Bečka šnicla (poseta Salcburgu)

Napraviti bečku šniclu u Americi nije uopšte lak izazov! Najpre ovde teletina nije tako mlada i ukusna kao kod nas, a nije ni lako naći teleće kotlete, koji su inače skupi. I skoro je nemoguće naći velike komade kotleta, tako da bečke šnicle ne izgledaju moćno kao one koje prekriju ceo tanjir. Za to imam mali trik – spojim dva-tri komada tako što ih udaram kuhinjskim čekićem (bodljikavom stranom).

A dobro spremljena bečka šnicla je zaista poseban gurmanski ugođaj, u to sam se uverila prilikom nedavne posete Austriji. Najbolja je kada je velika a tanka, nije puna ulja, hrskava je spolja, a mekana iznutra. Videla sam da je prave i sa svinjetinom, čak i piletinom, ali ja bih se držala teletine. Na kraju tako se originalno pravi bečka šnicla.

Nemojte da očajavate ako vam ne ispadne baš kao u restoranu, to je skoro pa nemoguća misija, ima dosta razloga zašto je to tako, ali one napravljene kod kuće mogu da budu sasvim dobre. Zamislite samo nedeljni porodični ručak sa bečkim šniclama, ima li šta lepše od toga. Inače, šnicle od bilo kog mesa (ovde je odličan recept za pileće šnicle) su mnogo ukusnije kada se pohuju, tako da se često porodično složimo oko toga da bi trebalo da ih češće spremamo.

Pre recepta je kratka foto šetnja Salcburgom, a ne Bečom, u kome sam skoro boravila. Tu sam videla restorane koji su se specijalizovali za pravljenje bečke šnicle, pa su čak stavili kuvare u izlog da narod vidi kako se one pripremaju. Meni se to veoma dopalo. Osim toga Salcburg je divan grad, čak i zimi, uživala sam u boravku u njemu.


Poseta Salcburgu

U Salcburgu nismo dugo boravili, ali i tako kratka poseta mi je veoma prijala. Mislim da je boravak od 2 dana dovoljan da posetite važna mesta. Iako je prošao Božić, atmosfera je i dalje bila praznična, božićni market je i dalje radio, i bilo je dosta turista iz raznih delova sveta.

Pre nego što počne šetnja da vas podsetim da je ovde sniman čuveni film Moje pesme, moje snovi. Gledala sam ga u avionu dok smo se vraćali u Ameriku, i uverila sam se ponovo da je klasik sa razlogom. Džulija Endrjuz je čarobna u njemu. Inače, taj film je rađen po istinitoj priči – von Trapp porodica je uspela na kraju da prebegne iz Austrije u Ameriku, i do kraja života su se profesionalno bavili pevanjem, imali su koncertne ture širom zemlje.

U starom jezgru Salcburga se nalaze najvažnija mesta za posetu – katedrala, utvrđenje sa dvorcem, Hohensalzburg, božićni market, Mocartova rodna kuća, Mirabel palata sa vrtovima, i glavna trgovačka ulica Getreidegasse. Glavna železnička stanica nije toliko daleko, možete peške ili taksijem da dođete do starog grada. I uopšte, Salcburg se lako savladava peške.

Božićni market je vrlo lep, štandovi su simpatično dekorisani, i svašta lepo može da se kupi i proba. Tu mogu da se nađu omiljene srednjeevropske poslastice: perece, liciderska srca, knedle, šaum role, itd. Videla sam i popularne kurtoš kolače (chimney cake), koje sam skoro prvi put probala u životu, i to u Baltimoru, u novootvorenoj mađarskoj pekari, i baš su mi se svideli. Kupili smo jednu perecu sa marcipanom, koja je bila toliko velika da smo je jedva porodično savladali.

Arhitektura u Salcburgu je izrazito barokna i vrlo lepa na oko. U turističkom delu se nalazi dosta trgova, fontana, spomenika, kao i lavirint šarmantnih uskih ulica sa brojnim pasažima. Ono što je posebno lepo jeste karakteristična dekoracija iznad radnji i restorana pravljena od kovanog gvožđa. Pogled u tim uskim ulicama se često nastavlja na utvrđenje koji se nadvija nad gradom. Nažalost, nismo ga posetili. Boravak sa decom često ima svoje limete.

Tu je i katredala u kojoj je u vreme naše posete bila služba pa je sve izgledalo vrlo praznično. Bila je prepuna turista.

Kroz grad prolazi reka Salzach, koja je služila u prošlosti za transport soli i po tome je dobila ime, kao i sam grad. Kada pređete reku pruža se živopisni pogled na stari deo grada načičkan tornjevima mnogobrojnih crkvi.

Kad smo kod Mocarta koji je prva asocijacija na ovaj grad, samo smo prošli pored njegove rodne kuće i slikali se. Pokušavala sam da prenesem svoj entuzijazam na decu, ali bezuspešno. Mocart je jedan od moljih omiljenih kompozitora, često vikend započinjem pločom sa njegovim uvertirama. Jedan od mojih malih radosti je što sam uspela da nateram ćerku da peva za neko takmičenje moju omiljenu ariju L’ho perduta iz opere Figarova ženidba; to je i jedina opera koju znam od početka do kraja, jer sam je slušala hiljadu puta kao da je u pitanju rok album.

Mocart kugle se prodaju na svakom koraku, individualno ili u raznim pakovanjima, što ne iznenađuje jer su upravo ovde počele da se prave. Sastoje se od slojeva marcipana od badema i od pistaća koji okružuju centar od čokolade i lešnika (đanduje), i pokriveni su glazurom od tamne čokolade. Ako vam treba recept, možete da ga nađete ovde.

Promrzli, umorni i gladni od šetnje jedva smo uspeli da nađemo restoran sa praznim stolom. A bilo ih je puno, i mamili su svojim izlozima obećavajući ukusnu hranu i prijatan enterijer. Tako smo nabasali u nekom pasažu na kiosk naše hrane koji se zove Valter. Kasnije sam saznala da je ovde poveća balkanaska dijaspora. Restoran u kojem smo se našli bio je kao neki lavirint sa brojnim sobama, i kad sam ugledala predivne kaljeve peći, rastopila sam se momentalno.

Malo sam bila iznenađena kad sam videla da služe pitu sa sirom i spanaćem i pitu sa pečurkama, a mislila sam da samo mi to pravimo, i morala sam da to probam. Kao što vidite služe ih uz neobične priloge.

Mirabel palata kružena zanosnim vrtovima je bila mamac za turiste. Mogu da zamislim kako lepo izgleda leti.

Od svih radnji najviše su mi se dopale one sa tradicionalno austrijskim proizvodima, kao što su recimo ova lovačka radnja sa oružjem i butik sa tradicionalnok nošnjom. Takođe, ugledala sam štand gde se prodaje pečeno kestenje; to mi tako nedostaje.

Iz Salcburga smo uzeli voz do Minhena, tu smo preseli i uzeli voz koji nas je odveo dalje, do Lajpciga, grada u kome smo boravili sledećih nekoliko dana.


Bečka šnicla


sastojci:

4 velikih telećih kotleta (što većih)

So i biber prema ukusu

100 g brašna

1 1/2 šolje prezli

2 krupna jajeta, umućena

Ulje za prženje

za služenje:

  • pomfrit, ili krompir iz rerne, ili pire krompir
  • zelena salata
  • kriške limuna

priprema:

Stavite po kotlet između dva lista plastične folije, pa na dasci za seckanje tucite meso kuhinjskim čekićem dok ga ne istanjite na 3-4 mm debljine. Svaki komad mesa natapkajte papirnatim ubrusom, zatim utrljajte so i biber.

Pripremite tri plitke posude: u jednu stavite brašno i prstohvat soli, u drugu, stavite umućena jaja, i u treću posudu stavite prezle.

U dublji ili tučani tiganj zagrejte tri prsta ulja na srednje jakoj vatri (6/10).

Uzmite jedan kotlet i uvaljajte ga najpre u brašno, zatim otresite višak, i drugom rukom ga umočite u umućena jaja, onda opet prvom rukom ga uvaljajte u prezle, i stavite u dobro zagrejano ulje da se prži. U tiganju mora biti dovoljno ulja da bi meso “plivalo” u njemu i lepo se ispržilo. Tokom prženja dodajte još ulja ako je potrebno. Meso pržite sa obe strane, dok ne dobijete zlatnu smeđu koricu. Kad su šnicle ispržene stavite ih na papirnati ubrus da se ulje ocedi.

Šnicle služite odmah uz unapred pripremljen pire krompir, ili prženi kroompir, kao i zelenu salatu.

Napomena: ja sam koristika panko prezle za pohovanje šnicli (krupne hlebne mrvice), obične prezle su bolje.

Continue Reading

Zimovanje u austrijskim Alpima

Alpi

Otkako sam naučila da skijam i zaljubila se u taj sport, a to je bilo pre par godina, maštala sam o odlasku na Alpe. Opet, nisam ni slutila koliko će mi se dopasti dramatični pejzaži uokvireni planinskim vrhovima, pitoma sela sa kućama u tradicionalnim stilu, široka polja pokrivena slanom, krave koje se sunčaju na zimskom suncu, probijanje kroz maglu/oblake na putu, zagojene mačke po poljima koje love krtice, svedena i otmena božićna dekoracija po trgovima malih uspavanih gradića, gusto zimzeleno drveće sa granama koje se povajaju pod snegom, odlična jaka hrana servirana u simpatičnim gostionicama na skijalištima i vožnja gondolom sa prelepim pogledom na sela u podnožju. Što bi ovde rekli to je bio huge upgrade od zimovanja u Americi, koje ume da bude značajnije skuplje.

Pripreme za putovanje

Ipak, put u Austriju zimi iz Amerike nije tako jednostavan. Prethodilo je dugo planiranje kojim se bavio moj muž; imam neverovatnu sreću da sam udata za organizacionog maga. Kao i uvek na našim putovanjima, zahvaljujući dobro isplaniranom svakom detalju, a na zimovanju može puno toga da krene naopako (već imamo iza sebe dva otkazana zimska putovanja), mogla sam da se lepo opustim i uživam. Izabrala sam da na putu čitam knjigu Magelan, Štefana Cvajga. Već sam skoro čitala njegovu knjigu Beware of Pity, i veoma mi se svidela, uz to sam htela da to bude delo austrijskog pisca. Nažalost, nisam stigla da posetim njegovu kuću kada sam boravila u Salcburgu, tu je proveo poveći deo svog života. Magelan je vrlo zanimljiva knjiga o čuvenom moreplovcu, koji je uz puno poteškoća, i uz neverovatnu istrajnost i odlične organizicione sposobnosti, uspeo da ostvari svoj neverovatan poduhvat. Pažljivo je birao svoju posadu, opremu za brodove, zalihe hrane i svakakve potrepštine kao što su recimo ogledala za domoroce u egzotičnim zemljama kojima je to bio dragocen predmet, i na kraju je poveo sa sobom hronologa koji je imao zadatak da zabeleži njegove poduhvate. Priznaćete vrlo važan detalj. I ja se ponekad osećam kao hronolog – pišući putopise i praveći fotografije, ja u neku ruku beležim sve one lepo isplanirane detalje moga muža, koji mene podsećaju na umetnička dela.

Šalet

Recimo, šalet koji je muž izabrao je bila savršena kuća za naš odmor. Ogromni prozori kroz koje se vide brojgelovski pejzaži, drveni enterijer, sve udobno i funkcionalno opremljeno sa puno ukusa. Čak nas je dočekala i ukrašena jelka. Kuća je imala i saunu, u kojoj sam provela tek ukupno deset minuta, jer je u kući bilo vrlo toplo. Najlepši deo je potok koji prolazi pored kuće; zvuk žuborenja vode, koji može da se čuje noću, je nešto neizmerljivo prijatno. Slagalica od 2000 delova je okupirala moj život tih sedam dana provedenih tamo. Bila je izuzetno teška, progres je bio spor, pa ju je na kraju muž lepio selotejp trakom, i tako smo je doneli kući u Ameriku, da bude završena. Naravno da se desilo porekletsvo većine slagalice, zafalio mi je jedan komad, koji se sigurno zagubio na šarenom tepihu u Rusbahu.

Druženje je najlepše

Na zimovanju smo bili sa porodicom rođaka moga muža, i to je zapravo bio najlepši deo našeg putovanja. Druženje sa dragim ljudima koji žive daleko od nas, bezbrojni razgovori, slaganje slagalice, skijanje, šetnje, odlasci na ručak u gostionicu, i kuvanje – to je bio moj omiljeni deo. Kao i uvek, hrana, njena nabavka, priprema i gustiranje, donela nam je dosta radosti i zabave; spremali smo juneći i segedinski gulaš, podvarak, kobasice, pečenicu iz rerne, testeninu u bolonjeze sosu, prokelj i krompir iz rerne, palačinke, i tim redom. Gledali smo da svom snagom upijemo ukuse srednjoevropske kuhinje, koji su tako bliski domaćoj kuhinji i koji savršeno odgovaraju zimskoj sezoni. Da ne pominjem moje oduševljenje od obilja kvalitetnog sušenog mesa koje je teško naći u Americi.

Austrijska kuhinja

A austrijska kuhinja, iako su ljudi zaboravili da je cene i više nije u modi, je itekako vredna pažnje. Oduševile su me razne knedle, naročito Germknödel, carska cepkane palačinka (Kaiserschmarrn), krofne punjene džemom, i sos od vanile koji se služi svuda, pa i uz štrudlu od jabuka. Zatim, sitna testenina služena uz sir i hrskavi luk (Käsespätzle). Naravno da smo jeli i bečku šniclu, koja kad se lepo pripremi ume da bude vrhunski ugođaj. Tu su i razne bistre supe služene sa knedlama sa mesom ili čak džigericom (Speckknödelsuppe i Leberknödelsuppe). I da, neverovatano je koliko je austrougarska kuhinja imala uticaja u Srbiji, i to ne samo u Vojvodini.

Ipak, čini mi se kad su u pitanju dezerti, austrijska kuhinja briljira. Ko može da odoli štrudli sa jabukama, ili onoj sa makom, buhtlama, knedlama sa šljivama, lincer kolačima, kuglofima, Zaher torti, Gustav Klimt torti, a rekla bih i da je kolač na kukuruzovini sigurno neka varijanta njihovih šaum rola.(Ha, nemam tako malo recepata na blogu iz austrijske kuhinje!)

Takođe, bila sam iznenađena koliko nemačkih reči smo usvojili u srpskom jeziku. Učila sam nemački u školi, i jedva nešto zapamtila, ali mi je bilo zanimljivo da se podsetim nekih reči i izraza. Uspela sam čak da nabavim hanzaplast brenda Hansaplast!

Skijaške gostionice

Samo kad pomislim na ovdašnje skijaške gostionice, neugledna mesta gde se služi preskupa džank hrana, austrijske gostionice su izgledale kao super luksuzna mesta. Pored sjajnih lokacija sa divnim pogledom, enterijer im je bio sjajan, obično tradicionalan, sa puno zanimljivih detalja, ali nije bio uopšte pretenciozan. Hrana je takođe bila baš kakva treba da bude za skijaše. Meni su bile najviše interesante terase na kojima su gosti mogli da se sunčaju uz hranu i tople napitke. Jedino je muzika umela da bude bezveze, neki iritantan nemački tehno.

Bila je jedna simpatična gostionica sa enterijerom koji me je toliko podsetio na naše starinske kuće ispunjene raznim ručnim radovima, od izvezenih poruka na platnima koje su visile na zidovima do heklanih bordura, da me je momentalno preplavila slatka nostalgija.

Skijanje

Nije nas dočekalo puno snega kad smo došli, glavna sezona skijanje je ionako krajem januara i početkom februara. Ipak, nije bilo tako strašno. Jednog dana smo otišli u skijaški centar Obertauern, koji je na višoj nadmorskoj visini, on je nudio mnogo više staza sa skijanje. Ispostavilo se da su alpske skijaške staze izazov za mene, pre svega zbog vrlo strmih delova, pa sam uzela par časova skijanja, koji su mi dosta pomogli. Prilično sam unapredila paralelno skijanje, jedino ume da bude čupavo kad je vrlo strm spust, sa dosta leda i nanosa snega. Iako sam u početku dosta padala, moja želja da skijam se nije smanjivala, što mi je i dalje velika misterija. Čak i kad sam padala, pošto bih se uverila da sam ok, nisam skidala osmeh sa lica. Valjda me je to vraćalo u detinjstvo. Inače, moja idealna skijaška staza je duga, sa dosta krivina i sa ne tako strmim padovima. Mada bilo je dugih staza, kad se na kraju spustiš dole u selo, duša ti bude u nosu, a kukove ne osećaš.

Prvi put sam se vozila gondolom, i za mene je to bio mnogo lepo iskustvo.

Obertauern

Saonice sa konjima

Naš boravak je zaista podsećao na svima omiljeni božićni video Last Christmas, sve stavke smo čekirali, čak smo imali i sneg za ovdašnje Badnje veče. Ipak, jedino što nismo uspeli da realizujemo jeste planirana vožnja saonicama sa konjima. Sad ću vam priznati, to je moja smešna fantazija koja mi se često javlja kada pokušavam da zaspim. Zamišljam kako se vozim saonicama sa konjima vraćajući se sa nekog bala – predrevolucionarna Rusija, zima sa puno snega, ja umotana u neku bundu, sa šubarom i rukama u mufu, noge mi greje zagrejana cigla. Nažalost, nije bilo dovoljno snega za ostvarenje moje fantazije.

Austrijska sela

Još kako smo počeli da vozimo iz Salcburga ka Rusbahu, a to taje sat i po vremena, uživala sam u selima načičkanim pored glavnog puta. Izgled kuća nije uniformisan, one su često asimetrične, imaju dosta dodataka, nekada su im fasade u ekcentričnim nijansama zelene i žute. Preovlađuju drvo kao materijal, najupečatljivije su terase od drveta, često izrezbarene. Sela su obično smeštena u dolinama u kojima se nalaze rečice. Iako su Austrijanci katolici, njihove crkve ovde imaju sveden stil koji podseća na protestanske crkve, što zbunjuje. Verujem da je ovde lepo provesti i leto.

Ovdašnji ljudi su ljubazni, vole da ćaskaju, engleski im je dosta dobar. Najviše sam komunicirala sa instruktorima skijanja. Judit, koja živi u Rusbahu, ima 25 godina, i već petu godinu zna samo za zimsko doba godine. Kad je u Evropi leto, ona radi kao instruktorka skijanja u Australiji, gde je zima, nedaleko od Melburna. Zanimljivo!

Banja

Posle Rusbaha otišli smo u obližnju banju – Bad Vigaun i tu proveli jednu noć. Mislim da je banjska voda dobra protiv išijasa i sličnih problema, tako da je bila ispunjena starijim svetom, od kojih su neki bili poreklom sa Balkana. Bilo mi je slatko kad sam u prolazu čula razgovor na našem jeziku o operacijama i drugim zdravstvenim problemima. U bazenu sam boravila samo u najtoplijoj vodi, nisam se usudili da boravm u spoljašnjem bazenu, mada smo u nekom trenutku hodali napolju u bade mantilima tražeći naše sobe.

Nikada neću zaboraviti našeg konobara koji nam je služio večeru i doručak, mladića sa najumilnijim glasom na svetu, nežnim manirima i simpatično zbunjenim ponašanjem. Kaže, tu je na praksi. Pošto smo bili jedini gosti van pansiona, malo smo uneli haos u njihov uhodani banjski život. Posle doručka, spremili smo stvari, i kolima se odvezli do sledeće destinacije, Salcburga, pre našeg odlaska u Nemačku gde smo proveli sledeću polovinu našeg odmora.

Continue Reading

Azurna obala, 2. deo (veličanstvena Nica)

Nica je jedno gospodsko mesto. Dovoljno je da vidite taj grad iz daleka kako ponosno stoji na obali, uokviren morem i Alpima. Kad uđete u Nicu, tek tada ćete biti očarani arhitekturom, šetalištem, trgovima, restoranima, uskim ulicama, i veličanstvenim pogledom sa brda Colline du Château.

Otuda ne čudi što ovaj grad bio omiljena turistička destinacija, još od 19. veka. Ali u početku njega su posećivali samo zimi, ne leti kao danas, i to iskuljučivo bogata klijantela iz severnijih krajeva Evrope, posebno Englezi i Rusi.

Gledala sam jednom neki dokumentarni film o kojem je jedna vlasnica poznatog hotela iz Nice pričala kako se jedna vrlo bogata plemkinja iz Rusije, koja je bila stalni gost, posle oktobarske revolucije nikada nije pojavila, a ostavila je hotelu na čuvanje dragocen nameštaj i nakit. Ne sećam se tačno šta se desilo na kraju, kome je to pripalo, ali ko zna koliko je bilo takvih priča. I danas se oseća prisustvo Rusa, postoji ruska crkva a i ruski turisti i dalje vole da posećuju ovo mesto.

Posle boravka na Antibima, mi smo u Nici odseli u hotelu koji se nalazi odmah uz aerodrom, tako smo sutradan peške došli do njega, što nam je puno značilo. Tu prolazi voz koji ide kroz grad i odlično je sredstvo za prevoz. Šetali smo se od istoka ka zapadu, i sada ćete videti šta smo sve lepo videli u Nici. Plus, na kraju putopisa vas čeka recept za čuvenu salatu iz Nice.

Najpre smo izašli na čuveno šetalište Promenade des Anglais, koje je dugo oko 7 kilometara. Ono se pruža uz dugačku plažu koja je pokrivena ne tako udobnim oblucima. Ionako je šteta ovde boraviti na plaži pored takvog grada.

Sa druge strane šetališta se nalazi drvored palmi, a iza njih se nalaze grandiozne zgrade u kojima su često smešteni hoteli. Fasade zgrada su najčešće žute, oker, narandžaste i crvene boje. Nica je i dalje zadržala duh Belle epoque, perioda koji je trajao od 1871. pa do Prvog svetskog rata, i koga odlikuje eklektična arhitektura inspirisana Art deco stilom.

Popularno mesto za obilazak je Place Massena, ogroman trg uokviren crvenim zgradama u čijem se centru nalazi fontana.

Kad se uvučete u središte grada, ulice postaju uže, ali tu su mali trgovi koji su često načičkani restoranima i pijacama. Najlepši je stari istorijski deo, tu je najživlje. Ako malo zađete severno, možete da vidite uske ulice koje izgledaju kao od pre sto godina, sa fasadama živopisnih boja, zelenim žaluzinama i sa raširenim vešom koji se suši.

Ipak, moja prva asocijacija na Nicu su slike Anrija Matisa na kojima je prestavljao dame uhvaćene u nekom intimnom trenutku. Međutim ono najfascinatnije na tim slikama je prikaz balkona ili prozora sa pogledom na more. Žaluzine, zavese, balustrade, palme na promenadi i plavo more prosto vas mame da budete deo te scene. Ako je neko mogao bolje da opiše atmosferu leta na Mediteranu, onda je to Matis. Slučajno smo naišli na tablu okačenu na zgradi u kojoj je on nekad živeo i stvarao. U gradu se nalazi i njegov muzej, ali ga nismo posetili, jer kad putujete sa decom mora da se pravi puno kompromisa. U nekom trenutku se iscrpe sva sredstva pomićivanja i ucenjivanja da bi se videlo što više stvari.

Ipak, najimpresivnije je brdo Colline du Château, sa koga puca neverovatan pogled na grad. Kako krenete da se penjete na to brdo, gde god vam padne pogled, sve izgleda impresivno. Tu je i vila u kojoj je snimnjen film Tender Is The Night, rađen po istoimenom romanu Skota Ficdžeralda, koju trenutno čitam. Negde na vrhu brda se nalazi vodopad, veštački stvoren, taman da se malo osvežite posle ne baš tako prijatnog pentranja.

Vila iz filma Tender Is The Night

Zanimljivo je da je ovaj grad osnovan 350. godine pre nove ere od strana Starih Grka. Tada je dobio ime Nikai.

Nica je grad u kome se prepliću francuski i italijanski uticaji. Nekada je ovaj grad pripadao italijanskog kneževini Savoj pa je 1860. postao deo Francuske. Tada se puno Italijana odselilo iz ovog grada. Ipak njihov uticaj se i dalje oseća, posebno kada je hrana u pitanju.


Nisoaz salata (Salata iz Nice)

Ova salata je jedna od onih koja se priprema od raznih ostataka prethodnih jela. Ne morate nužno da se držite svih sastojaka koje sam stavila u receptu, koristite šta god vam je pri ruci. Možete salatu da služite gostima kao predjelo, ali je odlična i kao letnji ručak preko radne nedelje.


sastojci za 2-3 osobe:

300g mladog krompira, ispečen

150g boranije

2 jaja

1 konzerva tune

3-4 inćuna

100g zelene salate, oprane i iseckane

2 šake paradajza, čeri ili običan, iseckan

1 manji krastavac

1 šaka maslina

1 kašika kapra

za preliv:

80ml maslinovog ulja

2 kašike sirćeta od belog vina ili limunovog soka

1 kašičica dižonskog senfa

1 mali čen belog luka, sitno iseckan

So i biber prema ukusu

priprema:

Ispecite mlade krompiriće u rerni. Obarite boraniju ali da bude hrskava. Skuvajte jaja, oljuštite ih i isecite na četvrtine. Isecite krastavac i paradajz. U maloj teglici pomešajte sve sastojke za salatni preliv.

Na velikom tanjiru za služenje najpre stavite iseckanu salatu, pa preko nje ređajte preostale sastojke: krompir, boraniju, krastavce, paradajz, masline i skuvana jaja. U sredini stavite oceđenu tunu iz konzerve, pa preko nje inćune i kapar. Sve to prelijte salatnim prelivom kojeg ste dobro pomešali. Služite salatu odmah.


Continue Reading

Azurna obala, 1. deo (Antib, letovalište sa luksuznim vilama, Pikasov muzej)

Azurana obala, iliti Francuska rivijera, je oduvek bila sinonim za luksuz, rafiniranost, i poseban mediteranski vajb pomešan sa mirisom mora, lavande i četinara. Pre dolaska moje reference za Azurnu obalu su bili čuveni serijal Žandarmi iz San Tropea, mlada i fatalna Brižit Bardo u nekom od starih francuskih filmova, Hemingvejev roman Rajski vrt, Dobar dan, tugo Fransoa Sagan i Oštrica brijača Somereset Moma. Prošlog leta sam boravila tamo, i uverila sa da nema preterivanja, to jeste mesto vredno posete, pa bih volela da to ostane negde zapisano. A i sigurna sam da ćete voleti da saznate o prefinjenom ukusu lokalnog stanovništva, letovalištu gde je nekada obitavala stara a sada nova aristokratija, o šarmantnom gradu Antib, gde je završila crnogorska kraljevska dinastija, o Pikasovom muzeju, itd.

O prefinjenom ukusu

Moj boravak na Cote d’Azure je započeo pre nego što smo uopšte stigli na obalu, u gradu Aix-en-Provence. Pre toga smo boravili u Parizu, pa u Provansi, da bi se posle spustili još južnije, i tu na putu do Azurne obale svratili smo u pomenuti grad. Iako nije grad na moru, tu se već oseća drugačija atmosfere nego u ostatku Provanse. Nema u njemu neke posebne arhitekture, i u samom centru je tržni centar, ni manje ni više, ali na glavnoj “džadi”, uskoj ulici načičkanoj restoranima i radnjama, ja sam doživela neku vrstu katarze. Svratili smo na ručak, baš kod neke česme. Bila je velika gužva, kako i ne bi, bilo je vreme pauze, a izgleda da u Francuskoj one dugo traju. Naručila sam čuvenu nisoaz salatu, iliti salatu iz Nice (očekujte recept za nju u sledećem postu o Azurnoj obali), i prepustila sam se uživanju posmatrajući prolaznike koji su tako lepo i elegantno izgledali.

Možda je među njima bilo i turista, ali ja bih rekla da je to bilo lokalno stanovništvo. Sa jedne strane je to iskustvo bilo veoma prijatno, ali u isto vreme sam se osećala uznemireno, jer sam shvatila koliko sam željna lepote i dobrog ukusa. Uopšte to je bio moj najveći utisak boravka u Francuskoj. Toliko dobrog, kultivisanog i nenametljivog ukusa nisam odavno videla, i uz to Francuzi su prilično fit nacija. Pravo da vam kažem ja sam ne naki način traumatizovana onime što svakodnevo viđam u gradu u kome živim. Sigurno vam nije promaklo da se danas u Americi slavi ružnoća, standardi lepote su se okrenuli naopačke, i ne samo to, stalno te ubeđuje da je nešto ružno zapravo lepo. Jer ljudi se tako lako uvrede ovih dana. Ja zaista mislim da svako može lepo da izgleda ako uloži izvestan trud.

Dalje na putu smo ugledali Sezanovu veliku inspiraciju, planinu Sent Viktoar. Njegova kuća nije bila otvorena za obilazak, renovirala se, tako da smo to propustili. Ulazak na Azurnu obalu je bio baš kao što sam zamišljala – na auto-putu su nas dočekali olenadri sa belim i ružičastim cvetovima, a na ulasku u grad Antib uz put je bio drvored visokih palmi. Atmosfera je bila kao iz nekih starih filmova, recimo Uhvati lopova Alfreda Hičkoka, sa Grejs Keli i Keri Grantom.

Onda smo se uputili ka Cap d’Antibes, iliti rtu Antib, duboko u poluostrvu nas je čekala kuća koju smo iznajmili na par dana.

Bogataško letovalište

Celo polustrvo je pokriveno naročito lepim četinarima. Jedna vrsta se posebno izdvaja – bor “kišobran” (Stone pine). Ovde nema kuća, sve su same luksuzne vile, i po koji mali hotel. Sve je dosta mirno, pa i more.

U kući nas je dočekala vlasnica, simpatična žena u rokerici. Dala mi je neku poveću knjigu u kojoj su opisane najvažnije vile koje se nalaze na polustrvu. Nisam je odmah prelistela, već kasnije. Mene te bogataške stvari nešto ne impresioniraju. Njena kuća bila vrlo lepo uređena. Posle onog prelepog stana u samostanu u kom smo boravili u Avinjonu, ovaj smeštaj je uspeo da nas podjedanko oduševi. U kuhinji je bio instaliran neki plovni objekat, daska za surfanje ili čamac za kajak, ne mogu više da se setim. Stan je imao i lepu galeriju, a iz naše spavaće sobe pucao je divan pogled na komšijski bazen i u pozadini plažu. Nisam napravila fotografije, ali imam ovaj video.

Moj muž je izabrao ovo mesto zbog blizine plaže, ali bi sledeći put gledali da odsednemo u gradu Antib. Nema ovde previše živosti, tek tri restorana uz samu plažu. Nema ni puno ljudi na plaži. Sezona kao da je tek počela, iako je bio kraj juna. Radnici su tek pripremali bazene i vile za dolazak njihovih domaćina.

Probali smo da se prošetamo uz sam rog poluostrva koji deluje divlje, ima oštrih stena i raznog mediteranskog šiblja. Nismo se šetali da vidimo vile, jer sve i da smo hteli ne bi ni mogli, jer su sve ograđene nekim drvećem i ogradom. Plaža na kojoj smo boravili se zove Garup (Garoup). Otvorena je za sve, nije privatna, i ima pogled na grad Nicu.

Da se vratim na onu knjigu o vilama… prelistavajući je da utvrdim svoje poznavanje francuskog, naišla sam na ovu stranicu (prva slika ispod). Nikada se nisam pitala šta se desilo sa crnogorskom kraljevskom dinastijom Petrović kada je nastala Jugoslavija, i tada sam saznala da su završili u egzilu upravo ovde. Bilo je tu i drugih kraljevskih prodica, raznih aristokrata, a danas tu svoje vile imaju sve više bogataša sa drugih kontinenanta.

Šarmanti i živopisni grad Antib

Za Antib sam prvi put čula videvši u Jansonovoj Istoriji umetnosi Pikasovu sliku – Noćni ribolov na Antibima. Posle mnogo godina, posetivši ovaj grad, smešten između Kana i Nice, bila sam puna utisaka. Izgleda kao zaustavljen u vremenu. Sve u njemu je ljupko i otmeno: uske ulice, primorska arhitektura, raznobojne žaluzine, radnje i galerije, restorani, kafei, parkovi, trgovi i plaže. I stari i novi grad. Na gornjoj slici se vidi tvrđava Kare, a i tu je marina u kojoj su parkirane bogataške jahte, ali to je najmanje interesantan deo ovog grada.

Ovde su i ljudi vrlo opušteni, i lokalci i turisti. Videla sam neke starije parove kako plešu uz muziku u obližnjem restoranu. Deca se igraju na trgu. Sa terasa vise peškiri doneti sa plaže. Vegetacija je tako raskošna, na svakom koraku je cveće. Vazduh je sladak i pirka vetrić.

Hrana u restoranima je takođe odlična. Tu se mešaju uticaji provansalske i italijanske kuhinje. Pasta sa školjkama i ratatuj pomešan sa pirinčem i pržene sardele prosto mame sa fotografija.

Ako ste znatiželjni da spremite i probate ovdašnju hranu, možete recepte da pronađete na mom blogu:

Palačinka od brašna od leblebija – Socca

Francuska pica, Pisaladijer

Paprikaš sa morskim plodovima, Bujubes

Ratatuj

Tapenada

Torta iz San Tropea

Antib

Pogledajte samo ovaj divni detalj sa ulica Antiba – fasada pekare.

Pikasov muzej

Pikasao je boravio u vili porodice Grimaldi 1946. oko pola godine, i posle su mu tu napravili muzej koji privlači veliki broj turista. Odmah da kažem da nisam ljubitelj ove pozne Pikasove faze. Poigravanje sa dečijim slikarstvom, koje je kao najautentičniji oblik stvaralaštva, nikad nije bila moja stvar. Ali tada je to bilo u modi.

A ni deci se nije dopao taj dečiji manir. Moja ćerka je bila zapanjena nekim eksponatima. Šta je ovo? To su bile neke uramljene škrabotine, ali od Pikasa. Objasnila sam joj da on jeste odličan slikar, ali ova njegova faza jeste razočaravajuća. Kad dođe kući pokazaću joj njegovu monografiju.

Iskreno, kao neko ko voli da sakuplja zanimljive tanjire, ne znam da li bi me ovi Pikasovi tanjiri posebno zainteresovali da ih kupim, recimo u nekoj običnoj galeriji. Doduše, lepo su prezentovani.

Pikaso je dugo bio na mojoj top 5 listi omiljenih slikara, pored Manea, Velaskeza, Goje i Matisa, i onda je ispao. A i njegova reputacija poslednjih godina nije više tako sjajna, uglavnom zbog njegovog ljubavnog života, što uopšte nije relavantno. U ono vreme bio je izuzetno popularan influenser, pored toga što je bio poznati umetnik, žene nisu nimalo bile ravnodušne prema njemu.

U dvorištu muzeja ima jedna mnogo interesantna skulptura, referenca na njegova kubistička dela inspirisana violončelom. Iz tog zadnjeg dvorište, koji se nalazi na bedemu, videćete mnogo lep pogled na grad a i na kraj u kome smo boravili, prekriven borovima.

Snežni vrhovi Alpa

Poslednji dan boravka sam ustala rano i otišla na plažu. Nikoga nije bilo na plaži, jutro je bilo prohladno, ali vidljivost je bila odlična. Učinilo mi se da u daljini vidim sneg na vrhovima Alpi; oni su štrčali iza panorame Nice. Uzeh telefon da napravim zumiranu sliku, i zaista je to bio sneg. Moje oduševljenje je bilo veliko. Bila sam i izbuđena što ću konačno tog dana da posetim Nicu, i osećala sam da ću tamo imati sjajan boravak. Pogledjate ovde nastavak.

Continue Reading

Putovanje u Dominikansku Republiku (bonus Aperol spritz koktel)

Nije da nije sve bilo savršeno na mom nedavnom putu u Dominikansku Republiku; put je super prošao, plaža je bila idealna, toplota mora baš kako treba, nije bilo previše vruće zbog blagog vetrića koji je sve vreme pirkao i osvežavao, raskošna tropska vegetacija je ostavljala bez daha, hotelske sobe su bile udobne i lepe, hrana je bilo u izobilju … ali, posle nedelju dana, ja sam bila spremna da što pre odem kući, da pobegnem od ovog simuliranog raja.

Ne bih mogla ni na šta da se posebno požalim, to je neki luksuz koji puno ljudi priželjkuje, ali za mene to ne predstavlja razlog da se putuje. Taj rizort je mogao da bude u bilo kojoj tropskoj zemlji, igrom slučaja napravljen je u Dominikanskoj Republici, i sve bi i dalje bilo isto, jer je to veštački stvoren raj za ljude iz severnih krajeva željnih sunca i luksuza. A na prvo oko izgleda kao da je sve to sama prioroda napravila, samo što iza svakog grma su radnici koji održavaju tu “prirodnu” prirodu.

Kada sam došla kući, nisam imala uopšte osećaj kao da sam bila u nekoj drugoj zemlji, jedva da sam šta videla od Dominikanske Republike. To je prokletsvo boravka u rizortu. Iako smo pre dolaska imali ideju da iznajmimo kola i da obiđemo ostrvo, odustali smo od toga. I dobro je što smo to uradili, jer kada smo sleteli u Punta Kanu, i pošto smo se vozili oko 45 minuta do rizorta šatlom, ono što smo videli usput nije odavalo utisak sigurne zemlje. Dominikanska Republika je dosta siromašnija zemlja od onoga kako sam je ja zamišljala. Velika je šteta što nismo mogli da doživimo tu zemlju, osim što smo na putu videli nepregledan polja trske, u pozadini planine, po koje neobično goveče, i dosta udžerica jarkih boja. Na ulazu u rizort su bile čak dve kapije, i to sa nauružanim čuvarima.

Rizort nije mali, ali izaziva osećaj skučenosti. Pola plaže pripada odmaralištu, pola je gradska plaža na koju dolaze lokalci. Naravno da sam imala potrebu da pređem tu granicu, i da vidim šta se tamo događa. Kad sam prešla granicu, morala sam da dajem svoje podatke čuvaru koji je tu stražario. Nije bilo puno toga da se vidi – red tezgi sa džidža-bidžama i red restorana. Posle smo se vozili kajakom, i išli još dalje, ali nismo videli ništa posebno zanimljivo. Mogli smo da odemo do glavnog grada, Santo Dominga, ali bio je udaljen dva i po sati vožnje, i nije nam se učinio posebno zanimljivim, pa smo odustali. Već smo ranije boravili u San Huanu, glavnom gradu Portorika, i tu videli dosta kolonijalne arhitekture. Kad bolje razmislim, očekivala sam da Dominikanska Republika bude slična Portoriku, ali doživela sam sasvim drugačije iskustvo. Kad sam boravila u Portoriku, iako smo drugi put boravila isto u rizortu, non-stop smo posećivali razna mesta po ostrvu, i nisam se osećala nebezbedno.

Kad smo došli u odmaralište, dočekalo nas je ljubazno osoblje, uglavnom lokalci. Saznavši da smo Srbi jedan dečko je počeo da govori na srpskom, kako si, dobro sam, nisam dobro. Bili smo zatečeni. Objasnio je da ga je to nauči neki Srbin koji živi ovde. Inače, ovde postoji zajednica Srba kojima je ova zemlja dom, čak su ovde sazidali i srpsku crkvu. Mislim da su došli 90-ih, kada je ovo bila jedna od retkih zemalja koja nam nije tražila vize. Međutim, osoblje je uskoro počelo previše da nas opseda pitanjima da li je sve ok, da li nam treba nešto i slično, tako da smo bukvalno bežali od njih, i nismo se javljali na njihove pozive. Znam da im je to posao, da opslužuju goste, ali ja tako ne zamišljam svoj odmor. Plus, jedva smo razumeli njihov engleski jezik.

Prvog dana smo ušli u ritam iz koga nismo izlazili, jedan dan smo bili na ležaljkama na plaži, sledeći na bazenu. Brzo sam se toga zasitila, pa sam iz dosade išla na sve moguće aktivnosti. Mada mi je i dalje čudan taj koncept, da ti neko osmišljava zabavu, ali šta drugo da da s eradi u ovom odmaralištu. Ujutru sam išla na jogu u zen parku, a zatim u podne na zumbu na plaži. Skakala sam u vodi sa brojnim uzbuđenim ženama dok sam pažljivo pratila instrukcije Stivena iz Bostona. Osim toga išli smo u akva park, igrali piklbol, i vozili kajak. Ovde su inače dani kratki, već u šest uveče izbacuju ljude iz vode, jer pada mrak.

Ovo je prvi put da smo bili u all-inclusive hotelu. Ubrzo smo shvatili da to nije bila najbolja ideja. Prošli put nam se izjalovio, pa smo hteli neki manje ambiciozni odmor. Umalo da i ovo putovanje propustimo jer je sinu napukao ručni zglob dan pre puta. Od sada vraćam staro pravilo – na dan pre puta se ne izlazi iz kuće. Deca su se radovala mirnom odmoru, jer uvek kukaju kako ih stalno negde vucaramo.

Na prvi pogled sav taj luksuz izgleda primamljivo, ali ostavlja čudan osećaj. Sve vreme si pod pritiskom da se kontrolišeš, ali šta drugo da radiš kada je obilje hrane svuda oko tebe. Pored bifea u kome je bilo ogromnog izbora hrane, bili su tu razni restorani, peruanski, pa francuski, italijanski, karipski, dalekoistočni, i tim redom. Zatim kafei, barovi, čak je na plaži osoblje prinosilo hladnu vodu.

Možda ovaj koncept nije loš za porodice sa malom decom, i za porodične grupe koje uključuju više generacija, to smo često viđali. Naša deca su sad velika, pa im ne treba posebna pažnja. Rizort je odvojen na deo za goste sa decom, i onaj bez dece. Moram da priznam da meni deca uopšte ne smetaju, zapravo gde god da su uvek unose živost i radost, i volim da ih posmatram, tako da ne razumem ljude koji vole da se izoluju od njih. Imali smo problem zbog toga jer nismo mogli sa našom decom, koji su tinejdžeri, da uđemo u pojedine restorane, recimo u onaj koji je služio lokalnu kuhinju. Na kraju smo tamo otišli muž i ja bez dece, i to je verovatno bila najbolja večera koju smo tamo imali. Ali to je bio miks raznih latino i južnoameričkih kuhinja, nije baš bila njihova domaća kuhinja. Kao što možete da vidite na slici to su razna jela čije recepte možete da nađete na mom blogu: arepas, pire od pasulja, gvakamole, i razno mesište.

Kao i svaki današnji korporativni biznis, i ovo odmarlište je nudilo puno upselling usluga. Ako doplatiš imaćeš poseban baldahin na plaži, ili poseban sto za večeru blizu obale, masažu na plaži, itd. Inače, ovi rizorti su i popularna mesta za venčanje, videli smo jedno. Bilo je više cveća i razne dekoracije nego gostiju. Razmišljala sam kako bi toliko radije otišla na nekadašnje seosko venčanje nego na ovu “instagram” svadbu.

Zbog geografije destinacije izabrala da čitam Borhesove priče, ali to nije bila literatura za ovakav odmor. Plus, bila sam okružena raznoraznim ljudima koji su mi oduzimali koncentraciju. Na kraju, ja obožavam da posmatram i analiziram ljude kad god negde putujem. Ono što me je iznenadilo je to što su odmaralištem dominirali Evropljani: Nemci, Rusi, Francuzi, Italijani, Španci, Česi, itd. Puno je bilo gostiju iz Južne Amerike, svi pričaju španski pa je bilo teško utvrditi iz koje zemlje dolaze. Definitivni su izgledali najelegantnije. Amerikanaca je bilo iznenađujuće malo. Moram da priznam da sam pomalo ponosna na sebe sa kakvom lakoćom mogu da po fizionomiji i ponašanju ljudi utvrdim odakle su.

Razmišljala sam o tome kako današnje obilje nije baš pozitivno delovalo na ljudsku vrstu. Izgleda da ljudima fali dosta samokontrole, i ne trude se previše da lepo izgledaju. Zbog tog saznanja sam se sve vreme stoički trudila da se kontrolišem oko unosa hrane, ali avaj, vratila sam se kući sa viškom kilograma, što mi se nikada nije desilo, čak ni kad boravim u Srbiji. Od koktela sam popila samo jedan i po aperol spritz, a inače ga obožavam. Zato kada sam došla kući, to sam prvo spremila (dole je recept).

Najlepši momenti u rezortu su bili neplanirani, i u zabranjem delu za goste. Jednom sam tako plivala u moru kad je naprasno počela da pada kiša, i to baš jaka. Iako su me snažne kapljice udarale po licu, meni je bilo zabavno, i nije mi se izlazilo iz tople vode. I onda se desilo još jedno iznenađenje – pojavila se ogromna veličanstvena duga u punom polukrugu. Takođe, volela sam da boravim na pomalo divljoj obali, gde je gostima bio zabranjen pristup. Sedeći na odvaljenom stablu posmatrala sam krabe i čaplje, tražila školjke, a tu sam imala i najlepši pogled na zalazak sunca.

Zatim bi mi se misli prebacile na neka moja ranija putovanja, upoređivala sam ih i rangirala. Ovaj boravak me je dosta podsetio na Maldive, ali tamo smo imali dva ostrvceta da istražujemo, čak smo i biciklima mogli da se vozimo okolo. Bilo je i više plaža. Definitivno je bilo luksuznije odmaralište. Tu je i boravak na Arubi, koji takođe podseća, ali tamo sam mogla da se šetam izvan granica odmarališta, i da posećujem lokalne restorane i da uživam u zanimljivoj arhitekturi. Kao što sam pomenula, Portoriko je bio sasvim druga priča. Onda sam se setila mog omiljenog putovanja na Azorska ostrva, od pre dve godine, i kako mi je tamo bilo baš sve lepo i zanimljivo. Uveče nisam mogla da spavama od toliko različitih utisaka kojima sam bila preplavljena. Tamo sam čak mogla da odem na gradsku plažu velikog grada i da budem okružena prijatnim i normalnim ljudima, kao neko putovanje natrag u dvadeseti vek.

Da ne pominjem brojna putovanja u Grčku, moju omiljenu letnju destinaciju. Pomislih, šta ovi ljudi iz Evrope rade ovde kad žive tako blizu Grčke? Šta ih motiviše da pređu ceo okean da bi došli ovde? Možda zato što im Karibi zvuče tako primamljivo i egzotično. A možda im samo fali leto u aprilu.


Aperol spritz koktel

Ovaj fantastični koktel, penušav, osvežavajuć, pomalo gorak i ne previše sladak, je sa razlogom jedan od popularnijih koktela poslednjih decenija. Glavni sastojak je aperol, gorki aperitiv, koje ima naradžastu boju i napravljen je od raznih travki, među kojima je i omiljena mi rabarbara. Ovaj koktel je originalna nastao na severu Italiji, odakle se njegova popularnost proširila širom sveta. Aperol nije previše gorak kao Campari, a i ima malu količinu alkohola, 11%. Veoma je često piće na raznim letnjim okupljanjima.

sastojci za jednu čašu:

60 ml Aperol

90 ml Prosecco (penušavo vino)

30 ml kisele vode

za služenej: 2 tanke kriške pomorandže

Priprema:

U čašu najpre stavite led, pa sipajte aperol, penušavo vino i kiselu vodu. Sve promešajte i stavite u čašu 2 tanke kriške pomorandže. Služite koktel.

Continue Reading

Madlene sa limunom, i šetnja Versajom

Među brojnim popularnim francuskim poslasticama, madlene (Madeleines) se ističu svojim prefinjenim izgledom koji podseća na školjke. Iako se jednostavno sprema, to je kolač delikatanog ukusa, nije previše sladak, unutra je mekan, na dnu i po ivicama je hrskav. To vam je ništa drugo do patišpanj u koji ide otopljeni puter, i isti se koristi za pravljenje kora za torte, kao recimo ovu Đenovsku tortu sa čokoladom i malinama. Takođe, kad se tome doda korica limuna i vanila, naravno da će ukus biti neodoljiv. Našla sam recept u kojem se koristi braun puter, i zaista je odličan sastojak, jer daje madlenama fini orašasti ukus.

Da, vredi kupiti poseban pleh za pečenja madlena, ja sam se tome dugo opirala, ali sad mi je drago da sam to učinila. Ove je osnovni recept, a vi možete da se igrate raznim satojcima, da ih umačete u čokoladu, dodajte im razne orašaste plodove, i razne druge sastojke i ukuse.

Za madlene se često vezuje pisac Marsel Prust, koji u svom romanu U potrazi za izgubljenim vremenom piše o tome šta za njega predstavlja ukus madlena umočenih u čaj, kako ga momentalno transportuju u prošlost. Ja sam čitala taj roman, zapravo samo prvi deo, ali više sam bila fascinirana drugim stvarima u knjizi. Prust je jedan od onih pisaca koji piše duge knjige, opisuje neverovatne detalje, kako fizičkog sveta tako i ljudske psihe, ali prija, i mogla bih bez problema da čitam šta god da je napisao, jer je toliko dobar pisac. Vidim da na internetu blogeri često pominju kako je lično Marsel Prust izmislio ove kolače:)

Skoro sam se setila mog letošnjeg boravka u Versaju, pa sam poželala da ponovo uživam u tom iskustvu gledajući fotografije koje sam tamo napravila, a nije loše ni da ih i vi vidite i ponešto novo saznate o ovom fascinatnom dvorcu.


Madlene sa limunom


sastojci:

110g putera

100g brašna, prosejanog

1/4 kašičice praška za pecivo

Prstohvat soli

2 krupnija jajeta, na sobnoj temperaturi

100g šećera

1 1/2 kašičica ekstrakta vanile

2 kašičice izrendane kore limuna

1 kašika limunovog soka

za posip: šećer u prahu

priprema:

U maloj šerpici zagrejte puter i kuvajte ga na umerenoj temperaturi sve dok ne poprimi boju meda, i na dnu šerpice ne počnu da se formiraju tamno smeđe tačkice, oko 5-8. Pazite da te čestice na dnu ne pocrne, zato koristite šerpu svetle unutrašnjosti. Sklonite puter sa vatre i sačekajte da se malo prohladi. Umesto braon putera možete da koristite običan otopljeni puter.

U jednoj posudi pomešajte prosejano brašno, prašak za pecivo i so.

U drugoj posudi mikserom umutite jaja i šećer dok ne dobijete utrostručenu smesu. Tome dodajte puter u tankom mlazu dok mutite smesu mikserom. Dodajte limunov sok i koricu, i ekstrakt vanile, pa postepeno dodavajte brašno i sve mešajte varjačom. Pokrijte posudu plastičnom folijom i stavite je u frižider na 1 sat.

Zagrejte rernu na 175C (350F). Pripremite 2 pleha za madlene, premažite otopljenim puterom udubljenja i pospite ih sa malo šećera u prahu.

Izvadite smesu iz frižidera i stavljajte ih udubljenja, oko 1 kašiku. Trebalo bi da dobijete 20 madlena. Stavite plehove u rernu i pecite kolače 10-12 minuta. Najbolje da proveravete dno kolača tokom pečenja, trebalo bi bude tamno zlatne boje.

Kad su kolači ispečeni, izvadite iz iz kalupa, i pre služenja ih pospite šećerom u prahu, ali i ne morate. Madlene su najukusnije istog dana, upravo zbog hrskavosti, a onda sutradan odmeknu.


Šetnja Versajom

Kad smo došli vozom iz Pariza do Versaja, dočekala nas je kiša i tmuran dan. Još uvek imam kišobran koji sam tamo kupila. Čekali smo ispred glavne kapije da dođe naše vreme za posetu, pošto smo karte već ranije kupili. Bila je dosta ljudi na platou i već me je hvatala nervoza od gužve. Unutar palate bilo je gore nego što sam se pribojavala – reka ljudi se slivala iz jedno sobe u drugu, i tako me nosila, teško mi je bilo sa pažnjom da razgledam stvari. Tek kada sam izašla iz palate sam “prodisala”. Dok sam dolazila sebi uz kafu i pecivo, otvorenih usta sam posmatrala čarobne vrtove kojima nisam mogla da sagledam kraj. Tada je već kiša stala, i sunce je počelo da se promiče iza oblaka, mir i spokoj me je preplavio.

Na gornjoj slici možete da vidite prednji plan dvorca, iza su vrtovi sa fontanama i dugim kanalom. Dvorac ima 2300 soba, 5000 komada nameštaja, 1200 kamina, 400 skulptura i 1400 fontana. Za vreme francuske revolucije je bio poharan, i posle mnogo vremena kada je Versaj obnovljan, dosta otetih stvari je vraćeno. Tokom 19. veka je par vladara pokušavalo da zdanju vrati stari sjaj, između ostalog Napoleon, ali im nije polazilo za rukom jer je obnova tražila velike resurse. Tek tokom 20. veka počinje ozbiljna rekonstrukcija versajskog dvorca i vrtova. Ako je za utehu, iako se više ne prave tako lepa i magalomanska zdanja, bar se dobro održavaju.

Čovek koji je najviše zaslužan za ovaj dvorac je kralj Sunca – Luj XIV. Tokom svoje izuzetno duge vladavine on je posvetio dosta vremena i resursa za izgradnju ovog u to vreme najgrandioznijeg kompleksa na svetu. Čak je prebacio dvor iz Pariza u Versaj, gde je mogao bolje da kontroliše neposlušnu francusku aristokratiju i da impresionira važne goste. Kad bolje razmislim, Luj XIV je bio glavni influenser 18. veka, jer mnogo toga što je nastalo na ovom dvoru se primilo i na druge delove Evrope i dalje.

Glavni dvor Versaja je projektovao aritekta Luj Le Vo, dekorisao ga je slikar Šarl Le Bren, a vrtove je osmislio Andre Le Notr.

Jeste, Luj XIV je bio narcis i megaloman, puno toga negativnog se vezuje za njega, ali, činjenica je da je ostavio iza sebe nešto izuzetno lepo što uzbuđuje i fascinira ljude, inače, ne bi Versaj posećivalo više od 10 miliona ljudi svake godine. Građenje jednog ovakvog projekta je podrazumevalo angažovanje ogromnog broja ljudi, i velike troškove, i kao posledicu toga bankrot, izbijanje revolucije, i uništenje monarhije. Ipak, ko zna, možda je sve to imalo smisla. Naše današnje poimanje sveta koje nas tera da se fokusiramo na kratkoročne ciljeve i razne cost/benefit analize, teško može da razume da se neke stvari grade za večnost, nešto što će ljude da inspiriše stotinama godina, što nema cenu.

Pored toga što je Luj XIV bio državnik, vojskovođa i graditelj, on je bio veliki zaljubljenik u umetnost. Gajio je veliku strast ka baletu, muzici, književnosti i likovnoj umetnosti, tako da na dvoru nije manjkalo posla za umetnike. Takođe, tu su se stalno održavale brojne predstave, balovi i razne fešte. Kralj je imao i veliki broj ljubavnica, i ja ih zamišljam baš kao dame sa portreta na slici.

Unutar palate, svaka soba je ukrašena bogatom zlatnom štuko dekoracijom, a tu je i raznobojni mermer, pa brokotom pokriveni zidovi, oslikane tavanice, kristalni svećnjaci i lusteri, slike ukrašene raskošnim ramovima, brojne skulpture, baš sve odiše neverovatnim luksuzom.

Kraljičina spavaća soba

Svakako najpoznatija prostorija je Galerija ogledala, dugačka čitavih 70 metara. Tu je inače potpisan i Versajski mir kojim je završen Prvi svetski rat.

Galerija ogledala

Kao što rekoh, kada sam izašla iz palate, dočekao me je divan prizor ukrasnih vrtova prošaranih vodenim površinama. Moje oko nije naviklo na francuske vrtove, gde je sve geometrijski usklađeno, usitnjeno, i gde se itekako oseća ljudska intervencija. Navikla sam na britanski pristup uređenja vrtova, koji dominira u Americi, da vrtovi izgledaju “prirodno”. Drugačije je cveće i drveće, kao i topiari. Čak i fontane i vodene površine su strogo kontrolisane. Na slici ispod možete da vidite vrtove u kojima ima mnoštvo drveća, gde dominiraju citrusi, koje je posađeno u posebnim drvenim saksijama.

Zadnja fasada dvorca

Pošto sam prošla plato sa glavnom fontanom, odakle se proteže pogled na veliki kanal, dočekali su me živi zeleni zidovi potkresanog žbunja i skulpture antičkih bogova i boginja. Njihova simbolika je očigledna – francuski kralj i dvor su bili naslednici sofisticiranog duha antike. Utom je krenula glasna barokna muzika, i tog trenutka sam se totalno izmestila u neku drugu realnost. Pomislila sam kako bi bilo divno kad bi se ista muzika pušta preko razglasa svuda, a onda sam se setila kako u Americi u nekim prodavnicama puštaju glasnu klasičnu muziku da bi oterali beskućnike.

Kako idete sve dalje, sve ima manje ljudi, mnogi odustaju, i tu leži prilika za upornije posetioce. Na kraju glavne staze dočekaće vas dugačko veštačko jezero (Veliki kanal), uokvireno travnjakom gde možete da sednete i uživate u pejzažu, ili ako imate energije iznajmite čamac pa se vozite po jezeru.

Kad se skrene sa glavne staze ulazite u brojne vrtove koji izgledaju kao neki beskonačni lavirint, prošarani skulpturama, fontanama i raznim konstrukcijama. Ako skreneto desno i držite se puta doći ćete do sledećeg dvorca – Velikog Trijanona.

To je nešto skromnije zdanje, ali ni njemu ne manjka luksuza. U njemu se nalaze brojni saloni ispunjeni raskošnim nameštajem i dekoracijom, ipak sve je delikatnije od glavnog dvorca, počevši od fasade napravljene od ružičastog mermera. Preovladavaju lakše boje i detalji. Dvorac je projektovao arhitekta Žil Arden Mansar.

U ovom dvorcu je neko vreme živeo i Napoleon sa svojom drugom ženom, kao i kralj Filip Luj.

Onda opet dolazi red vrtova i drvoreda, i onda ćete naići na Mali Trijanon. To je manje i intimnije zdanje koje je okruženo divnim vrtom ispunjen raznovrsnim cvećem. Ovaj dvorac je sagradio kralj Luj XV za svoju ljubavnicu Madam de Pompadur, ali ova nije dočekala kraj izgradnje. Kasnije je njegova vlasnica bila Marija Antoaneta koja je palatu dobila kao poklon od svog muža Luja XVI.

Arhitektura više nije barokna, već neoklasictička, i unutrašnjost je svedenija.

Marija Antoaneta

Unutrašnjost dvorca me je podsetila na ovu vilu blizu Baltimora, koja je malo kasnije sagrađena.

Pored velikih zdanja tu su i mnogi manji prateći objekti koji su vrlo šarmantni i doprinose sveukupnoj lepoti.

Na kraju, najuporniji posetioci će doći do jednog neobičnog kompleksa čiji je idejni tvorac bila Marija Antoaneta. To je jedno idealizovano selo sa zanimljivim kućicama, baštama i vrtovima.

Na kraju smo svi bili umorni od tolikog pešačenja da više nismo imali snage ni da odemo do obližnjeg gradića koji nosi isto ime – Varsaj.

Continue Reading

Azorska ostrva, raj u sred okeana

Verujem da puno ljudi nikada nije čulo za ovu destinaciju, koju često zovu evropski Havaji, jer se Azorska ostrva nalaze u sred Atlanskog okeana, daleko od kopna, pa nije lako dopreti do njih. Neobično je što pripadaju Portugalu, jer su udaljena od matice oko 850 kilometara. Iako na Azorima žive Evropljani, kako kročite na ovdašnje tlo, osećate da to nije Evropa. Nisu ni egzotična tropska ostrva, a ni hladna ostrva na severu Evrope kao što su Farska ostrva i Island. Na momente podsećaju na južnu Evropu, ali nije tako toplo i ima dosta zelenila. Zapravo Azorska ostrva imaju po malo od svih nabrojanih mesta i upravo ih to čini tako posebnim. Tokom boravka na njima osećala sam se kao u snu, potpuno preplavljena raznoraznim utiscima. Sve vreme sam se osećala da to što me okružuje nije stvarno – da li je moguće da ovakvo mesto zaista postoji na našoj planeti?

Kad smo muž i ja prvi put pogledali na YouTube video zapise sa ovih ostrva, prošle godine u ovo vreme, sutradan smo kupili avionske karte, a sledeći dan bukirali hotel. Odmah sam znala da je to destinacija za nas, i nisam pogrešila, jer su Azori bilo jedno od najlepših mesta na kojima smo bili. Zamislite arhipelag vulkanskih ostrva od kojih je svako posebno – dole su okean i plaže, a u središtu vulkanske planine, pokrivene zelenim pašnjacima na kojima pasu mnogobroje krave, pa se osećate kao da ste zalutali u Švajcarskoj. Kad se popnete na planine, pogled puca na nestvarno lepa jezera, baš kao da ste na Alpima. Ima tu i tropske vegetacije od koje zastaje dah i mediteranske atmosfere zbog evropske arhitekture i ljudi.

Jedan od posebnih kvaliteta jeste i osećaj kao da ste u vremepolovu koji se zaustavio negde u drugoj polovini 20. veka i to ume danas veoma da prija. Recimo možete da odete na gradsku plažu najvećeg grada i da svi izgledaju normalno, da se osećate bezbedno i opušteno. Zanimljivo je i to što smo zamalo mogli da budemo na ostrvu zajedno sa Novaka Đokovićem, koji je tu boravio malo pre nas.

Već sam ranije pisala o azorskoj kuhinji, i taj tekst možete da pogledate ovde.

Istorija i geografija

Mi smo boravili na ostrvu Sao Miguel, koje je najveće i najviše posećeno ostrvo, i ima najveću populaciju. Jedan dan smo proveli u obilasku ostrva Piko. Smestili smo se u glavnom gradu – Ponta Delgada. Inače azorski arhipelag ima 9 ostrva koja su prilično raštrkana. Iako ima puno vulkana erupcije nisu česte, poslednja je bila pedesetih godina prošlog veka na ostrvu Faial, što je dovelo do velike emigracije stanovništva u Ameriku i Kanadu. I pre toga, zbog prenaseljenosti ostrva ljudi su masovno emigrirali na američko tlo. Zato ne čudi da tamošnje stanovništvo dobro vlada engleskim jezikom. Dosta gastarbajtera iz Amerike obilaze Azore, otuda direktne avionske linije. Naš let sa aerodroma Newark je trajao 5 sati, što je podnošljivo. Postoje direktne linije i za neke evropske gradove, ili se preseda u Lisabonu.

Kao što sam pomenula, ostrva su vulkanskog porekla, što utiče na izgled i bujnu vegetaciju ostrva. Mala brdašca, rasuta po ostrvima, koja izgledaju kao usamljene kupole, često pokrivene zelenom travom, su nekada davno izbacivala lavu.

Vreme

Ovo je mesto na planeti gde temperatura vrlo malo varira tokom cele godine, dnevna razlika može da bude tek 2-3 stepena. Kada smo mi boravili, u prvoj polovini jula, bilo je 21-25 stepeni Celzijusa. Na ostrvima nikada nije zabeležena temperatura viša od 30 stepeni. Ono što je nepredvidiljivo jeste kiša, koja ovde često pada, i otuda toliko zelenila. Najviše padavina ima zimi, a najmanje u julu, avgustu i septembru, pa je tada najbolje da posetite ostrva. Pošto je vreme tako nestabilno, i vlada mikroklima, nije baš moguće osloniti se na vremensku prognozu. Ipak, dosetili su se stanovnici ovih ostrva da postave kamere širom ostrva, tako da na određenom vebsajtu možete da vidite kako je vreme na različitim atrakcijma i prema tome planirate posetu. Nas je kiša uhvatila dva puta, ali nije bilo ništa strašno, brzo je prošla.

Iako pored ostrva prolazi Golfska struja, i greje vodu, more nije baš toplo, doseže najviše 23 C. Doduše može da se kupa, posle par minuta plivanja telo se brzo zagreje. To je i najveća mana ove destinacije, ali i prednost, jer ovde uglavnom dolaze pre svega ljubitelji prirode, ne tipični turisti koje privlače plaže. Mada i za to postoji rešenje. Na ostrvu se nalaze topli izvori u kojima može da se kupa, a i postoje plaže gde se meša topla izvorska voda sa morskom. Takođe, ponegde na obali postoje bazeni ispunjeni morskom vodom koja tu može da se zagreje.

Nikada nisam bila na letovanju gde je temperatura bila tako umerena i moram da priznam da mi to veoma prija, pogotovo što su danas leta postalo nesnosno vruća.

Smeštaj

Boravili smo u sjajnom hotelu nedaleko od centra – Azoris Royal Garden. Ne izgleda nešto posebno sa ulice, ali kad uđete unutra odmah ćete promeniti mišljenje. Posebno je lep hotelski atrijum sa japanskim vrtom, a tu je i spoljašnji bazen i divna bašta. Meni se najviše svideo pogled sa naše terase, mogla sam da vidim plavetnilo mora. Iz hola hotela se moglo videti dugačko unutrašnje dvorište jedne stare žute vile, i iz nekog razloga bila sam opčinjena njome. Čudno, izgled zgrade sa ulice nije bio u korelaciji sa zadnjim delom i velikim zaklonjenim dvorištem. Mogu da zamislim kako je nekad to sve izgledalo kada je bilo u punom sjaju.

Ljudi

Pored toga što dobro pričaju engleski jezik, meštani nisu previše znatiželjni, ni nametljivi, a opet su ljubazni i prijateljski nastrojeni. Tolerišu turiste ali imaju i svoj život, nije sve podređeno gostima. Ono što mi se najviše sviđa kod njih je to što vole cveće i dosta paze na svoju okolinu. I rekla bih da nije to samo zbog turizma, već ovdašnji stanovnici vole svoja ostrva, ma kako život na njima ponekad izgledao izolovano i usamljeno.

Jednom smo tako prolazili kolima glavnom ulicom kroz centar jednog gradića, i doživeli smo neobičan prizor – kao da su se svi meštani tu okupili, posedali na zidiće uz put, i ćaskaju dok posmatraju prolaznike.

Tradicija

Izgleda da ovdašnja populacija veoma drži do svoje tradicije, i mnogo vole da slave verske praznike. Tu je muzika koju svira duvački bend, raznorazna dekoracija na trgu, ljudi koji igraju u kolu, deli se hrana, i sa najvećim uzbuđenjem se prati smotra specijalno dekorisanih pikapova, sa čipkom i cvećem, koji predstavljaju ostrvske opštine. Ta pomalo provincijska atmosfera je tako prijatan kontrast globalnoj monokulturi, koja je pustila svoje pipke svuda, pa je sve postalo dosadno isto.

Arhitektura

Pored uživanja u prirodi, ovde možete da vidite i zanimljivu arhitekturu, prenetu sa evropskog kontinenta, sa puno interesantnih detalja. Ovde su crkve i starija zdanja često ukrašavana crnim vulkanskim kamenom, koji je u dramatičnom kontrastu sa belom bojom fasade. I naravno dosta fasada je dekorisano oslikanim pločicama – to je tako tipičan portugalski stil.

Nemali broj kuća i vila su napušteni, i to izgleda tužno. Zbog vlage i “plodne” prašine, biljke vrlo lako okupiraju napuštena zdanja.

Turisti

Najviše turista dolazi iz Zapadne Evrope, to su uglavnom zaljubljenici u prirodu koji vole da pešače, planinare, i puno njih kampuje. Obavezno rentirajte auto, jer bez vožnje kolima propustićete da vidite divne pejzaže, a i neće biti lako da doprete do raznih atrakcija.

Inače nema previše turista, što ne znači da ih uskoro neće biti sve više, jer njihov broj brzo raste poslednjih godina. Tome je sigurno doprinelo i to što su Azori često na listama top destinacija.

Plaže

Plaže na Sao Miguel su obično peščane, vrlo lepe i uređene. Pesak je tamnije boje zbog vulkanskog porekla ostrva, to se posebno primećuje kad je mokar. Na ostrvu Piko ne postoji nijedna peščana plaža, ali svejedno jedna mi je ostala u posebnom sećanju. Iako je betonirana i ograđena, meni se veoma svidela, ne mogu da prežalim što nisam ponela kupaći.

Mosteiros plaža je prva na kojoj smo bili i na njoj smo dočekali zalazak sunca za koje kažu da je ovde najlepši.

Praia do Fogo plaža se nalazi na jugoistoku ostrva i vrlo je interesantna. U njoj se meša topla izvorska voda sa morem, a možete da vidite i rečicu koja se uliva u more. Ambijet je pomalo tropski, zbog trošne zemlje i vegetacije.

Hortenzije

Iako nisu domaća kultura, hortenzije su izdominirale ostrvima, tako da su postale simbol Azora. One se nalaze svuda, a najviše uz puteve, tako da dok vozite krivudavim putevima imate utisak da prolazite kroz cvetne tunele, i to je zaista posebno iskustvo. Hortenzije cvetaju tokom jula i avgusta i ljubičasto-plave su boje.

Krave

Krave su neizostavan detalj na Azorskim ostrvima. Tako su krotke i smirene dok pasu, da ne možete da skinete pogled sa njih. Livade na kojima pasu su obično ograđene električnom žicom. Često su crno-bele, ali ih ima i svetlih boja.

Glavne atrakcije

Sete Cidades, su sigurno najveća atrakcija ostrva Sao Miguel. U pitanju je vidikovac odakle puca pogled na jezera predivnih boja. To su nekadašnji vulkanski krateri ispunjeni vodom. Oko njih su zelena polja načičkana kravama i plavim hortenzijama, a u daljini se vidi more. Kada je vedro nebo sa po kojim oblakom koji pravi senku, sve izgleda nadrealno lepo. Važno je da u posetu idete samo po vedrom vremenu.

Pošto smo se spustili do jezera, moja porodica se vozila po njima u pedolini, dok sam ja obilazila crkvu uz jezero i zavirivala u dvorišta načičkana saksijama sa cvećem.

Ponta de Ferraria je atrakcija koja se nalazi u zapadnom delu ostrva, i nije je loše posetiti pre obilaska vidikovca. Tu možete da se kupate u moru u koji ulazi termalna voda pa se smenjuju topla i hladna voda. Iznad obale se nalazi vidikovac sa predivnim pogledom. Tu inače prate kretanje kitova.

Furnas je čuveno banjsko mesto sa brojnim mineralnim izvorima i gejzirima. Ne možete da omašite ovo mesto jer već sa puta sa vide brojni izvori iz kojih šiklja vodena para. Mislim da ovde postoji pedesetak izvora, i još odavno je popularno banjsko mesto.

Tu se nalazi i sjajan park, Terra Nostra, sa tropskim rastinjem i cvećem, u kome je smešten veliki spoljašnji termalni bazen. Voda je puna gvožđa pa otuda narandžasta boja. Vrlo je topla, ne možete baš puno vremena da provedete u njoj. Mi smo boravili u bazenu dok je kiša padala, tako da je to bilo zanimljivo iskustvo.

Nažalost, minijaturno ostrvo Vila Franca do Campo nismo mogli da slikamo dronom, jer odozgo može najbolje da se sagleda sva njegova lepota. To je inače pored jezera i najprepoznatljivija slika sa Sao Miguel ostrva. U prošlosti ostrvo je stradalo od zemljotresa, i nekadašnji krater je ispunila voda, pa je sad to eksluzivna plaža. Morate da unapred prijavite dolazak, jer na ostrvu ne može da bude više od 200 ljudi. Do ostrva se dolazi brodićem.

Posle boravka na ovom ostrvcetu nije loše da svratite do impresivne crkve Nossa Senhora da Paz, koja se nalazi na kopnu, uzdignuta nad gradićem Vila Franco de Campo. Stepenište koje vodi u crkvu, ukrašeno pločicama sa scenama iz Hristovog života uz koje rastu plave hortenzije, je stvoreno za fotografisanje. Odatle puca lep pogled na more i ostrvo Vila Franco de Campo.

Puenta Delgada se sastoji od istorijskog jezgra, i oboda koji podseća na savremene gradove. Kad se popnete na kulu gradske opštine, što ume da bude izazov, možete najbolje da vidite kako izgleda grad. U centru ima dosta starih crkvi i samostana, koji daju poseban šarm gradu. Jednom sam videla prodavnicu ručnih radova u sklopu nekog samostana, u izlogu su bili izloženi tradicionalni miljei i stolnjaci. Jedna od časnih sestra me je pozvala da svratim unutra, ali nešto sam žurila u hotel zbog dece, i kada sam sledeći put otišla tamo, samostan je nažalost bio zatvoren.

Ulice u gradu su uske, a ni ivičnjaci nisu previše široki; oni su često ukrašeni dekoracijom od belih kamenčića. U gradu ima dosta restorana, tradicionalnih i modernih, i hrana je generalno dobra.

Portas da Cidade se nalazi na glavnom trgu i predstavlja kapiju grada. Tu je uvek najveća gužva, i vrlo je popularno mesto za fotografisanje.

Ostrvo Piko

Ostrvo Piko (Pico) je udaljeno nekih 45 minuta leta zapadno od Sao Miguela. Putovanje brodom traje dugo, i nema čestih polazaka, tako da je ovo najbolja opcija. Ovo ostrvo je najmlađe u Azorskom arhipelagu pa otuda naviše vidljivih tragova vulkanske lave. Poneki delovi obale su potpuno crni, čak se vidi skamenjena lava, i predeli izgledaju kao sa druge planete.

Već kako izađete iz aviona primetićete veliki ugašeni vulkan, koji se uzdiže u sred ostrva. To je Piko, najviša planina u Portugalu. Samo zato što smo bili sa decom nismo se popeli na nju, inače bi to rado uradili. Na ovom ostrvu ima manje turista, veći je mir, i možete da osetite svakodnevni život meštana. Ovo ostrvo, nekad poznato po lovu na kitove, danas je više okrenuto ka turističkim turama za razgledanje kitova.

Blizu aerodroma se nalazi muzej vina, okružen čokotima, gde mogu da se naprave lepe fotografije. Tu možete da vidite autohtonu vrstu drveća (dragon tree) koje pripada rodu dracena.

Glavni razlog što smo otišli na ovo ostrvo su vrlo impresivni vinogradi, morala sam to da vidim svojim očima. Čokoti vinove loze su ograđeni zidićima od tamnih vulkanskih stena da bi se povisila temperatura i time omogućilo bolje rađanje grožđa, što je morate priznati vrlo kreativno. Tu su i crvene staze koje prolaze kroz vinograde, što pridadaje lepoti pejzaža. Crvena vetrenjača nadvisuje vinograd i sa nje možete da uživate u neobičnom prizoru. Preko puta se vidi ostrvo Sao Jorge.

Ostrvo nije veliko i za jedan dan možete da vidite dosta toga. Na obali su tihi gradići, a kako se krene ka vulkanu u unutrašnjosti, klima i priroda se drastično manjaju. Polako predeo sve više podseća na Alpe, crna boja je zamenjena zelenom, i oblaci se formiraju oko planine Piko. U jednom trenutku nailazimo na krdo krava koje nadgleda bik kapitalac, što nam upotpunjuje utisak.

Svaki čas stajemo kolima da se divimo fascinantnoj prirodi. Na kraju se vraćamo na obalu, obilazimo uspavane gradiće, u jednom smo ručali sa lokalcima. I onda se avionom vraćamo u Sao Miguel.

Mislim da ima smisla odvojiti više vremena za boravak na Azorima, i obići više ostrva, jer svako je priča za sebe. I da, oduvek sam maštala da idem na Galapagos ostrva, ali posle ovog putovanja i ne moram.

Gradska plaža u glavnom gradu Piko ostrva
Continue Reading

Teleće šnicle u saftu od belog vina (Bife à regional) i šta smo to lepo jeli na Azorskim ostrvima

Kao i svaki put kada se vratim sa nekog putovanja, prvo što spremam jeste jelo, ili poslastica, koja je na mene ostavila najveći utisak. Za ove teleće šnicle u saftu od belog vina mogu da kažem da smo ih najčešće jeli tokom boravka na Azorskim ostrvima, pogotovo muški deo moje porodice. Iskreno, podseća me na našu kuhinju, i ovde mogu da se nađu lepi komadi mlade teletine kao kod nas, za razliku od Amerike, gde se prodaje kao teletina nešto što je junetina, i nije uopšte jeftino. Sos od vina zaista daje jelu lepu aromu, a tu je i dosta belog luka kao i pečena paprika iz tegle; oni koriste posebnu vrstu paprike pimento, ali ona se ne razlikuje puno od one naše. Tradicionalno se ovo jelo služi uz pomfrit, i prženo jaje na oko, kojeg vole svugde da stave, to može i da se izbegne. Na slici možete da vidite kako obično služe to jelo.

Pošto se na Azorima gaji dosta krava, verovatno ih ima više nego ljudi, očekivali smo da probamo dobre stejkove, ali ovde se kao i kod nas krave gaje zbog mleka, a ne zbog mesa. Svejedno, lepo smo jeli, bilo je tu i riba, morskih plodova, pored junetine i prasetina. Da, na kraju se ispostavilo da i Azorani vole da jedu mlado praseće pečenje, baš kao i mi.

Probali smo i njihove sireve, koji su na ceni, meni je upalo u oko da imaju isti mladi beli kravlji sir baš kao i mi. Najbolji im je polutvrdi kravlji sir koji se zove – Queijo Sao Jorge. Kasnije ćete videti da se od sira prave i popularni čizkejk tartovi.

Reportaža o putovanju na Azore, kao i fotografije, će biti uskoro na blogu, ali pre toga da posvetimo pažnje azorskoj kuhinji koja ima puno uticaja sa kopna, Portugala, ali zbog svoje specifične geografije, zemljišta i klime ima jedinstvene karakteristike. Najpre, ovo je vrlo posebno mesto na planeti, teško ćete naći toliko kontrasta i neobične prirode. Arhipelag Azorskih ostrva se nalazi u sred Atlanskog okeana, bliže Evropi nego Americi. Ima vrlo specifičnu klimu, vrlo umerenu, temperaturne razlike su minimalne, i ima puno padavina. Kako su ovo vulkanska ostrva, zemlja je vrlo plodna – bogata je mineralima, i porozna je što omogućava da bolje zadržava vlagu. I zaista svašta nešto od kultura uspeva na ovakvom tlu. Pomenuću cveće i tropske bilje, koje ovde raste kao od šale. Kod kuće se toliko trudim oko nekog bilja, a ovde raste uz put, kao korov i ogromnih je dimenzija.

Iako je zemlja veoma plodna, postoji problem nedostataka visokih temperatura, 23-25 celzijusa je često najviša, nikada ne prelazi 30 stepeni, a znamo da povrće i voće voli toplo sunce. Meštani su ipak uspeli da reše problem tako što neke kulture uzgajaju u staklenicima. Recimo, ananas, to je ovde najpopularnije voće i čak ga izvoze. Svugde ga služe, a i uparuju ga sa kobasicama krvavicama, to je vrlo često predjelo u restoranima. Tu je i marakuja, od nje prave popularni sok. Imaju i krupniju vrstu koja nije tako ukusna kao ona uobičajna. Zatim gaje razne vrste dinja kao i banane.

Na Azorima ćete često naići na prodavce koji nude sveži sok od ananasa, služe ga u izdubljenom plodu i sa lepom dekoracijom.

Na ostrvu na kojem smo odseli, Sao Miguel, imaju i jedinu plantažu čaja u Evropi, i posetili smo je. Nije nešto posebno ukusan čaj, ali bilo je zanimljivo videti kako izgleda proces pravljenja čaja, a i videla sam kako izgleda biljka čaja, baš kao običan žbun. Na ostrvu Sao Jorge, koje ima najtopliju i najsuvlju klimu, gaji se i kafa, opet jedino mesto u Evropi.

Ima još jedan trik koji stanovnici ostrva Pico, koriste u uzgajanju vinove loze – oko čokota vinove loze grade zidiće od crnog vulkanskog kamena, koji privlači sunce i to proizvodi neophodnu toplotu. Ti vinogradi izgledaju fascinatno, i samo zbog njih sam rešila da posetim to ostrvo. Od tog grožđa se pravi popularno vino, probala sam ga, i nije loše.

Naravno da sam posetila lokalnu pijacu gde sam mogla sa vidim puno lokalnog voća, povrća, ribe i raznih proizvoda, i nakupovala sam marakuje, obožavam je, koja je kod nas izuzetno skupa. Na pijaci se prodaju i džemovi, likeri, kao i kolači.

Od povrća izgleda da dobro uspevaju razne vrste slatkog krompira i to često služe kao prilog, kao što možete da vidite na fotografijama.

Što se tiče restorana obilazili smo one tradicionalne. Nisu bili ništa posebno fensi, i kuhinja je jedostavna, onako narodska, ali smo baš lepo jeli. Inače, Portugalci mnogo vole da posećuju restorane i to sa brojnom familijom, to im je glavno mesto druženja.

Meni su se najviše dopali restorani u kojima služe švedski sto, pa sam tako imala prilike da probam razna njihova jela. Cene su vrlo prihvatljive, recimo pomenutno posluženje zajedno sa bezalkoholnim pićem i kafom košta 16-17 evra po osobi. Iskreno, tek sada vidim koliko ubijaju sa cenama u Americi, plus na ostrvima je uvek značajno skuplja hrana.

Na ovom tanjiru se nalaze kotleti bakalare i tune, praseće pečenje, prepelica, rižoto sa školjkama, salata i pomfrit.
Ovo je popularan način služenja jela, u crepu.

Ima još jedna zanimljivost – pošto na ostrvu ima puno termalnih izvora, meštani kuvaju hranu u njima, i tako se dobija nešto slično kao jela pod sačem. I kad smo bili u Furnasu, banjskom mestu prepunog toplih izvora i gejzira, jeli smo čuveno jelo Cozido koje se tako priprema, a predstavlja kombinaciju raznog mesa i povrća.

Pošto voda okeana nije topla, bogata je raznim ribama i morskim plodovima. Najpopularniji je bakalar, a tu je i tuna, sabljarka, sardine, jegulje, oktopus, školjke, najpoznatije su limpets. Njih možete da vidite na slici, služe se u vrelom tiganju, tako da možete da čujete kako puter cvrči.

Kao i u samom Portugalu, i ovde su veoma popularna slatka peciva, posebno ona u kombinaciji sa poslastičarskim kremom. Ima puno lokalnih kolača i keksa, i ja sam par njih dovukla u Ameriku. Ovu su najpopularnija – na prvoj slici je čuveni portugalski kolač Pastéis del Nata, zatim Queijadas da Vila Franca do Campo, obično se prave u vidu majušnih tartova i u njih se stavlja mleko, jaja i sir, pa pecivo sa puslica koricom, i pecivo sa kremom od badema. Popularni su i čokoladni mus, sutlijaš, flan karamel i torta od šargarepe.

Takođe, imaju odličan hleb. Pored veknica koje podsećaju na ćabatice, imaju slatki hleb, a i probala sam hlepčiće sa rogačom. Doručak smo imali u hotelu, pa sam i tu uspela da otkrijem razna lokalna peciva.

Dan pre odlaska bili smo na nekoj velikoj religioznoj svetkovini u Ponte Delgada pa smo naišli na ove hlebove, bilo je neko takmičenje u izboru nalepših hlebova. Na sledećem trgu bio je ogroman broj ljudi koji su za dugačkim stolovima jeli čorbu uz hleb koje su delili za taj događaj. Bilo je šareno, živo i lepo.

Ima tu još jela koja su mi se dopala, a to su: grilovane sardine (obožavama ih), oktopus sa salsom, riblja čorba i vrlo zanimljivi kroketi sa dimljenim kobasicama.


Teleće šnicle u saftu od belog vina


sastojci:

1 kg telećih kotleta (šta god vam je dostupno)

3/4 kašičice soli

1/4 kašičice mlevenog bibera

3 kašike maslinovog ulja

2 kašike putera

5 čena belog luka, iseckanog na listove

2 pečene paprike iz tegle, iseckane na trake (možete da koristite i sveže crvene paprike)

1 kašika senfa

200ml suvog belog vina

kao prilog: pomfrit ili domaći čips od krompira, prženo jaje na oko

priprema:

Najpre kuhinjskim čekićem istanjite teleće šnicle. Zatim ih natapkajte papirnatim ubrusom i u njih utrljajte so i biber.

U većem tučanom tiganju zagrejte ulje na umerenoj jakoj vatri, pa u tome pržite teleće šnicle sa obe strane, i iz više puta, dok se ne isprže, tada ih izvadite iz tiganja.

Smanjite temperaturu i počnite sa pripremom safta. U tiganj stavite puter, pa iseckani beli luk i papriku i pržite sve dok beli luk ne počne da braoni. Dodajte senf pa ga izmešajte i na kraju dodajte vino. Dodajte saftu ispržene šnicle, kao i tečnost koju su ispustile, dobro ih natopite i kuvajte još par minuta minuta. Pošto je jelo gotovo služite ga uz priloge.


Continue Reading

Grčke krofnice (Loukoumades), savršen dan na Kritu

krit putovanje

Negde na početku leta bila sam na jednom grčkom festivalu u Baltimoru. Pored muzike i igre, imala sam prilike da uživam i u grčkoj hrani. Na jednoj tezgi sam primetila ogromnu šerpu u kojoj su se pržile rumene krofnice, koje bi zatim bile prebačene u sud u kome se nalazio sirup pomašan sa cimetom. Posle kratkog valjanja u sirupu krofnice bi bile služene kupcima u malim papirnatim posudama, uz šećer u prahu, iseckane orahe ili čak čokoladni sirup. I mogu vam reći da su bile savršene. Spolja hrskave, a unutra mekane. Atmosferu sa tog dogođaja i krofnice možete da vidite ovde.

Danima su me proganjale te grčke krofnice tako da sam rešila da ih spremim, baš tako kako su ih služili na festivalu, recept možete da pogledate ispod. Ali za ovaj post sam imala i druge motive. Nedavno sam pročitala knjigu Grk Zorba, i potpuno sam opsednuta njome. Ah, kakav roman! Velika preporuka! Uz to sam pre par nedelja gledala film rađen po pomenutoj knjizi, koji je ništa manje dobar. U romanu ima dosta opisa krajolika na Kritu, gde se radnja dešava, negde oko 1915. godine. Dok čitate skoro da možete da osetite mirise ucvetalog pomorandžinog i bademovog drveta, divljeg začinskog bilja na obroncima planina, topao vetar koji duva sa afričkog kontinenta, kao i lepotu mora i obale ovog za mene zaista posebnog ostrva. Odmah su počele da mi promiču slike prošlogodišnjeg boravka na Kritu, pa me je obuzela neka fina toplina. Setila sam se i jednog dana sa putovanja, za koji slobodno mogu da kažem da za mene tako izgleda savršen dan na letovanju, pa sam rešila da to sa vama i podelim.


Savršen dan na Kritu

Nije da mi ne znači puno vremena provedeno na plaži, ali za mene kvalitetno letovanje podrazumeva obilazak raznih mesta, koja se obično nalaze inland, što zbog lepih pejzaža, istorije, arhitekture, tako i zbog dobrih restorana. I ne zaboravite, kao fotograf, ja sam uvek u potrazi za interesantnim detaljima koji mogu da se ovekoveče na fotografijama. Mislim, super su Maldivi, ali brzo dosade, ne mogu po ceo dan da ležim na plaži, dok je recimo poseta Grčkoj za mene nešto mnogo uzbudljivije i sadržajnije. I ima tu opuštenu autentičnost, koju je danas teško naći. Čak ima i mesta koja su jedva turistička eksploatisana pa imaš utisak kao da si ih ti otkrio.

Naravno da smo morali da posetimo Knosos. To je lokalitet antičkog grada koji je bio centar misteriozne minojske civilizacije. Tu su razrušeni ostaci građevina koje samo donekle mogu da dočaraju kako je nekada izgledao stari Knosos. Imala sam priliku da vidim i druga minojska nalazišta, recimo Akrotiri na obližnjem Santoriniju, ali neosporno je da ovde u Knososu postoji neki poseban vajb. Sama činjenica da su Minojci pre više od 3000 godina živeli ovde, gledali iste planine i pejzaže u okolini, u vama izaziva neko specijalno osećanje. Da ne pominjem činjenicu da je to bio početak naše civilizacije. A to je vrlo posebna kultura, dovoljno je samo videti ostatke minojskih fresaka, grnčariju, skulpture, koje su izuzetno ljupke i lirske, što zbog tema, što zbog forme, pa da čovek u trenutku oseti taj joie de vivre. Sve to možete videti u muzeju u Heraklionu, glavnom gradu ostrva, koji je pola sata vožnje severno od Knososa.

Lepom utisku o Knososu je svakako doprinela činjenica da smo među prvima došli, tako da nije bilo gužve i mogli smo nesmetano da uživamo u onome što smo videli.

Na izlazu smo ugledali jedan vrlo fini kafić, zarastao u cveće, i morali smo da ga posetimo. Dok sam ispijala kafu i jela pecivo imala sam utisak da sam u vremepolovu, kao da sam na Grand Touru. Tu, blizu parkinga, nalaze se načičkane prodavnice suvenira, ulazimo u jednu. Dočekuje nas vlasnik, živahni muškarac, koji kako je saznao da smo iz Srbije, ne prestaje da priča, pominje njegovu posetu Beogradu, Crvenu Zvezdu i slično. Pokazuje nam neko posuđe, hvali ga, kaže to su njegovi roditelji pravili, vrlo specijalna keramika, kad je tu dolazio bend Red Hot Chili Peppers, naručili su čak 46 komada, i on im je sve posle poslao za Ameriku. Kasnije smo te iste posude viđali i u drugim suvenirnicama:)

Zatim smo krenuli južno, hteli smo da posetimo jedno mesto kojeg smo videli u vodiču, nije ni selo, a ni gradić, zove se Arhanes. Pre toga smo naišli na ovaj zanimljiv venecijanski akvadukt (na slici), i neplanirano sišli sa puta da posetimo crkvicu posvećenu sv. Irini. Moja ćerka je dobila ime po toj svetiteljki, ona je inače bila prva vizantijska carica, i vrlo bitna istorijska ličnost, jer je zauzdala ikonoklazam.

Crkva je otvorena, ali nikog nema u njoj, osim mačkica okolo koje hoće da se maze. Uživamo u lepom okruženju i miru. Okolo su maslinjaci i četinari, okrečene stene u žuto i belo koje morate da slikate.

Krit putovanje
Krit putovanje

Na kraju smo došli u Gornji Arhanes. Vrlo simpatično i autentično mesto. Rešili smo da se malo prošetamo po njemu pre nego što se restorani otvore za ručak. Nema mnogo turista, uglavnom su tu lokalci koji žive svoj uobičajni život. Kao i uvek, u baštama kafića dominiraju seniori, igraju karte, čitaju novine ili razgovaraju dok ispijaju kafu. Penjemo se uskim strmim uličicama koje imaju minimalne ivičnjake, na koje se penjemo svaki put kad nam motorista dođe u susret.

Krit putovanje

Kako se penjemo uz brdo, više nema lokala, ali ima interesantnih kuća sa puno murala. Podne je, jedva da ima žive duše, pojavi se po koja starija gospođa koja se vraća iz prodavnice. Prolazimo pored jedne omanje kuće koja ima širom otvoreni prozor, unutra se vidi sto na kome je neko tek jeo. Baš intiman detalj, koji mi je iz nekog razloga veoma interesantan.

Krit putovanje

Bilo je još intimnih detalja. U jednoj berbernici, isto otvorena vrata (slika ispod je zadnji ulaz u berbernicu), stariji berberin šiša još stariju mušteriju, tu je još neko muško društvo. Na trenutak poželim da slikam scenu, oni se svi okreću ka meni i posmatraju me, čekaju da škljocnem, ali ja to ne činim, ne želim da im narušavam intimu. Izgleda su bili malo razočarani zbog toga.

Svraćamo u jednu fenomenalnu pekaru prepunu raznoraznih hlebova, peciva i kolačića. Sve bih kupila, sve predivno izgleda.

Inače svuda po mestu su saksije sa cvećem, ili lozice sa cvećem koje vise sa terasa i krovova. Muškatle su najbrojnije, ali ima tu i raznog drugog cveća – petunija, bugenvilija, jasmina, anđeoskih trubica, lijandera, itd. Najlepše su ukrašeni restorani, kao da ste u nekakvoj prijatnoj džungli. Jedan prepun cveća je tog dana, nažalost, bio zatvoren.

Krit putovanje

Na kraju smo završili u jednom restoranu koga su ishvalili u knjizi vodiču koju smo koristili. I zaista je nudio interesantna lokalna jela, mada je teško naći loš restoran na Kritu. Tu smo mogli da probamo pohovane cvetove tikvica punjene sirom, zatim lokalni specijalitet, puževe sa ruzmarinom, i na kraju neku zečetinu. Na Kritu postoji lep običaj, posle jela uvek dobijate besplatno voće, obično lubenicu, ili neki dezert, kao i domaću rakiju, sa fiskalnim računom ili bez.

Zatim smo se vratili u mesto u kome smo odseli, tad smo već bili željni mora i kupanja, i baš je prijalo.


Ukrasite svoj dom, ili radni prostor, mojim fotografijama!

Klikom na slike pogledajte galerije fotografija i saznajte kako da ih naručite.

Ove fotografije, kao i one iz posta, možete da pronađete u galeriji Putovanja.

Grčke krofnice (Loukoumades)

krofnice
  • kao što ćete videti recept za ove krofnice se ne razlikuje puno od onog za naše uštipke
  • ove grčke krofnice se jako lepo slažu sa sladoledom od vanile, pogotovo ako su još tople
  • umesto sirupa možete da stavite preko krofnica samo med
  • možda nije loše napraviti sirup sa ružinom vodicom ili vodicom od pomorandžinog cveta
  • ako ste ljubitelj krofnica, pogledajte recept za američke krofnice sa sajderom i one klasične američke krofne

sastojci:

240 ml mlake vode

240 ml mlakog mleka

4 kašičice instant suvog kvasca

1 kašičica šećera

450g oštrog brašna

1 kašičica soli

Ulje za prženje

za sirup:

120 ml vode

120g meda

1 štapić cimeta

za služenje: iseckani orasi, šećer u prahu

priprema:

U mlako mleko i vodu umešajte suvi kvasac i šećer i ostavite kvasac da nabubri.

Tu smesu ćete dodati brašnu koji ste pomešali sa solju.

Mešajte sve, ručno ili mikserom, dok ne dobijete ujednačeno retko testo. Pokrijte ga na kraju i sačekajte oko sat vremena da nadođe.

Za to vreme napravite sirup tako što ćete kuvati vodu i med, kojima ste dodali štapić cimeta, dok se malo ne zgusne, oko desetak minuta.

Zagrejte 4-5 prsta ulja u šerpi na srednje jakoj vatri, 6/10. Uzmite dve manje kašike, pre nego što ćete njima izvaditi testo umočite ih u zagrejano ulje. Jednom kašikom zahvatite testo, a drugom testo skinite sa prve kašike. Ili stavite testo u dresir vrećicu pa istiskujte testo u zagrejano ulje dok ga sečete makazama, kako sam ja činila.

Pržite krofnice sa obe strane dok ne dobije boju kao na slikama.

Pošto su krofnice ispržene izvadite ih iz šerpe i stavite na salvetu da se ulje ocedi, a zatim ih stavite u sirup, brzo promešajte i izvadite, pa pospite iseckanim orasima i šećerom u prahu.

Krofnice služite dok su još tople i imaju hrskavu koricu.

Continue Reading

Kako sam se provela na Maldivima

Za razliku od velikog broja ljudi koji sanjaju o putovanju na Maldive, moram da priznam da se nisam posebno radovala toj destinaciji. Zbog kovida mislila sam da će putovanje biti otkazano, ali desilo se da su u međuvremenu ukinute sve mere, pa smo na kraju u aprilu završili na tom kraju planete. Zamislite moj šok kada sam malo istraživala o Maldivima, pošto je putovanje postalo izvesno, i kada sam na mapi otkrila da se nalazi južno od Šri Lanke, mnogo dalje nego što sam mislila.

Dugo mi je trebalo da se psihički pripremim na tako dugo putovanje, uopšte ne uživam u vožnji avionom, suprotno od moje dece, kojima je to najlepši deo putovanja. Srećom išli smo odličnom avio kompanijom, Emirati, pa iskustvo nije bilo toliko strašno. Ja ne mogu da spavam u avionu, ali količina sadržaja, filmova, serija i kvizova, je bila toliko velika da mi vožnja nije trajalo tako dugo.

Putovanje od Vašingtona do Dubaija je trajalo 14 sati, od Dubaija do Malea, glavnog grada Maldiva, je bilo skoro 4 sata, i na kraju nam je trebalo oko pola sata vožnje brodićem do ostrva na kome se nalazi Saii Lagoon Resort. Kad smo došli dočekali su nas u lobiju sa ljubičastim koktelom, i onda smo krenuli u razgledanje ostrva u nekim maleckim kolima, ovde nema automobila. To nije dugo trajalo jer ostrvo je malo. Mostom je spojeno sa drugim ostrvom na kome se nalazi Hard Rock Hotel.

Kako smo došli do naših soba, koje su se nalazile u omanjoj vili na plaži, već se smrkavalo. Kad se nalazite blizu ekvatora dani su neobično kratki, sunce zalazi u 6 uveče, i to je najveće razočarenje. Iz nekog razloga osoblje koje radi u odmaralištu ti sugeriše da se noću ne kupa, ali niko ne kaže zašto. Osoblje je uglavnom muško, nose identično belo laneno odelo, čak koriste isti parfem. Svuda su, obično vrlo zazuzeti, ali izazivaju malo čudan osećaj. Ujutru ustajem vrlo rano, jer imam džet leg, čekam da počne da sviće, oko 6 sati, ovde je večita ravnodnevnica, onda uzimam foto aparat i idem da slikam. To prvo jutro na moru ume da se najjače ureže u sećanje. Otvaram staklena vrata i kroz palme vidim neobično mirno more, i parkirana dva bicikla. Posle sam ih rado koristila u obilasku ostrva, to je i osnovno sredstvo prevoza.

Na prvi pogleda ovo ostrvo se ne razlikuje puno od onih na Karibima (vidi Aruba, Portoriko), ali ipak je drugačije. Ima iste palme i mangrove, ali more ima drugačiju boju, plitko je i pesak je finiji.

U zoru je mirno, ipak ima ljudi, tu su radnici koji čiste plažu. Posle par dana već me prepoznaju i prilaze mi da mi daju lepše primerke školjki koje su našli, jer znaju da ih skupljam. Ja njih ne mogu da prepoznam, izgledaju mi identično, rekla bih da su iz Bangladeša. Lokalci su nešto drugačiji. Jedva da sam imala prilike da ih vidim, na aredromu i u muzeju istorije Maldiva gde nas je dočekao mladić za njih nadprosečne visine i lepih crta lica. Podsećaju na Indijce, ali su drugačiji, jer su se mešali sa Arapima. Maldivi su zemlja sa najvećim procentom muslimanskog stanovništva. Iako postoje vrlo stroga pravila oko praktikovanja drugih religija mi smo bili smeštani na privatnom ostrvu pa smo imali proslavu Uskrsa.

Zatim, vidim radnike kako postavljaju nekome svečan doručak, to je ovde čest slučaj. Dobro je, nema ružinih latica. I venčanja ovde nisu retkost.

Zamišljam kakav li je život bio ljudi koji su ovde nekada živeli, mora da je bio težak. Toliko raštrkanih i minijaturnih ostrva ne nude mogućnost prosperiteta. I zaista, Maldivi su bili izuzetno siromašna zemlja pre pojave turizma, početkom 70-ih godina, jedino čime su se bavili bio je ribolov. Malo toga na ostrvu je autentično, po koji tradicionalni čamac i izrezbarene hoklice. Dizajn i arhitektura objekata po ostrvu je egzotična i zanimljiva, ali nisam baš sigurna da je originalno maldivska. Postoje ostrva na kojima žive lokalci, ubedljivo najmnogoljudnije ostrvo je ono gde se nalazi glavni grad Male. Gledala sam na YT reportaže sa njih, ali nisu mi se nešto posebno svidela, prilično su zapuštena, a i imaju izvesne restrikcije.

Dakle, ostrvo na kome smo bili nije bilo autentično, ali je tako napravljeno i udešeno da izgleda kao raj na zemlji. Samo lepa priroda nije dovoljna, kao što mnogi misle, mora sve to čovečija ruka da ulepšava i održava. Da, neka od ostrva su ljudi napravili, možda je bilo nekada par palmi, ali ljudi su izgradili šipove, doterali pesak, i napravili novo ostrvo (to sam videla svojim očima). Zatim sledi zasad biljaka – palme, oleanderi, jasmini, bugenvilija, banane i razne druge vrste daju utisak tropskog izobilja. Onda treba da se izgrade vile, kao i bungalovi na vodi, koji su prepoznatljiva atrakcija Maldiva. Oni su lepi za gledanje i fotografisanje ali nisam sigurna da bih volela da boravim u njima. Suviše su izolovani. Verovatno se tako osećaju i ljudi koji borave u njima, pa zato odlaze do najbliže plaže, gde je i najveća gužva. Čak i za parove na medenom mesecu nije preporučljivo. Mada na ostrvu nema puno ljudi.

Iako smo imali plažu ispred nosa, mi smo radije boravili na plaži sa bazenom, tu je bilo i najviše porodica sa decom. Odmah tu je bio i lep beach bar sa ogromnim lusterima napravljenim od školjki koje se sudaraju na vetru i prave muziku. Od raznih koktela u ponudi mi smo ipak bili najviše željni mohita (pogledajte ovde video kako se on pravi i kako izgleda ostrvo). O svemu je vođeno računa, hladna pijaća voda je svuda dostupna, ležaljke, suncobrani, peškiri, razna oprema za ronjenje, kanui, itd.

U cenu smeštaja je uključen i doručak, i moram da priznam da nikad u životu nisam videla toliko obilje svakojake hrane. Zaista je bilo impresivno. Za ručak i večeru smo se hranili po restoranima. Većina njih se nalazi u marini, tu je kao neki korzo, imitacija primorskih gradića. Ima raznih restorana, kineski, japanski, indijski, maldivski, mediteranski, itd, i svi su veoma lepo uređeni, ali nekako svi imaju isti vajb, nije ni čudo kad ih poseduje jedna te ista kompanija. Ta kompanija je izgradila ovo odmaralište 2019. godine i zato sve izgleda novo i lepo. Ima tu i par butika. Generalno sve je skupo.

Inače država Maldivi se sastoji od od preko hiljadu koralnih ostrva, grupisanih u 26 atola, koja se prostiru u pravcu sever – jug, oko 1000 km. Kad bi se sastavila sva ta ostrva dobila bi se površina od samo 300 kvadratnih kilometara.

Ostrva su koralna i po tome vrlo posebna, ipak ispod slojeva korala i peska se nalaze stari ugašeni vulkani koje je okean prekrio. Najviša nadmorska visina ostrva je negde oko 2 metra, tako da je pitanje da li će u budućnosti ova zemlja upšte postojati. Da ironija bude veća maldivska ostrva su najlepša kada se posmatraju sa visine, iz recimo aviona, ili ako imate dron. Na ostrvu je bila zabranjena njegova upotreba zbog privatnosti gostiju, zbog čega mi je bilo baš krivo.

Ostaci korala se svugde mogu videti na obali, nekada mogu da budu vrlo lepih boja, jarko crvene i zelene. Zabranjeno ih je iznositi sa ostrva. Kad ronite na dnu mora možete da vidite groblje korala. Ne morate daleko od obale da idete da bi videli bogat morski svet, brojne vrste riba izuzetnih boja i šara, i po koji živi koral oko koga se muvaju jata sitnih riba. U vodi ima i ajkula, koje navodno nisu opasne. Videli smo i jato delfina koji su nas počastvovali performansom sa skokovima, na opšte oduševljenje svih prisutnih na plaži.

Kao pasioniranana skupljačica školjki moram da kažem da ćete ovde naći zaista prelepe primerke. Ono što ih razlikuje od drugih školjki je to što su veoma glatke. Inače nekada su se školjke sa Maldiva koristile kao novac. I pesak je ovde vrlo poseban, beo i veoma fin. Ukoliko hodate bosi po njemu, ne treba vam pedikir. Otuda i ta čuvena tirkizna boja mora.

Ekvatorsko sunce je inače veoma jako, i temperatura slabo varira tokom dana. Kreme za sunčanje ništa ne pomažu, samo debeo hlad. Ono što je interesantno, kako se sunce pojavi, tako istom žestinom greje kao da je podne. Iako je vlažno, pirka neki fini vetrić pa nije strašno. I more je zaista toplo, nema onog oklevanja kada ulazite u vodu.

Turisti koje smo sretali su uglavnom bili iz Evrope, dosta porodica sa decom različitog uzrasta. Vreme kada se posećuju Maldivi je period od novembra do maja, posle toga nastupa kišni period.

Unutrašnji deo ostrva je divno uređen, bogata i egzotična flora čini da se osećate kao u nekoj veličanstvenoj botaničkoj bašti. Na ostrvu postoji i bašta sa poznatim i manje poznatim kulturama.

Ima jedna zanimljivost vezana za Maldive, naime iako je veoma česta destinacija za medeni mesec, ova zemlja ima najveći procenat razvoda, i to već odavno.

I kao što možete sami da se uverite gledajući fotografije to jeste savršeno mesto za ljude koji vole luksuz i pasivni odmor. Imate toplo, prelepo more, sve je napravljeno tako da doprinese vašem komforu, nema gužve i mir je. Posebno ako volite da se pohvalite kako ste bili na skupom i egzotičnom putovanju. Uverila sam se da iz nekog razloga putovanje na Maldive fascinira ljude. Ko pak preferira dinamičniji odmor, voli da istražuje, interesuje ga lokalna kultura i istorija, voli da obilazi pitoreskne gradiće, sela i razna arhitektonska nalazišta, daje prednost autentičnosti, voli dobru i pristupačnu hranu, za njega ovo nije idealna destinacija. Iskreno, meni je i dalje Grčka vrhunska destinacija za letovanje. Dani na egzotičnim rajskim ostrvima postaju vremenom monotoni, čak i da se pokreneš i odeš na sledeće ostrvo, znaš da će sve biti isto, i posle nedelju dana želiš da ga što pre napustiš. Opet, mojoj deci je ovo bilo fenomenalno putovanje.



Prodaja mojih fotografija

Od sada možete da kupite moje digitalne fotografije! Detalje o naručivanju i ceni pronađite ovde.

Između ostalog možete da naručite fotografije koje se nalaze u ovom članku. Njih ćete pronaći u galerijama koje se zovu:


Continue Reading