tapasima pogledajte ovde.
Jasmin
Pripreme
Preporučujem vam da pre puta nabavite turističke vodiče, ili bar pogledate emisije Rika Stivsa, sigurno najpoznatijeg američkog turiste u Evropi, koji je napravio veliki biznis od svojih putovanja. Iako ima dosta iskustva i znanja o putovanjima, čini mi se da je svoju popularnost doživeo baš zbog svog imidža, ljudi se osećaju ohrabreno posle gledanja njegovih emisija, jer razmišljaju, ako on može da se snađe u Evropi, vala mogu i ja. (Madrid and Toledo, Sevilla, Granada and Southern Spain)
Ukoliko želite da izučite bogatu istoriju i kulturu Španije, što da ne, pronađite antikvarna dela, Zlatni vijek španjolskog slikarstva Ljube Babića, ili knjigu Savremena Španija Trive Inđića. Čitala sam ove knjige davno, ali sećam se da su na mene ostavile veliki utisak, naročito prva.
Planiranje puta
Kažu da je najlepše posetiti Španiju u proleće, oko Uskrsa, zbog raznih manifestacija, ili u jesen. Leta su u Španiji veoma topla, temperatura prelazi 40C, objasnili su nam da ljudi u takvim uslovima bukvalno padaju na ulici od vrućine, ali mi smo imali ludu sreću da za tih deset dana, koliko smo bili tamo, i to krajem juna i početkom jula, temperatura je jedva dostizala 30C, bilo je savršeno vreme za šetnju i razgledanje. Imajte na umu da su leti nešto niže cene smeštaja, mada i dalje ima puno turista.
Transport
Konačno je počela da radi direktna avionska linija iz Beograda do Madrida, i to puno znači, kada smo mi išli, prošlo leto, morali smo da presedamo u Frankfurtu.
Kretanje po Španiji je vrlo brzo, komforno i jednostavno zahvaljujući brzim vozovima. Ipak, nisu svi gradovi povezani železnicom, tako da ćete morati da iznajmite kola ili da idete autobusom.
Smeštaj
U Španiji možete da nađete odlične hotele po prihvatljivoj ceni. Naravno, možete da nabavite smeštaj i preko Airbnb, po verovatno nižoj ceni, ali ja sam tradicionalni tip, meni deo sa odsedanjem u hotelima takođe čini putovanje. Mi smo tokom putovanja boravili u pet različitih hotela i svi su na svoj način bili interesantni. Kad samo pomislim koliko su sobe u hotelima po Americi skupe, komforne ali sterilne, bez ikakvog karaktera. Hoteli u Španiji vam često nude interesantne stvari, kao recimo besplatne ture po gradu, besplatno iznajmljivanje bicikli, kolače i kafu, itd. Najbolje je da pogledate njihove rejtinge na Trip Advisor-u, što smo mi i uradili, i nemojte da zaboravite da ostavite utisak na istom sajtu, ukoliko ste zadovoljni uslugom. To će im dosta značiti, pošto su u pitanju mali hoteli.
Obilazak muzeja i znamenitosti
Iako možete da karte kupite na licu mesta, preporučujem vam da ih kupite unapred online, što zbog posebnog ulaza na koji ne čeka puno ljudi, što zbog toga što neka mesta imaju limitiran broj ljudi koje hoće dnevno da prime, recimo Alhambra.
Ljudi
Tokom putovanja veoma sam bila prijatno iznenađena jednostavnošću, ljubaznošću i nenametljivošću Španaca. Naročito me je prijatno iznenadila pažnja sa kojom sredovečne, a posebno starije gospođe, posvećuju svome izgledu. Kad živite u Americi, gde su ljudi prilično opušteni kada je u moda u pitanju, počnete to da veoma cenite. Iako nisu visoki, obično su vitki, što je verovatno zbog kvalitetne i ukusne hrane koju konzumiraju.
Sporazumevanje
Španci neverovatno loše poznaju engleski jezik, pogotovo u manjim gradovima. To je čudno s obzirom da su turistička velesila. Ali, to nije nikakav problem, jer vi sami možete da naučite par desetina frekventnih reči i izraza. Španski jezik je vrlo lak za učenje, pogotovo ako imate znanje drugih romanskih jezika, ili ste ljubitelj latioameričkih sapunica.
Inače, španski je tako milozvučan jezik da ga je zadovoljstvo slušati, pogotovo kad ga jedva razumete. Španci neprestano pričaju, ali nisu naporni.
Hrana
Često kad dođem sa nekog putovanja osećam se željna domaće kuhinje, međutim ovog puta to osećanje je izostalo. Hrana u Španiji je izuzetna, tako jednostavna a kvalitetna, i da ne znam da kuvam, plakala bih pri povratku kući. I ono što je najvažnije cene su vrlo prihvatljive.
U Španiji večera se služi veoma kasno, to je zbog pogrešne vremenske zone u kojoj se zemlja nalazi, zato sunce leti zalazi posle 9-10 časova.
Šoping
Meni to nije bio prioritet, osim da kupim ćerki stvari za flamenko, mada sam videla dosta simpatičnih radnji sa raznoraznom robom. Na kraju nismo uspeli da nađemo originalni dres Atletiko Madrida za našeg sina, pa smo ga naručili iz Amerike. Kurs u menjačnicama je jako loš, i bilo ih je malo, tako da smo koristili uglavnom karticu za plaćanje.
Prvi dan
Madrid
Kako kročite u njega, shvatićete da je Madrid pravi kraljevski grad, elegantan, grandiozan, sa prelepom arhitekturom.
U Madridu smo najpre odseli u hotelu Only YOU Atocha, koji se nalazi preko puta glavne železniče stanice, ali je udaljen od aerodroma. Pored toga što ima dobru lokaciju, vrlo je lepo i maštovito uređen. Kad smo se ponovo vratili u Madrid, posle boravka u Andaluziji, odseli smo u hotelu u drugom kraju grada, u blizini kraljevske palate.
Puerta del Sol
Naš obilazak Madrida započeo je ulicom Gran via, zatim smo posetili glavni trg Puerta del Sol, potom Plaza Mayor i na kraju smo završili na krovu zgrade Circulo de Bellas Artes, sa koga se pruža najlepši pogled na centar Madrida. Na krovu se nalazi i kafe, a ulaz u zgradu se naplaćuje.
Plaza MayorCirculo de Bellas ArtesPogled sa Circulo de Bellas Artes
Zatim smo nastavili da lutamo ulicama Madrida, diveći se arhitekturi zgrada, i zamišljajući kakvi se sve stanovi kriju iza spuštenih roletni. Ponegde bi se pojavio šarmatni trg načičkan restoranima.
Otišli smo planirano i do velike zatvorene pijace Mercado de San Miguele, gde možete da uživate u tapasu, i uopšte u razgledanju sveže hrane, posebno ribe i morskih plodova. Cene su prilično visoke.
Muzej španske pršute
Nedaleko od hotela smo otkrili Muzej španske pršute, koji više podseća na prodavnicu. Tu možete da kupite jamon iberico, krekere, sir i neko dobo vino, vratite se u hotel i posmatrate koncert sa prozora, koji gleda na atrijum, dok uživate u hrani. Posle nam se pevač javio na instagramu, pošto smo objavili sliku događaja:)
Drugi dan
Madrid
Muzej Prado
Ako ne budete kupili kartu online, čekaćete u jednom ovakvom redu, a ako se ranije pobrinete za karte, ulaz je sa druge strane muzeja.
Možda u Španiji nije stvaralo toliko poznatih umetnika kao recimo u Italiji, ali tih nekoliko su toliko dobri i drugačiji da spadaju u sam vrh zapadne umetnosti. Kao mlađa imala sam svoj top pet omiljenih umetnika, od toga su trojica bili Španci – Velaskez, Goja i Pikaso, a i preostala dvojica, francuski umetnici Mane i Matis, su ionako bili veoma pod uticajem španske umetnosti, tako da je odlazak u muzej Prado za mene bio obavezan. Pored Prado muzeja u Madridu možete posetiti još nekoliko važnih muzeja: Centro de Arte Reina Sofia i Thyssen-Bornemisza muzej.
Odličnu izložbu Velaskezovih dela sam videla pre desetak godina u muzeju Gugenhajm, u Njujorku, ipak bilo je opet divno videti njegova dela, toliko prigušene drame i dubine, i izuzetne slikarske veštine. U muzeju su prisutna dela i drugih španskih majstora, El Greka, Murilja i Zurbarana, kao i flamanskih slikara koji su stvarali u periodu kada je Španija vladala Flandrijom. Takođe, izdvojila bih i dela italijanskih slikara iz Venecije koji su dosta uticali na domaće slikare – Ticijan, Tintoreto i Veroneze.
U muzeju je zabranjeno fotografisanje.
El Retiro park
Nedaleko od muzeja je grandiozni El Retiro park, sjajno mesto za uživanje u zelenilu, a i ima taj nekih šmek sa početka 20. veka.
Ako ste ljubitelj bašti kao ja, svratite i do Kraljevske botaničke bašte, prava je oaza u velikom gradu.
Kraljevska botanička bašta
Moja strategija oko obilaska restorana nije se pokazala uspešna, a i nismo imali roming u Španiji, što ne treba da vas brine, jer u Madridu imate mnoštvo dobrih restorana, i to onih budžetskih koji nude predjelo, glavno jelo i desert za recimo nešto više od 10 evra, kao ovaj na slici. Iza ugla je bio restoran u koji sam planirala da idem, ali bio je pun, srećom, pronašli smo ovo opušteno mest sa dobrom atmosferom i hranom.
Treći dan
Toledo
Brzim vozom vam je potrebno oko 45 minuta da stignete do ove nekadašnje kraljevske prestonice, koja je prepuna srednjevekovekovne arhitekture, zauvek ovekovečen u slikama El Greka.
Odmah smo se uputili u katedralu grada, čak smo u uzeli i turu za obilazak unutrašnjeg dvorišta crkve, kloister, i glavnog zvonika sa koga se pruža veoma lep pogled na grad.
Toledska katedrala
Obišli smo crkvu svetog Tome, koja ima na ulazu čuveno delo El Greka, Sahrana grofa od Orgaza. Osim te slike u crkvi nema ništa posebno da se vidi, iako se ulaz plaća.
Toledo je brdovit grad tako da se pripremite za uzbrdice, ali ne brinite, u njemu postoji puno skrivenih trgova, gde možete da se odmorite uz kafu i isprobavanje ćurosa.
Obavezno uzmite vozić koji vozi okolo grada, jer tako možete da uživate u predivnoj panorami Toleda. U jednom trenutku voz staje, tako da tu možete da se fotografišete sa savršenom pozadinom grada.
Uveče smo se vratili u Madrid.
Četvrti dan
Sutradan smo brzim vozom iz Madrida doputovali u Kordobu gde smo se zadržali jedan dan, predveče smo otputovali za Sevilju. Na železničkoj stanici smo ostavili torbe, postoje posebni pretinci za to koji se naplaćuju.
Kordoba
Kordoba je grad cveća, posebno muškatli u saksijama, gde god da se okrenete primetićete kako vise sa zida. Bela fasada, plave saksije i crveno cveće – to su boje ovog grada.
Nikako nemojte da propustite izložbu unutrašnjih dvorišta, sa jednom kartom možete da obiđete više njih. Toliko su lepa i puna cveća, prave oaze. Njihovi vlasnici, sve sami stariji muškarci, su veoma ponosni na njih.
Bili smo u ovom tradicionalnom restoranu, gde sam probali odličnu čorbu od badema. Tu imate i živu muziku.
U Kordobi ima puno zanimljivih zanatskih radnji, jedna od njih je ova gde se prave tradicionalne španske poslastice, koje obiluju koštunjavim plodovima, pre svega bademima.
Moses Maimonides
Pored Seneke, iz Kordobe je i Moses Maimonides, čuveni jevrejski filozof iz srednjeg veka.
Mezquita je glavna znamenitost ovog grada koju nismo mogli da preskočimo. U pitanju je nekadašnja džamija koja je pretvorena u crkvu, ali sa puno očuvanih detalja islamske umetnosti.
To je grandiozni kompleks ispunjen hrišćanskom i islamskom arhitekturom i dekoracijom. U svoje vreme čudo od građevine i dalje impresionira bogatstvom različitih detalja, kao uostalom i većina španskih građevina. Da je obiđete trebaće vam oko jedan i po sat.
Mezquita
Preostalo vreme smo ispunili šetajući se izvan zidina grada, uz reku Guadalquivir.
Iz Kordobe smo vozom otišli do Sevilje.
Sevilja
U Sevilji smo odseli u hotelu El Rey Moro koji je smešten u samom centru grada, nekadašnjoj jevrejskoj četvrti, koja danas nosi naziv Barrio Santa Cruz. Ovaj živopisni deo grada je sav u tesnim ulicama koje štite od vrućine, a tu su i mali trgovi, cveće koje visi iz saksija, drveće sa pomorandžama, zanimljivi ornamenti po vratima, itd.
Uveče grad je neverovatno živ. Tu noć smo završili u jednom popularnom “narodskom” restoranu koji služi pržene girice i čips, ovdašnji specijalitet.
Peti dan
Sevilja
Zaista je poseban osećaj kad ujutru otvorite vrata hotelske sobe i ispod vas pogled pada na jedno ovakvo dvorište. Inače, tokom najveće vrućine razvuku se tende koje štite biljke od jakog sunca.
Hotel je omanji, sa malim i skromnim sobama, ali nudi puno besplatnih stvari kao što je tura po gradu, vožnju biciklima (što u Sevilji ima smisla, jer nije brdovita), pecivo i čaj, hot tub na krovu, itd.
Sevilja je zaista posebeno mesto, to je esencija južne Španije… flamenko, borba bikova, konji, lepeze, raskošne crkve i samostani, miris jasmina i pomorandže, i toplina.
Seviljska katedrala
Plaza de Espana je ogromno zdanje sagrađeno 1929, kao deo međunarodne izložbe, anahronog stila sa interesantnim predstavama u pločicama svakog regiona u Španiji.
Plaza de Espana
Flamenko morate obavezno pogledati u Sevilji. Mi smo imali prilike da vidimo sjajnu trupu koja je imala performans na Plaza de Espana, a još lepše iskustvo smo imali u Casa de la memoria. Tu smo gledali predstavu koji se plaća, traje nešto manje od sat vremena, i za tako nešto vredi kupiti ne tako jeftine karte.
Flamenko u Casa de la memoria
Malo izvan centra grada smo pronašli odličan restoran, La Azotea, sa modernom španskom kuhinjom koja se uglavnom bazira na morskim plodovima.
Alkazar je bio kruna našeg obilaska Sevilje. Pored vrhunske srednjevekovne mavarske arhitekture mene su oduševili vrtovi oko palate.
Šesti dan
U Sevilji smo iznajmili kola i sa njima se uputili ka obali Costa del Sol. Slučajno smo dobili kabriolet, ali nismo nikako uspeli da ukapiramo kako se krov otvara:)
Pre nego što dođete na obalu, na vrhovima planina primetićete naselja koja izgledaju kao bele tačke, zovu ih pueblos blancos. Ti gradići su veoma romantični i živopisni. Jedan od najpoznatijih i najposećenijih je Ronda.
Najstarija korida u Španiji
Ronda
Ronda je smeštena na litici i ima veoma dramatičan izgled. Pogled na kanjon i visoke mostove je neprocenjiv. Takođe, šetnja oko grada je veoma prijatna jer nudi veoma lepe penorame.
Pošto smo proveli pola dana u Rondi, uputili smo se ka Sunčanoj obali.
Costa de Sol
Južna obala Španije nije baš po mom ukusu, previše je razvijena, ja više volim intimna mala mesta gde nema puno turista. Našli smo par pristojnih plaža, i baš mi je bilo lepo na njima, ali ovde ne bih provela letovanje. Mi smo izabrali Nerhu zato što važi za najlepše mesto na Costa de Sol.
Inače smo bili u nekom veoma neobičnom hotelu gde je naglasak bio na visokoj tehnologiji. Slavina i tuš su se uključivali digitalno i dodatna frustracija je bio ekran koji je pokazivao koliko smo vode potrošili. Na kraju je došlo da kvara u sistemu, pa smo jedno veče jedva ušli u sobu.
Sedmi dan
Nerha (Nerja)
Neko nam je bukvalno na ulici preporučio ovaj restoran koji je bio naše najlepše gurmansko iskustvo. Drži ga mladi par Šveđana, ali kuvar je poreklom iz Maroka, ili slične zemlje, jer je kuhinja imala orijentalni ukus. Sve je bilo fenomenalno, po vrlo pristupačnim cenama.
La Salamandra restoran, Nerha
Osmi dan
Granada
Iako sam uživala u svakom gradu koji smo posetili tokom putovanja, ipak izdvojila bih Granadu. Ne bih mogla tačno da kažem zašto, ali grad ima neku neverovatnu zavodljivost, mogla bih sebe da zamislim da živim tamo. Granada na španskom znači nar, i taj motiv ćete vrlo često sretati u gradu.
Corral del Carbon je retko očuvan karavan-saraj, konačište trgovaca na proputovanju.
Gar Anat, Granada
U Granadi smo odseli u preslatkom butik hotelu Gar Anat, čije sobe nose poetična imena umesto brojeva, i na zidovima se nalaze stihovi čuvenih pesama. U atrijumu se nalazi drvo na koje kačite zamišljene želje, moja se meni ostvarila. U podrumu je nekadašnja cisterna iz recimo 13. veka koja je pretvorena u trpezariju. Sećam se da smo tu imali divan doručak koji je serviran na velikom zajedničkim stolu. Osim toga osoba koja je radila u hotelu je bila veoma ljubazna i predustretljiva. Posle podne možete da se poslužiti besplatnim čajem i pecivom u lepoj zajedničkoj sobi.
Kristofer Kolumbo i Izabela Kastiljska
Plaza Isabel La Catolica je trg na kome se nalazi veliki spomenik Izabele Kastiljske, moćne španske kraljice koja je odobrila i finansirala putovanje Kristifora Kolumba u Ameriku.
Nedaleko odatle je katedrala zajedno sa kraljevskom kapelom koju vredi posetiti makar zbog toga što su u njoj sahranjeni već pomenuta kraljica Izabela Kastiljska i njen muž kralj Ferninad od Aragona. Za Španiju to su vladari od ključnog značaja, jer su ujedinili Španiju brakom, omogućili su velika otkrića kao što je bilo Kolumbovo otkrivanje Amerike, i za njhove vladavine konačno je završena reconquista, oslobođenje od Arapa, koji su držali značajan deo iberijskog poluostrva pod okupacijom od početka 8. do kraja 15. veka.
Za Špance je to oslobođenje od Arapa bilo od istog značaja kao za nas oslobođenje od Turaka, s tim što su njima Arapi ostavili u nasleđe razvijenu kulturu i sjajna arhitektonska dela, koja su oni ipak koliko-toliko sačuvali i inkorporirali u svoja zdanja.
Moram da priznam da me je malo nerviralo neznanje koje ćete naći u svakom turističkom vodiču, u njima se nekadašnja arapska vladavina u Španiji opisuju kao tadašnji vrhunac u svetu, potpuno zanemarujući vizantijsku kulturu i umetnost iz tog perioda koja je bila u istom rangu, ako ne i superirnija. Odatle su se donosile knjige antičkih filozofa koje su prevođene na arapski, a i majstori su tu učili zanat i prenosili ga na grandiozna zdanja u Španiji. Sad, to što se malo toga očuvalo od Vizantije, i što zapadni svet malo zna o njoj, to je druga priča.
Paseo de los Tristes
Granada ima nekoliko mesta gde se pruža lepa panorama grada, a među njima se ističu plato gde je smeštena velika džamija u Granadi, kao i trg San Nicolas koji se nalazi nedaleko.
Plato velike džamije u Granadi sa koga se vide snežni vrhovi planine Sijera NevadeMirador de San Nicolas
Alhambra je bio prema očekivanju vrhunac naše posete Granadi. To je jedan veliki zamršen kompleks veličanstvenih palata, vrtova, fontana, sa prefinjenom dekoracijom. Iako ima puno orijentalnog duha, tu ćete sresti razne druge uticaje. Za obilazak Alhambre morate unapred da kupite karte, i on može da traje minimum tri sata.
Deveti dan
Granada
Albayzin se zove deo grada u Granadi koji je najbolji primer mavarske arhitekture u Španiji, šetnja po njemu je obavezna. Mavari , ili Morisci, je naziv za Arape koji su vladali Španijom u srednjem veku. Njihov uticaj, posebno u arhitekturi kuća i dekoraciji, se i dan danas oseća, mada su u jednom trenutku svi bili proterani iz Španiji ili pokršteni.
Sigurno ćete se umoriti tokom šetnje zbog brojnih uzbrdica, međutim oduševiće vas orijentalni detalji po kućama koje ćete viđati: raskošno rastinje i cveće, dekorativna drvena vrata, prozori sa rešetkama, keramičke pločice sa ornamentima, krovovi, intezivne boje zidova, itd.
Ovo je ulaz u popularnu vrstu restorana koje ovde zovu carmen. Ti restorani su potpuno izolovani od ulice debelim zidovima, ali unutra postoji dvorište, i odatle lep pogled na grad. Nismo bili ni u jednom, jer su bili zatvoreni.
Kuća – muzej poznatog španskog kompozitora Manuel de Falla
Jedno od neplaniranih obilazaka je bio odlazak u kompleks Carmen de los Martires. U pitanju je jedna grandiozna vila sa brojnim vrtovima i fontanama. Ulaz je besplatan, nema puno turista, i mesto je čarobno.
Carmen de los MartiresCarmen de los Martires
Pošto ne postoji železnička linija od Granade do Madrida, uzeli smo neki specijalni autobus kome je trebalo oko 5 sati da nas doveze do odredište. To je bio verovatno najluksuzniji autobus kojim sam se ikada vozila, i još sam uživala u pogledu, najpre su bili dramatični prizori iz Andaluzije, pa onda mirna visoravan La Manča, gde me je po koja vetrenjača podsetila na to da je ovo nekada bila zemlja Don Kihota.
U Madridu smo odseli u hotelu Gardines des Sabatini koji se nalazi nedaleko od kraljevske palate, i okolnog vrta, po kome je hotel dobio ime. Sobe su moderno opremljene, i ono što je najvažnije, pogled sa krova hotela je zaista poseban, pogotovo noću, gleda na osvetljenu kreljevsku palatu.
Deseti dan
El Eskorijal
Umesto da obilazimo kraljevsku palatu u Madridu, mi smo se uputili u čuveni dvorac Filipa II, El Eskorijal, mesto o kojem sam odavno maštala. Do njega smo došli međugradskim autobusom. Nešto manje od sat vremena je trajala vožnja, što je bilo prijatno iskustvo, taman smo videli kako izgleda predgrađe Madrida.
El Eskorijal je renesansno zdanje vrlo pročišćenog i jednostavnog stila, taman toliko ozbiljno koliko i vladar koji ga je sagradio. U donjem delu je galerija značajnih slika kao i kraljevska grobnica, dok je gornji deo u potpunoj suprotnosti, kasniji španski vladari iz dinastije Burbona su ga dekorisali u rokoko stilu. Brojni saloni su pokriveni tapiserijama koje su rađene po Gojinim slikama.
Madrid
Završili smo naše putovanje u Madridu, šetajući se oko kraljevske palate, tu je uvek živa atmosfera, zbog gomile turista i uličnih zabavljača.
Ukoliko spremate ovu fokaču slobodno napravite još jedan pleh, jer će nestati sa trpeze brzinom svetlosti. Tako miriše na Mediteran, zbog maslina, belog luka, origana i parmezana u nadevu. Unutra je meka i izdašna, a spolja hrskava, to je zbog poveće količine maslinovog ulja, sve u svemu, savršena kombinacija uz neko kvalitetno crno vino.
I da, proverila sam, foccacia se kaže – fokača.
Ovu fokaču možete da napravite bez nadeva i da je koristite kao tanki hleb. Ipak sa nadevom je interesantnija, i ono što je najvažnije možete da koristite za to razne sastojke, kao što su ruzmarin, timijan, žalfiju, dinstani luk, čeri paradajz, krompir, dinstane tikvice i pečurke, itd.
Fokača je počela da se pravi još u vreme antičkog Rima, u današnje vreme ima dosta varijacija u zavisnosti od toga u kojem delu Italije se pravi. Dosta podseća na picu, posebno na onu francusku, Pisaladijer. Za razliku od pice značajno je deblja, u nju ide dosta ulja pa joj je korica hrskava, i može da bude bez nadeva. Ima karakterističnu koru sa udubljenjima.
Iako je fokača vrlo interesantna vrsta hleb, ja sam je u veoma retkim slučajevima probala kvalitetnu, čak i u italijanskim kućama i restoranima. Obično su neslane i bez neke posebne arome zbog siromašnog nadeva, a i brzo im prođe svežina. Ni meni nije baš išlo to pravljenje fokače, zato što sam preterivala sa nadevom, ovo je konačno fokača sa kojom sam potpuno zadovoljno. Nije debela, ja više volim kada je tanja, ima pravu meru sastojaka koji se izuzetno lepo slažu, i tu su moje omiljene grčke crne masline – Kalamata, koje daju tu prijatnu kiselost.
Htela sam ovoga puta da nešto više napišem o maslinama i maslinovom ulju, ali neću stići, pa ostavljam to za neki drugi put. Kao što i sami znate ja u skoro svim receptima koristim ekstra devičansko maslinovo ulje, zato što je sve ukusnije sa njim. Ne pržim jaja sa njime i ne stavljam ga u kiseo kupus, i možda još par stvari. Znam da ima puno ljudi kod nas koji nikako ne koriste ovo ulje za prženje i pečenje, već samo za salate, zbog toga sam još pre par godina detaljno istraživala o upotrebi maslinovog ulja i došla sam do zaključka da je ok koristiti maslinovo ulje za prženje. Tu moju odluku je potvrdio i moj razgovor sa poznanicom čiji su roditelji poreklom iz nekog sela na obali mora, negde na Peloponezu. Ona mi je rekla da im rođaci odatle svake godine šalju njihovo maslinovo ulje u Ameriku. Pitala sam je da li ti njeni rođaci koriste maslinovo ulje za prženje i pečenje, i ona je rekla, da, uvek. I onda sam se setila da je tako bilo svugde na Mediteranu odkada se koristi maslinovo ulje, a to je bilo još pre par hiljada godina.
Bila sam pre neki dan na nekom koncertu, u pitanju je bio fundraising event, i za tu priliku su služili neobično kvalitetnu i raznovrsnu hranu. Između ostalog tu je bila i fokača, jedna sa krompirom, a druga sa tikvicama i paprikom. Nije bila nešto, i zato sam morala brže bolje da je napravim kod kuće po mom ukusu. Ja to vrlo često radim kad nisam baš srećna sa nekom hranom.
Fokača sa maslinama i začinima
Sastojci:
650g brašna+ za rad sa testom
1 kašičica soli
450ml tople vode
2 1/4 kašičice suvog kvasca
1 kašičica šećera
120ml maslinovog ulja
Za nadev:
120ml maslinovog ulja
3 kašičice osušenog origana
2 čena belog luka, iseckanog
1/4 kašičice soli
20 maslina, najbolje Kalamata, koštice uklonjene, i krupno iseckane
4 kašike izrendanog parmezana
Priprema:
Pripremite pravougaoni pleh 44 x 28cm. Ako hoćete da vam fokača bude deblja onda je pecite u manjem i dubljem plehu.
U šerpici na tihoj vatri zagrejte 120ml maslinovog ulja. Tome dodajte osušeni origano i beli luk, posle 1-2 minuta ugasite vatru i ostavite ulje da upije začine.
U tuplu vodu umešajte suvi kvasac i šećer i sačekajte da kvasac dovoljno nabubri.
U mikseru za testo promešajte brašno i so. Tečnosti sa kvascem dodajte 120ml maslinovog ulja i postepeno je dodavajte brašnu dok sve mikserom mešate na sporoj brzini. Kad ste dobili ujednačeno testo, posle 5-6 minuta mešanja, stavite ga na radnu površinu, koju ste posuli brašnom, i rukama mesite testo 2-3 minuta. Na kraju oblikujte testo u loptu, stavite ga u nauljenu posudu, pokrijte plastičnom folijom, i čekajte 1 sat da nadođe.
Kada je testo nadošlo stavite ga na dugački pleh, koji ste prethodno podmazali sa maslinovim uljem sa začinima, i rukama ga rastegnite da pokrije ceo pleh. Zatim preko testa stavite maslinovo ulje sa začinima, i prstima pravite rupe u testu da bi upilo ulje. Na kraju stavite preko testa iseckane masline. Pokrijte testo plastičnom folijom i čekajte još oko 45 minuta da testo po drugi put naraste.
U međuvremenu zagrejte rernu na temperaturi 220C (425F). Pre nego što ubacite testo da se peče pospite ga izrendanim parmezanom. Pecite fokaču oko 20 minuta na srednjoj pregradi. Ako počne da brzo tamni pokrijte je aluminijumskom folijom.
Kada je fokača gotova isecite je i služite umestu hleba za predjelo, ili je konzumirajte samo uz vino. Fokači ćete povratiti svežinu ukoliko je zagrejete u tosteru.
Svake godine za rođendan sebi napravim neku posebnu tortu. Trudim se da sebi ulepšam dan poslasticom koja je drugačija od ostalih rođendanskih torti. Nekad potrošim dosta vremena da osmislim nešto originalno ili oživim neku zaboravljenu tortu. Tako je i ova torta sa bademima i orasima nastala.
Ove godine sam imala izazov jer sam morala da napravim tortu bez brašna, bila sam na izvesnoj gluten free dijeti pošto sam imala neki problem sa stomakom, srećom sada je sve u redu.
Kada sam razmišljala o korama za tortu, setila sam se ovog Sardinijskog kolača sa bademima, recept sam objavila prošle godine, bio je veoma popularan sa razlogom. Doduše, napravila sam neke izmene, umesto rikote sira, koristila sam kiselu pavlaku. Ovakave kore su mnogo sočnije i ukusnije od klasičnog patišpanja sa bademima, a tu je i zavodljivi ukus pomorandže koji dolazi od izrendane kore.
Filovala sam tortu sa džemom od kajsija, izuzetno se lepo slaže sa korama, i na kraju pokrila tortu kremom od putera i oraha koji sam koristila ranije za Tortu kraljice Marije. Meni se taj krem mnogo dopada, ali ako mislite da je torta previše teška, i želite lakšu verziju, onda umesto ovog fila napravite šlag od umućene slatke pavlake.
Kao i svake godine na moj rođendan je bio kijamet, padao je sneg i napolju je bilo baš neprijatno. Uveče smo muž i ja otišli na večeru. Ostavili smo decu komšijama, uzeli taksi i nekako se po susnežici dovezli do restorana. Bili smo prvi gosti u malenom peruanskom restoranu. Uskoro su došli i drugi gosti i mesto je bilo puno. Kao što se to obično dešava, kada je neko ružno i preteće vreme, atmosfera u restoranu ume da bude potpuno suprotna onoj napolju. Sigurno da nevreme natera ljude da budu zahvalni na toplom mestu, hrani i tome što su u društvu drugih ljudi, pa makar i neznanaca.
Restoran drži porodica koju poznajemo, njihov sin ide sa našom decom u školu, a i u istom je fudbalskom timu sa našim sinom. Moram da kažem da su mi više puta predlagali jednu veoma originalnu ideju, da kad dolazimo u njihov restoran povedemo i decu, o kojima će žena da brine dok muž i ja imamo večeru, oni žive iznad restorana. Možda ćemo to da uradimo jednog dana. Restoran nije baš za decu, hrana je vrlo sofisticirana i veoma lepo servirana. Peruansku hranu ne čine samo pečeni pilići, to je vrlo raznovrsna i fina kuhinja, sa puno uticaja sa strane, recimo iz Japana, odakle ima puno useljenika. Otuda ne čudi što se u restoranu služi seviče u sjajnom “tigrovom mleku”, verovatno najbolji u celom gradu. Restoran je svaki put bio pun kad god smo bili u njemu, veoma je cenjen i posećen od poznavaoca dobre hrane. Petkom i subotom se u restoranu nudi prix fixe menu, to znači da postoji samo jedna narudžbina sa 5 jela i jednim desertom. Ta opcija nije jeftina, ali ima smisla, jer sve je tako lepo pipremljeno i uklopljeno da kad završite obrok osećate se sasvim zadovoljno i lako.
Ovog puta nije bilo gostiju poreklom iz Južne Amerike, koji se daju lako prepoznati po španskom jeziku i temperamentu. Uglavnom su bili parovi, a jedna grupa vremešnijih gostiju je takođe slavila rođendan. U početku je bila mirna atmosfera, a onda je jednom gostu ispao nož, pao je na pod i odleteo sve do gostiju koji su sedeli na drugom kraju restorana. Bilo je dovoljno samo to da se desi da odjednom restoran oživi, da ga ispuni žagor, smeh i dobro raspoloženje.
U jednom trenutku je ceo restoran pevao Happy birthday pesmu, najpre starijoj slavljenici, pa meni, i po prvi put mi to uopšte nije smetalo.
Grupa ljudi koja je proslavljala rođendan je donela tortu od kuće, to nije neuobičajena stvar za američke restorane, slavljenica ju je sama pravila i bila je veoma ponosna na nju. Gospodin, njen muž, je prišao našem stolu i ponudio nas je istom. Neka hvala, već smo pojeli kolač koji je bio na meniju, a i kod kuće nas je čekala ova torta. Nekako sam uspela da se kontrolišem, da se ne pohvalim slikom ove moje torte. Morali smo uskoro da idemo, napolju nas je čekao isti vozač koji nas je dovezao, to mi se nikada nije desilo odkako se vozim Uberom. Dobro raspoloženje smo preneli i u taksi, i vozač, poreklom iz Bangladeša, nas je sa smeškom posmatrao u retrovizoru.
Rođendanska torta sa bademima i orasima
Sastojci
za dve kore:
230g putera, na sobnoj temperaturi
300g šećera
8 jaja, na sobnoj temperaturi, belanca odvojena od žumanaca
Izrendana korica jedne cele pomorandže
1 kašičica ekstrakta badema
2 kašičice ekstrakta vanile
400g brašna od badema (vidi recept), može sa opnom ili bez
300g kisele pavlake
za fil:
5 kašika džema od kajsija
za krem:
200g mlevenih oraha
100ml vrelog mleka
200g putera, na sobnoj temperaturi
200g šećera u prahu
*ukoliko ne želite da dekorišete tortu ružicama, onda prepolovite mere
Za dekoraciju:
1/2 šake iseckanih listića od badema, sirovih ili prepečnih
Priprema:
Pripremite dva okrugla pleha prečnika 23cm. Obložite ih papirom za pečenje.
Zagrejte rernu na 175C (350F).
Najpre mikserom umutite omekšao puter i šećer. Kad ste dobili kremastu smesu dodajte im žumanca, jedno po jedno. Na kraju dodajte ekstrakte badema i vanile, i izrendanu koricu pomorandže. U to varjačom umešajte kiselu pavlaku i brašno od badema.
U drugoj posudi mikserom umutite belanca dok ne dobijete gust sneg. Zatim ih dodajte u prethodnu smesu, iz više puta, nemojte previše da mešate varjačom, umućena belanca imaju svrhu da kolač bude nadošao i izdašan.
Stavite umućenu smesu u pleh i pecite kolač oko 45 minuta, na srednjoj rešetki. Kad je kolač ispečen, pažljivo ga izvadite ga iz pleha. Kad su kore dobro ohlađene filujte ih džemom od kajsija.
Krem ćete napraviti tako što ćete mlevene orahe da potopite u vrelo mleko. Kad se potpuno ohlade mikserom ćete ih mešati sa omekšalim puterom i šećerom u prahu dok ne dobijete ujednačenu smesu. Stavite smesu u dresir kesu i ostavite je u frižideru da se malo stvrdne. Zatim nanesite krem po torti, za ružice koristite Wilton nastavak 1M. Poređajte listiće badema oko torte.
Američka kuhinja obiluje raznoraznim zemičkama, i nema sumnje da su glavni krivci za to nemački imigranti. Oni su uostalom krivi i za hamburgere. Ono što posebno karakteriše američke zemičke jeste upotreba putera, on doprinosi ukusu i mirisu peciva, pogotovo kad su zemičke sveže ispečene. To je nemerljiva radost. Ipak, ako želite da probate dobre zemičke u Americi, onda idite u neki fini restoran, ili ih sami napravite, nikako nemojte da ih kupujte u prodavnici, očajnog su ukusa.
A nije da Amerikanci nemaju lepe zemičke i kifle. Po mom mišljenju jedne od najlepših kifli su Parker House kifle, imaju baš interesantan oblik, mada se često prave u obliku zemički, i istakla bih u novije vreme popularne brioš zemičke za fensi hamburgere. Recepte za oba peciva možete pronaći u mom Američkom kuvaru. I na blogu imate interesantne zemičke od bundeve i mlevene paprike, kao i domaće kifle za hot dog.
Kad smo kod mog kuvara samo da znate da je trenutno aktuelan popust na knjigu (do 15. februara), pronađite oglas u gornjem desnom uglu, ako kliknete na njega odvešće vas na stranu za naručivanje. Pošto se bliži Dan zaljubljenih, eto, načina da se zaljubite u kavanje:)
Ove zemičke su interesantne zbog svog posipa, kada sam ih ugledala u nekom kuvaru, izgledale su baš kao šahovsko polje, mnogo su mi se svidele. Njihovoj lepoti doprinosi i njihova uniformisanost, ništa lepše od jednakih zemički, tako da ih obavezno izmerite tokom pravljenja.
Kao i svako testo sa kvascem ono je značajno ukusnije kada dugo narasta, i to u hladnoj sredini, recimo u frižideru. Moja preporuka vam je da dan ranije umesito testo, oblikujete ga u loptice, ostavite u frižideru da prenoći, a zatim ujutru pre nego što ga ispečete ostavite pola sata na sobnoj temperaturi.
Zamislite kakav je to divan vikend doručak, kad pred svoje ukućane iznesete pleh sa ovim prelepim zemičkama, garantovano će izazvati momentalno oduševljenje.
Zemičke sa posipom
Sastojci za 24 zemičke:
240ml toplog mleka
120ml mlake vode
2 1/2 kašičice suvog kvasca
1 kašičica šećera
520g brašna
1 kašičica soli
60g + 60g putera, otopljenog
1 jaje, umućeno
1 1/2 kašika susama
1 1/2 kašika maka u zrnu
1 1/2 kašika izrendanog parmezana
1 1/2 kašika kukuruznog brašna
Priprema:
U toplo mleko i vodu umešajte kvasac i šećer, i sačekajte dok kvasac ne počne da bubri.
Prosejte brašno i u njega umešajte so. U smesu sa kvascom stavite umućeno jaje i 60g otopljenog putera.
Ručno, ili najbolje sa mikserom za testo, pomešajte brašno smesom sa kvascem, mlekom, vodom, otopljenim puterom i umućenim jajetom. Mesite testo sve dok ne počne da se odvaja od zida posude. Napravite od njega loptu, stavite u nauljenu posudu, pokrijte plastičnom folijom, i čekajte oko 45 minuta da testo nadođe. Zatim rukama pritisnite testo par puta, pokrijte i čekajte još pola sata.
Pripremite pravougaoni pleh dimenzija 32 x 23 cm.
Za to vreme u jednoj posudi pomešajte susum i mak, u drugoj posudi pomešajte izrendani parmezan i kukuruzno brašno. U trećoj posudici otopite 60g putera.
Kad je testo nadošlo isecite ga na 24 jednaka dela, koristite vagu, svaki komad bi trebalo da teži oko 42g. Od svakog dela testa napavite lopticu tako što ćete uvlačiti testo od spolja ka unutra. Svaku loptu ćete uvaljati u otopljeni puter, vrh ćete umočiti u semenke, ili u kukuruzno brašno i parmezan, i naizmenično ređati po plehu, tako da izgleda kao šahovsko polje, po četiri komada u šest redova. Loptice pokrijte plastičnom folijom i ostavite da narastu 30-40 minuta.
U međuvremenu zagrejte rernu na 200C (400F). Pecite zemičke 20-25 minuta, dok ne dobiju zlatno smeđu boju.
Pošto su zemičke ispečene, prohladite ih i služite, najbolje uz puter.
Sledećeg dana, ako preostanu, pre služenja zagrejte ih u tosteru, time će da povrate svežinu.
Da li znate da su prvobitne šargarepe bile bele, žute i ljubičaste boje, baš kao ove na fotografiji? Šargarepa je postala naradžasta, kakvu je danas koristimo, u 16/17. veku, i to zahvaljujući metodom selekcije od strane vrednih holandskih poljoprivrednika koji su pokušavali da dobiju ukusniju i oku privlačniju vrstu. Neki smatraju da je naradžasta boja izabrana zbog holandske kraljevske porodice Oranski (Oranje), u prevodu – narandžasti.
Šargarepa narandžaste boje, koja je puna beta karotena, vremenom je postala apsolutno dominantna, kako zbog svog ukusa tako i zbog svoje privlačne boje. Opet i u drugim bojama šargarepa je veoma lepa, pogotovo kada se različite boje pomešaju, otuda ne čudi da se veze raznobojnih šargarepa sve više pojavljuju u rafovima prodavnica.
Tako je recimo i plavi patlidžan od bele boje dogurao do ljubičaste.
Šargarepa obično ima epizodnu ulogu u jelima, iako je skoro svugde koristimo. Sada konačno može da zasija punim sjajem, u jelima koja slede ima glavnu ulogu. Oba jela se jednostavno prave, imaju divan ukus, okrepljuju i umiruju i zdrava su. Zaista ne postoji bolji izbor jela za ove zimske dane.
Šargarepa sa ruzmarinom pečena u rerni
Šargarepa, kad se peče u rerni, dobija sasvim drugačiji ukus on onoga kada se kuva, i to mnogo bolji. Kada se peče ona se karamelizuje, postane fino slatka, još kad se pomeša sa začinskim biljem kao što je ruzmarin, onda je to jedan poseban gurmanski doživljaj. Možete da ih pečete zajedno sa krompirom, odlično se slažu, tako ćete dobiti ukusan i hranljiv prilog raznom mesu, kao recimo krmenadlama ili pečenici. Takođe, možete ih kombinovati sa pečenim paštrnakom, i on je savršenog ukusa kad se ispeče.
Sada mi pade na pamet još jedan odličan prilog od ovog povrća, kada se šargarepe ne peku u rerni već se dinstaju – u pitanju je čuveni cušpajz, ali sa medom i balzamik sirćetom.
Sastojci:
500g šargarepe, oljuštene i iseckane na manje komade
300g crvenog krompira, oljuštenog i iseckanog na manje komade
2 kašike ruzmarina, sitno iseckanog
3 čena belog luka, sitno iseckanog
4 kašike maslinovog ulja
1/2 kašičice soli
1/4 kašičice sveže samlevenog bibera
Priprema:
Zagrejte rernu na 220C (425F). Pripremite veći plitki pleh, obložite ga papirom za pečenje.
Iseckane sastojke pomešajte sa maslinovim uljem, solju i biberom. Smesu ravnomerno rasporedite po plehu i pecite u zagrejanoj rerni, 30-35 minuta. U međuvremenu promešajte povrće par puta.
Prilog služite odmah.
Čorba od šargarepe i đumbira
Potaž čorba od šargarepe je odavno poznata u francuskoj kuhinji pod nazivom Potage de Crécy. Najbolji način da napravite čorbu od šargarepe je da je najpre ispečete u rerni, zatim da joj dodate supu ili vodu, izblendate, i onda stavite na kraju u nju slatku pavlaku, bademovo mleko ili ono od kokosa. Dodatak đumbira je odličan izbor, pogotovo ako ste opsednuti njime kao što sam ja ove zime, on čorbi daje lepu osvežavajuću i ljutkastu aromu. Nećete pogrešiti ni ako čorbi dodate kari začin.
Sastojci:
900g šargarepe, oljuštene i iseckane na manje komade
2 kašike ruzmarina, sitno iseckanog
3 čena belog luka, sitno iseckanog
4 kašike maslinovog ulja
1/2 kašičice soli
1/4 kašičice sveže samleveng bibera
1 kašika svežeg đumbira, sitno iseckanog
4-5 šolja pileće supe ili vode
1 šolja slatke (neutralne) pavlake, ili mleka od badema, ili kokosovog mleka
Priprema:
Najpre ispecite šargarepe u rerni, kao što je opisano u gornjem receptu.
U dubljoj šerpi sipajtu supu, ili vodu, i u nju izručite ispečenu šargarepu zajedno sa preostalim sadržajem iz pleha. Tome dodajte iseckan đumbir. Kuvajte čorbu oko 30 minuta na srednje jakoj vatri. Na kraju čorbu izblendajte štapnim mikserom, dodajte slatku pavlaku, mleko od badema, ili mleko od kokosa. Dodajte soli i bibera ako je potrebno, ponovo zagrejte čorbu i služite je odmah.